Nekoliko sati uoči vjenčanja, u kuću hrabrog borca Hajrudina Zulića, uselila se tuga. Njegovu izabranicu Hajru Kuzduzović, izbjeglicu iz Matkovca, ubili zlikovci iz Osmaka. Jedna svadba nikad neće biti. Djevojka, koja je sa svojim ljubljenim trebala stati pred matičara, ubijena je na dan vjenčanja i sutradan je bila pokopana. Ubili su je zlikovci iz Osmaka, u trenutku dok se radovala novome životu i spremala bijelu vjenčanicu.
I umjesto na njeno veselje, prijatelji su joj došli na dženazu, a svadbeni vijena umjesto na glavu, položili na mezar djevojački.
Nakon Dubrava i Miljanovaca, došla je Hajra u Gornje Petrovice i zvoljela hrabrog borca, mladog Hajrudina. S njim se viđala kad bi s ratišta kući dolazio, vjerili se za njegov rođendan, a svadbu zakazali u mjesecu julu.
I na dan vjenčanja, dok je čekala dragog vjerenika, smrt je nije htjela mimoići. Od zločinačke granate je teško povrijeđena i povezli su je prema ratnoj bolnici. Pala je i druga granata i Hajra je zatvorila oči. Izdahnula je pred njegovim očima.
Tog dana svirci nisu došli. Hajrudinovi drugovi iz minobacačke baterije, umjesto na svadbu, došli su Hajri na dženazu. I dok se opraštao od svoje Hajrije, Hajro je ko dijete zaplakao. Kući je ponio bijelu vjenčanicu i s njom će veli doživjeti stotu.
