22. augusta 1992. godine šehidska krv tekla je Karovinama poput nabujale rijeke. Te krvave subote odbranjen je naš toprak, naša Kalesija i naša jedina Bosna i Hercegovina.Cilj agresora bio je da osvajanjem ove kote uspostavi svoje linije na potezu Karovine – Lisača – aerodrom Dubrave – Vis, a na drugoj strani liniju Karovine – Hrasno – Dubnica. Time bi Kalesija, ali i okolni gradovi, bili dovedeni u izuzetno težak, gotovo nemoguć položaj za odbranu.Ipak, hrabri borci Armije Republike Bosne i Hercegovine odlučno su se suprotstavili agresoru i spriječili njegove zle namjere.Muhamed Mujanović 22. augusta bio je na Karovinama, gdje je vršio dužnost komandira čete. Na tu dužnost imenovan je na samom mjestu događaja, nakon što je dotadašnji komandir čete poginuo. Muhamed je i ranije, na lokalitetu Karovina, bio ranjen u glavu, što dodatno svjedoči o značaju koji je ovo područje imalo za agresora.„Mi smo bili familijarne čete. Pomenutog 22. augusta stradalo je mnogo ljudi, što smrtno, što ranjeno. Među povrijeđenima i poginulima bilo je oko 30 boraca koji su mi rodbina. Ja i danas imam problema sa tom akcijom. Sjećanja na te ljude… Prolazeći pored njihovih roditelja, stalno sebi postavljam pitanje: ‘Kako ti dođe, a moje dijete ne dođe?’ Nekad i izbjegavam kontakt s tim roditeljima jer nije svejedno da se pomoliš kući, a fale ti ljudi“, dodaje Mujanović, koji s vrlo jakim emocijama govori o Karovinama.U odbrani Karovina 27 boraca časne Armije RBiH dalo je ono najvrijednije što su imali – svoje živote…

22. augusta 1992. godine šehidska krv je Karovinama tekla poput nabujale rijeke. Te krvave subote odbranjen je naš toprak, naša Kalesija i naša jedina Bosna i Hercegovina. Prije 32 godine (22. august 1992. godine) četnici su predvođeni tzv. "vikendašima" oko 6 sati ujutro (baš u momentima kada su borci Armije RBiH iščekivali dolazak nove smjene na položaje) izvršili žestok napad na potezu Bandijerka - Karovine - Vujani s ciljem da okupiraju Kalesiju sa sjeverozapadne strane linije odbrane. Cilj agresora je bio da osvajanjem ove kote, uspostavi svoje linije na potezu Karovine - Lisača - aerodrom Dubrave - Vis i na drugoj strani liniju na potezu Karovine - Hrasno - Dubnica, te bi tako u veoma težak položaj, skoro nemogući za odbraniti, bila stavljena Kalesija,a sa njom i okolni gradovi. Ipak, hrabri borci Armije Republike Bosne i Hercegovine su se odlučno i hrabro suprostavili agresoru i spriječili njegove zle namjere. U nastavku prenosimo dijelove iz knjige "Kalesija - Priprema i odbrana od agresije 1992.", čiji su autori dr. Sead Omerbegović i rahmetli prof. Halid Tubić, a u kojima su opisana dešavanja tokom bitke na Karovinama. ***** Na sjevernom dijelu ratišta agresor vrši stalna osmatranja i izviđanja položaja naših jedinica, uz povremeno granatiranje. Nakon izvršenih priprema, agresor u rejonu Karovina napada 22.8.1992.g. iz pravca, Bandijera tt 560 - Karovine. Napad je izvrsen u rejonu Karovina i munjevitom akcijom neprijatelj je uspio izvršiti proboj naše linije odbrane i ovladati sjevernim dijelom Karovina. U tom napadu našim snagama su naneseni veliki gubici u živoj sili i tada je iz sastava 1. bataljona živote izgubilo 11 boraca, a 43 je lakše i teže ranjeno. Za odbranu Karovina život su položili: Salih Zulić i Ibro Sakić, komandiri četa, rezervni oficiri, jedni od prvih učesnika i organizatora otpora i članovi Pl-a, a život su izgubili i borci: Alija Sinanović, Ibrahim Aščić, Mevludin Bureković, Hasan Jakubović, Hazim Imamović, Resved Mujkanović, Hazir Džamić, Salih Suljić i Avdo Nišić. Da bi se zaustavilo dalje napredovanje agresora, Opštinski štab TO izdaje naredbu komandantu Odreda TO da sa jednom četom zaustavi napad i vrati izgubljene položaje. Komandant Odreda TO, Sead Omerbegović, za izvršenje zadatka angažuje 1. četu koju dovodi u rejon Babine luke, gdje sa komandantom 1. bataljona, Redžom Garajem, usaglašava pravce napada i upotrebe jedinica. Jedinica Odreda TO uspijeva da u sadejstvu sa jedinicama 1. bataljona u popodnevnim satima zaustavi dalje napredovanje agresorskih snaga i uspostavi novu liniju odbrane čime se stvara uslov za protiv napad. Sutradan, 23.avgusta 1992.godine, zamjenik komandanta Odreda Fahrudin Mešanović, uz dobro isplaniranu akciju, upotrebljava 1.četu sa komandirom Muharemom Husejnovićem, na pravcu Babina Luka - Karovine i uspijeva da bez žrtava vrati izgubljene posložaje i uspostavi liniju odbrane, a zatim uvede jedinice 1.bataljona koje će ovu liniju čuvati sve do oslobađanja Seljublja. ***** Za odbranu Karovina 27 boraca časne Armije RBiH je dalo ono najvrijednije što su imali - svoje živote.

17. maja 1992. godine odigrala se jedna od ključnih borbi za spas Kalesije ali i cijele Bosne i Hercegovine. Riječica Bijeljevac tog 17. maja 1992. godine svjedočila je velikoj hrabrosti skoro golorukih boraca Armije RBiH koji su u jurišu rušili agresorska uporišta čije su se snage u strahu od hrabrih bosanskih sinova doslovno razbježale. U nastavku prenosimo događaje koji su zabilježeni tog 17. maja. Agresor i dalje ne odustaje od spajanja sa svojim snagama na aerodromu Dubrave. U tom cilju vrši intenzivne pripreme, granatira naše položaje, dovodi svježe jedinice iz sastava Valjevskog korpusa, dovodi TV ekipu iz Novog Sada kako bi snimila spajanje svojih snaga na aerodromu Dubrave. Opšti napad agresor je otpočeo 17.05.1992.g. iz pravca Dubnice sa pješadijom ojačanom oklopnim sredstvima i uz artiljerijsku podršku. Napad je izveden oklopno-mehanizovanim sredstvima sa magistralnog puta, a pješadijske jedinice su krenule iz pravca Dubnice - južno od magistralnog puta. Očekujući napad, Opštinski štab TO stavlja jedinice u punu borbenu gotovost i protivoklopnim sredstvima ojačava liniju odbrane oko magistralnog puta. Pri nailasku oklopnih sredstava agresora dejstvom iz protivoklopnog oružja uništena je neprijateljska samohotka 90 mm. Uništavanjem samohotke kod naših boraca je podignut borbeni moral, tako da su nalet agresorske pješadije u rejonu Hamzića sa uspjehom odbili, nanoseći neprijatelju velike gubitke. Iz D.Rainaca, Prnjavorska četa predvodena komandantom i načelnikom Rejonskog štaba TO Prnjavor, Esadom Čanićem i Senadom Hamzićem je, iz pokreta, u rejonu Marevina stupila u borbu sa agresorom i tom prilikom nanijela mu velike gubitke u živoj sili. Značajnu ulogu u odbijanju napada odigrao je zamjenik komandira čete, Ibro Huremović i borci: Mehmedalija Kaletović, Ramo Novačinović i Reuf Ibralić. U borbi protiv neprijateljske pješadije ranjen je Mehmedalija Kaletović - Kale, a teže je ranjen Refik Ibralić. Artiljerijsku podršku našim snagama u odbijanju napada agresora vršio je vod minobacača 82 mm pod komandom komandira voda, Galiba Mešića, sa vatrenog položaja u Gajevima, kod džamije. Upravljanje artiljerijske vatre vršio je osmatrač Kasim Bošnjaković sa osmatračkog mjesta na kući Saliha Sinanovića Hadžije. Naša artiljerija direktno je pogodila dva kamiona puna agresorskih vojnika u rejonu Dubnice. Tom prilikom neprijatelju su nanešeni veliki gubici u živoj sili i izbačena je iz stroja Borogovska četa koja je imala osam poginulih i osamnaest ranjenih i Valjevska četa koja je imala više poginulih i ranjenih. Zbog velikih gubitaka u živoj sili i materijalno tehničkim sredstvima agresor je bio primoran da odustane od daljeg napada. U redovima agresorske vojske nastupila je panika i masovno bježanje u pravcu Kalesije i Zvornika. Težak poraz agresora na Bijeljevcu definitivno je pokopao njegove želje i namjere da izvrši spajanje sa jedinicama JNA na aerodromu Dubrave. (Iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića) Pobjedom na Bijeljevcu stvoreni su uslovi za dalje napredovanje naših boraca i oslobađanje Prnjavora, Kalesije, Dubnice...što se i desilo u narednim danima.

Sedamnaest punih dana, od 8. do 25. novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisača na Majevici i prava drama za 75 četnika u potpunom okruženju snaga Armije R BiH. Nakon bezuspješnih pokušaja srpske vojske u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obruču jedinica armije, pred zalazak sunca 25. novembra, srpske ruke 61. četnika bile su visoko iznad srpskih glava.Težak poraz majevičkih četnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najviši vrh Majevice – Stolice (916m), čvorište radio – televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadžičeve paradržave u BiH. Uspjeh je to 241. sprečansko muslimanske lahke brigade GAZIJE iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205. kalesijeske, 206. zvorničke, 251. lahke brigade. Četnici su u totalnom okruženju i nisu imali ni hrane ni municije. Jedne su noći njihova sabraća pokušala dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisaču. Te su noći vatre bile upaljene na Lisači i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Borci armije su prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogučeg leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruženi dobili tek 22 štruce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio više zadržavati da bi izbacio veče količine. Po vodu su silazili u obližnji potok. Prvi su pregovori održani 11. novembra u 15.30 sati. Glavni pregovarač sa srpske strane bio je Vesko Mitrović, čovjek u crnoj beretki i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obilježja njegove vojske. Stranu ARBiH su predstavljali Fahrudin Mešanović Kero, zamjenik komandanta 241. brigade, i sigurnjak Pajdo Subašić, te još neki momci u pratnji. Srpska strana je tražila da im se omogući izvlačenje opkoljene jedinice sa Lisače putem preko Male Jelice, a strana armije je tražila da u zamjenu za te vojnike, Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu. On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona ključ za relej, prisjeća se Kero. Mitrović je rekao da za to mora konsultirati više instance. Napad vosjke RS, koji je uslijedio odmah na okončanju ovih pregovora argumentirao je procjene naših komandi da od toga pregovaračkog posla sa Srbima nema ništa. Drugi su bili zakazani za sutra ujutro, ali nisu održani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije. U vremenskom rasponu od 8. do 25. novembra, Srbi su izveli šezdesetak napada ( u prosjeku tri-četiri dnevno ), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Četnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gađati civile ako se ne puste njihovi vojnici. Samom činu razrješenja slučaja Lisača, najviše je doprinio trojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241. brigade, na Majevici su se toga 25. novembra našla tri momka iz Brigade: Mehmed Đedović, načelnik štaba, Rusmir Hasanović, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanović. Četnički napad je stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska naših linija i konstatiranja dobrog stanja, odlučili kontaktirati okružene srbe i pokušati ih nagovoriti na predaju. U 10.30 sati Mirsad i Rusmir krenuli su sa Oštrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom – trojicom zaraslih bradonja. Rusmir i Mirsad su dva sata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Križa. Tražili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na što ih je on upozorio da, u tom slučaju, neće ni oni ni on izaći živi sa Lisače. Ono što je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo, najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu išli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom običnom ljudskom linijom. Srbi su se predali! Penjanje na Lisaču nije baš lahko. Iz sela Hrasno se vidjela zastava ARBiH koja se vihorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići. Lisača je bila suđena gazijama iz 241. sprečansko muslimanske brigade. Poslije 15 dana izviđanja i sjajne akcije odsijecanja četnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za žive četnike. Za šest prvih dana gazije su odbile četrdesetak žestokih četničkih napada u pokušaju proboja obruča i spajanja s četnicima na Lisači. U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljeno je oko 80 pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a 24. je izvučeno poginulih. Među zarobljenima uglavnom su ugljevički srbi, a dok se među njima provukao i jedan stanovnik Beograda.