Od jutarnjih sati tog se ljetnog julskog dana na Pandurici odvijaju teške borbe. Već je deseti dan kako je agresor na ovom dijelu kalesijskog ratišta pokrenuo opću ofanzivu.

Četnici, po našim saznanjima, konstantno napadaju i na Teočak. Jake i žestoke borbe vode se i na Bilalićima. Uporedo s tim, pokrenuta je ofanziva na kalesijsko-zvorničkom ratištu. Namjera im je da vežu što više naših snaga i tako onemoguće pomoć jedinicama na Teočaku. Od ranog jutra napadi na položaje koje osiguravaju pripadnici 245. brdske brigade ne jenjavaju.

Nas osam nalazilo se na potezu između Duge Njive i Petog bataljona, koji je držao liniju ispod Pandurice. Jaki napadi otpočeli su oko 14 sati. Još na samom početku borbe ranjeni su Izet Spahić i Miralem Osmić. Nakon prvog slabijeg pješadijskog napada, uslijedilo je snažno selektivno granatiranje naših položaja. Poslije minobacačkih projektila počeli su nas tući teškim haubičkim i tenkovskim granatama. Uskoro je granatiranje prestalo, ali je odmah krenuo novi val pješadije.

S naše lijeve strane uskoro se iz šume pojavila veća grupa agresorskih vojnika. Uz podršku teškog mitraljeza pokušali su kroz jarak prići našem bočnom osiguranju. Meci su zlokobno fijukali, parajući zemlju oko nas. Samo malo podigavši glavu, brade oslonjene na mokroj travi, treptao sam misleći da će svaki sljedeći pogoditi nekog od nas. Ispruženih ruku, čvrsto držeći kalašnjikov, nišanio sam i pucao prema četnicima koji su između gustog drveća tukli po nama pokušavajući što bliže prići našim tranšejama. Dalo se vidjeti, ovako odoka, da ih ima baš mnogo.
br> Jaka paljba, praćena detonacijama ručnih bombi te ispaljenih “zolja” i ručnih bacača, odjekivala je na sve strane. Sve se to stapalo s jakom grmljavinom koja je dolazila s neba, sa svjetlicama i munjama. Počela je padati jaka kiša. To ni u čemu nije ometalo agresore, nesmanjenim intenzitetom navaljivali su na naše linije odbrane.

Ubrzo motorolom javljaju da lijevo imaju ranjene i da trebaju pomoć. Sajo odmah pokazuje na Mehmeda, Sudu, Hamzu i mene: “Idite gore preko one izvaljene bukve i spustite se prema tranšejama. Ponesite municiju usput iza linije.” Nabacujem ruksak na leđa, iskačem iz tranšeje za Mešom, a ostali za nama.

Brzo, preko ivice brežuljka, dolazimo do velike izvaljene bukve. Odozgo naša linija izgleda strašno. Četnici napadaju na širini od trista metara, sve je u dimu i pucnjavi.

Spuštamo se brzo, dolje prema liniji, tačno prema potoku koji razdvaja dva brdašca.

Blijesak i detonacija! Sudo se baca preko mene i zajedno padamo u visoko gusto šiblje. A onda još jedna detonacija, vrlo blizu nas. Komadi drveća zemlje i blata padaju po nama. Podižem glavu i preko Sude vidim Mešu. Otkotrljava se u gustu paprat. Zatim se uspravlja i vrtoglavo utrčava u tamu šumskog rastinja preko puta nas. Pokušavam ustati, još mi se vrti u glavi.

Krik, zatim dug vrisak koji se probija kroz tutnjavu ispaljenih metaka, na trenutak mi skreće misli sa svega što se događa oko mene. Vidim nekoliko naših vojnika koji trčeći uskom stazom dolaze prema nama s desne strane. Jedan od njih maše rukom, ne razumijem ni šta želi, ni kome maše... Čuje se dugi rafal. Meci puškomitraljeza zvižde opako blizu prekidajući me u nakani da zovem Mešu.

Suad na nekoliko metara od mene pada pokošen ovim rafalom uz glasan jauk. Otvaram vatru ispred sebe a da još ne znam šta se tačno dešava.

Naši vojnici brzo stižu do nas dok rafali nad nama skidaju lišće. Jedan od njih glasno poziva da idemo dolje jer su četnici, izgleda, prošli kroz bočno osiguranje. Suad je pogođen u obje noge i očigledno je da trpi velike bolove. Ostavljamo nekoliko momaka da ga previju i odnesu iza linije.

Ponovo rafali. Granje sasipa po nama. Ovaj je put još bliže. Sagnuti, trčimo šumskom nizbrdicom, poklizujući se i s naporom probijajući šumsko rastinje koje se zapliće o noge. Konačno shvatamo da smo upravo mi cilj puškomitraljezu koji nas prati cijelom stazom ka potoku.

Momci koji su s nama su iz 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade “Gazije”. Vrlo dobro poznaju ovaj teren pa se sad možemo brzo kretati šikarom.

Naglo usporavamo. Momak ispred nas podiže ruku i svi zastajemo.

Dolje, ispred, prostire se potok u dužini od pedesetak metara. Sada možemo vidjeti grupu četnika koja se penje liticom ka stazi na kojoj smo maločas bili. Mjesto na kojem se nalazimo nema nikakav zaklon i moramo se povući.

Brzo se penjemo natrag kroz šiblje koje nas grebe i mlati po licu.

Trčeći pored mene, jedan od momaka zadihano nam dovikuje da idemo ulijevo. Uzana staza tu se naglo odvaja lijevo i ide prema gore. Ispred nas je negdje ponovo jako zapucalo. Odjeknuše i dvije detonacije, a onda ponovo proključa.

Brzo stižemo na bočno osiguranje, gdje su dva naša rova. Sada konačno znam šta se ustvari desilo. Zbog potoka i nepreglednosti terena, desni dio naše linije bio je izmješten više u odnosu na lijevu stranu. Na boku smo imali dva rova osiguranja. Grupa četnika, koja se uspjela provući kroz potok i ući kroz liniju, udarila je na nas. Zatim su se malo vratili i krenuli ka borbenom osiguranju lijeve strane. Ondje je grmjelo na sve strane. Četnici su napadali i bili nadomak našim zemunicama, tako blizu da su bacali ručne bombe direktno na zemunice.

Brzo se raspoređujemo po okomitom brežuljku, svako traži dobar zaklon. Od četnika smo udaljeni nepunih trideset metara. Sada ih sa svog položaja vidimo veoma dobro i imamo ih na nišanu.

Kiša i dalje pada. Muaz pita jesmo li svi spremni. Na njegov znak sasipamo rafale po četnicima. U prvom momentu nemaju pojma šta ih je snašlo. Ispod našeg prvog rova bilo ih je četvorica koji su se odmah našli pod našom vatrom. Nisu imali nikakav zaklon i pokušali su se povući nazad. Trojica od njih pali su pokošeni dok se jedan splaznuo niz stranu ka potoku.

Vidjevši da smo gore u strani, naši momci s linije sasuli su po njima. Četnici su se sada našli u unakrsnoj vatri. Nisu imali apsolutno nikakve šanse i svi su krenuli u povlačenje.

Ponovo je proključalo u cijeloj šumi. Mi smo krenuli sa svojih položaja naprijed pucajući neprestano i štiteći jedni druge. Četnici su pokušavali izvući svoje ranjene i mrtve, ali su im neki ostali.

Ubrzo smo bili u potoku i tu se sastali s našim momcima koji su bili s lijeve strane. Sasuli smo po četnicima još koji rafal dok su se povlačili sada već na drugoj strani brda. Iza njih je ostalo dosta municije, nekoliko pušaka i jedan mitraljez. Gore, na ivici potoka, ostala su im četvorica mrtvih. Uspjeli smo ih, nekako, po blatnjavom terenu kaiševima izvući do zemunica. Dvojica su, utvrdit će se po dokumentima, bila iz Ugljevika, a druga dvojica iz Tobuta.

Kiša i dalje neumoljivo pada. Potpuno smo mokri. Gore, u daljini, odjekuju pucnjava i detonacije. Gledam u one mrtve četnike dok se kiša preko njih slijeva. Još jedan plaćen ceh za ideju suludih granica i kartografije njihovih vođa. Još jedan plaćen ceh za ideju nadmoći jednog naroda nad svima ostalima. Ideju protjerivanja, ubijanja, silovanja i biološkog uklanjanja jednog naroda, biološkog uklanjanja nas Bošnjaka. Ovaj put oni i njihova ideja završili su mrtvi u blatnjavim vrletima Majevice.