U toku Agreije na BiH Radio Kalesija je imala veliku ulogu u razbijanju medijske i informativne blokade, koju su u to vrijeme nametnuli agresori, onemogućavajuči širenje signala.  Dio tadašnje ratne ekipe Radio Kalesiji činili su Fuad Halilović, Izet Čanić, Izudin Džafić, Mevludin Paščaninović, Omer Mešić – Bumbo, Jasmin Mešić, Izudin Avdić, Mediha Delić, Fahrudin Sinanović, Hasan Mujčinović, Vahida Hasanović, Muhamed Smajić, Muhamed Alić, Zineta Kurtić, Munevera Hasanović, Amira Jahić, Elvir Mešić, Džemo Hadžić – Bundevica, Velida Mešić, Suad Hasanović, Elvir Huremović, Suad Musić, … Improvizovani predajnik u ratnim danima za Radio Kalesiju je napravio Izudin Džafić. Danas ovaj medij više ne postoji. Ipak, sjećanje na ovaj medij još uvijek ne blijedi.Ibro Jašarević rođen je 1971. godine u Križevićima, općina Zvornik. Početkom rata jedno vrijeme živio je na području kalesijske općine, na Međašu. Bio je član Patriotske lige i pripadnik Armije R BiH sve vrijeme rata. U Kalesiji ga znaju i po ratnom nadimku – Bezec. Oženjen je i ima petero djece. Ima i 4 unuka i 4 unuke. Danas, zajedno sa svoja dva sina, radi u Hrvatskoj.U toku rata je stigao i da piše pjesme. Napisao je, između ostalog, i pjesmu o Radio Kalesiji, koja je u to vrijeme praktično bila jedini medij koji je signalom pokrivao prostor cijele općine Kalesija. PJESMA  O RADIO KALESIJI Radio KalesijaSvakom srce diraDok voditelj FudoNjome komandira. Al to znajte imaI jos dobrih ljudiZahvaljujući mnogo voditelju Fudi. Muzički urednikI on mnogo strašanTo su zlatni momciNaš Izo i Hasan. Nasa plava MidaNjojzi ravne nemaŠto god čitat trebaOna sama sprema. Tu je i VahidaMnogo cura mladaDosta dobrih vijestiNjojzi na um pada. Za novinara FahruJa vam pričat nećuRadio KalesijiOn donosi sreću. I jos nasa mladaPrelijepa RahimaŠto god treba svanaOna sprema sama. (Napisana 5.12. 1992.)  Autor: Ibro Jašarević

Jesenja kiša sipala je kao iz kabla. Majevica je krajem jeseni pokazivala svoju nemilosrdnu pripremu za zimu. Svako onaj ko je i pomislio da je jednostavno provesti nekoliko dana u toj planini nerijetko se opekao – i to žestoko. Majevica je mamila svojom ljepotom i nije toliko izgledom podsjećala na neku veliku i opasnu planinu, ali uvjeti u kasnu jesen i u zimu na ovoj planini nisu bili nimalo prijatni. Posljednji dani novembra ponovo su nas zatekli na Piperima. Kao da nam kiša koja lije već dva dana nije bila dovoljna, odnekud se nakrenuo i jak sjeverac. U tranšejama je nastala prava kaljuga. Čizme koje smo dobili iz Visokog, iako nove, brzo su propuštale vlagu, pa smo nastojali bacanjem debljih grana u tranšeju napraviti koliko-toliko suh oslonac. Ali i ta su drva brzo propadala kroz crvenu zemlju koja se lijepila za čizme. Tik do sebe začuh smijanje i tapšanje dlanovima. Mirza se smijao i pokazivao na Omera. Očito u namjeri da patentira neke navlake za čizme, Omer se patio navlačeći na noge ambalažu od američkog suhog obroka. Okrenuo se i nekako namrgođeno viknuo: “Šta se ti ceriš, vidjet ćemo hoćeš li se sutra kesiti kad ti noge budu potpuno mokre!?” Mirza se i dalje smijao dovikujući: “Možda bi to i mogao navući na čizmu da nosiš broj 39.” Svi su se u tranšeji smijali, a Omer više nije obraćao pažnju. I dalje je na razne načine pokušavao usavrši svoj patent za “suhe noge”. Nedaleko od nas odjeknuše rafali, a onda je još jače zapucalo. Zabrektao je mitraljez na “dvojki”, a znali smo da on ne puca tek tako. Rafali ponovo zatreštaše, a onda je u momentu šuma desno od nas proključala. Linija je zavijala udesno dvadesetak metara od nas pa nismo imali vizualni kontakt od naše do sljedeće zemunice. Telefon je zazvonio. Hamza se javio, kimnuo je glavom uz kratko: “Razumijem, komandante.” Podigao se uzimajući svoju pušku i dodajući meni moju: “Idemo dolje, izgleda da su krenuli u napad po ovoj kiši. Čini se da su nas iznenadili na ‘petici’.” U putu nam reče da ima ranjenih i da iz svakog rova uzimamo po jednog vojnika. Kako smo se približavali, pucnjava je bila sve žešća i glasnija. Dok smo prilazili “petici”, zrna su zviždala na sve strane. Ispred nas odjeknuše dvije jake detonacije. Crni dim izvi se u zrak. Znali smo da je ovo bilo veoma blizu pa smo još brže potrčali. Kad smo prolazili momke koji su uzvraćali vatru, propeo sam se u jednom trenutku iznad grudobrana. Na više od dvadeset metara agresorski vojnici napredovali su bočno prema “petici”. Bilo ih je, u tri grupe, između pedeset i šezdeset.Na ulazu u tranšeju koja je vodila ka “petici” dočekao nas je težak prozor. Dva tijela prekrivena maskirnim jaknama bila su položena u prostor usječen uz zemunicu. U samoj tranšeji sanitetlija je previjao dvojicu ranjenih dok je treći ležao uz jauke okrenut na bok. Nabrzinu smo pomogli sanitetliji da ranjenike pomjeri ka ulazu u zemunicu i zaštiti i njih i sebe od ručnog bacača koji svakog momenta može zapucati s neprijateljske strane. Ono što nas je dočekalo u samoj tranšeji još nas je više iznenadilo. Samo jedan čovjek pucao je iz puškomitraljeza prema agresorskim vojnicima i držao ovaj rov. Punih deset minuta sam je odolijevao napadima. Pod njegovim nogama bilo je mnogo čahura, a puške ranjenih i poginulog saborca bile su naslonjene na zid tranšeje pored njega. Prihvatili smo borbu. Agresorski vojnici počeli su zalijegati i nisu više tako brzo napredovali. Bacili smo i nekoliko ručnih granata, a oni su ponovo odgovorili projektilom iz ručnog bacača. Snažna eksplozija odjeknula je nanovo nadglašavajući gromoglasnu pucnjavu.Omer se uhvatio za rame i čučnuo u tranšeju. Bio je pogođen gelerom projektila iz ručnog bacača. Krv mu je brzo natapala jaknu. Kiša se krupnim kapima pretvorila u jak pljusak. Ni to nije omelo agresore da nastave s napadom. Kao da su bili osjetili da bi na ovom dijelu mogli izvršiti prodor kroz našu liniju.Uzeo sam Omera ispod ruke i pogureno ga doveo do sanitetlije. Momak podiže glavu i nekako preplašeno upita šta se to dešava, zašto nam ne dolazi još pojačanja. Nisam mu imao vremena odgovarati, uzeo sam zavoj iz džepa pantalona i dobacio mu ga da previje Omera. Bilo mi je jasno zašto pojačanje nije dolazilo. Dolje niz liniju ključalo je kao u loncu, a detonacije su odjekivale jedna za drugom. Znao sam da je odmah nakon napada na naš dio linije sigurno krenuo i napad na još nekoliko mjesta. Pojačanje će stići, ali je udaljeno, trebat će približno pola sata da stignu. Do tada moramo izdržati. Čim sam se vratio, Mirza mi dobaci motorolu i pucajući viknu: “Daj vidi, neko je na vezi, a ništa ne čujem.” Brzo sam se zavukao u usjek do zemunice i otvorio signal. S druge strane dopirao je glas, neko je uporno ponavljao: “204, potvrdite trebate li artiljerijsku podršku.” Odgovorio sam: “204 potvrđuje, trebamo hitno podršku.” Čulo se s druge strane: “Ostani na kanalu, dolazi probna, potvrdi tačnost.” Nekoliko sekundi poslije preko visokih borova doletjela je najvjerovatnije minobacačka granata od 120 mm i pogodila prostor na tridesetak metara ispred nas. Detonacija se razlijegnula šumom. Kliknuo sam kanal i potvrdio pogodak.Uskoro je preko borovih krošnji, uz huku, proletjelo nekoliko granata i stropoštalo se ispred nas uz jake povezane detonacije. Nakon toga, tri granate velikog kalibra također su pokrile prostor ispred nas. Snažne detonacije protresle su nas u tranšeji. Geleri su letjeli na sve strane praćeni komadima drveća koje su usputno kidali.Čovjek kojeg smo samog zatekli u rovu zviznu i popravi svoju beretku: “Auuuu, brale, al ih poklopiše. Aferim, momci, ljubim vam rore!”Ispred nas je dopirala sporadična pucnjava, a na stotinjak metara od nas, ka uzvišenju prema protivničkoj liniji, vidjeli smo agresorske vojnike kako se povlače.Naslonio sam se na zid tranšeje i othuknuo. Mirza skide šljem i podrpa se po glavi. “Ovo je bilo blizu, mislio sam da nećemo izdržati.” Gledao sam u čovjeka koji je sam branio ovaj rov prije nego što smo stigli u ispomoć. Smireno je punio okvirove odložene na grudobran ispred njega. Velika kršna leđa pravog gorštaka crne kovrdžave kose i debelih uredno potkresanih brkova stvarali su osjećanje pouzdanosti čim ga vidiš. Pravi bosanski div-junak. U sebi sam pomislio: “Dok je ovakvih, nemamo se mi šta brinuti za svoj opstanak. Dok je ovakvih, bit će i Bosne i nas u Bosni.” Kiša je i dalje neumoljivo padala. Ni ona, ni mokre noge nisu nam predstavljale problem. Još jedna pobjeda u nizu sve je to činila podnošljivim i zanemarivim.

Ratni informativni bilten opštine Kalesija broj 13, 10.07.1992. godine.U posljednja 24 data na kalesijskom ratištu se vode paklene borbe. Neprijatelj napada svim raspoloživimi sredstvima, a granate neprestano padaju po gotovo svim naseljenim mjetima kalesijske opštine. Jučer i sinoć na liniji od Mahale do Kikača palo je preko hiljadu projektila.Četničke horde su uz teknkovsku podršku pokušale i pješadijski proboj u Bulatovcima, ali je hrabrom akcijom branilaca ovaj pješadijski napad uspješno odbijen. Uništene su i dvije neprijateljske samohotke.Oko 19 sati četnici su također pokušali pješadijski proboj iz pravca Karovina i Vujana na Babinu Luku i Kikače. No, i ovaj  nalet terorista je, uz žestoke borbe potpuno slomljen. Na strani branilaca poginuo je jedan teritorijalac, Alić Avdija iz Masla, a teže i lakše je ranjeno 7 boraca.Nakon paklene noći, jake artiljerijsko-pješadijske borbe su nasta vljene i u prijepodnevnim satima. Sa Banj brda neprijatelj i dalje žestoko granatira Gornje HRasno i Bbinu luku. Jutros od 7 sati, iz svog jakog uporišta Osmaka, četnici višecijevnim bacačima raketiraju Memiće, Kalesiju selo i Centar Kalesije. U isto vrijeme neprijateljska samohotka dejstvuje po Bulatovcima, Memićima i Kalesiji. Unatoč tome, branioci čvrsto drže položaje i neprijatelju nanose velike gubitke. Sinoć je, pouzdano saznajemo samo u jednoj akciji naših diverzanaza likvidirano dvadesetak četnika koji su pokušali ući u naše redove, ali su opkoljeni i uništeni.

NAPOMENA: Autorski tekst koji je objavljen pred kraja rata u kalesijskom listu  "Zeman" pod naslovom "Sanjao sam noćas da me nema", autora Elvira Huremovića.Dok su borci ginuli i krvarili, neki su pjevaljke vodali…San. Čudna je stvar taj san. Ako je uopće stvar. No, o tome neću ni raspravljati, jer ni mnogo umnije glave od ove moje nisu uspjele saznati i kazati šta je to san. Uglavnom, san može biti lijep, a može biti i , ne daj Bože, ružan.Ima snova koji se zaborave čim se čovjek probudi, a ima i onih koji se pamte dugu, dugo. Ja znam da san koji sam sanjao neku noć neću nikada zaboraviti. Ružan san. Sanjam ja da sam, kobajagi, novinar. Sjedim u nekoj velikoj sobi, toliko velikoj da se čovjek polijepo umori dok s jednog njenog kraja pređe na drugi. Sjedim tako, a ispred mene mašina. I pišem. Pišem kako načelnik te i te općine, da prostiš, “hoda” tamo s nekom. Pjevačicom. Pišem i kako načelnik one i one općine ne “hoda” ni s jednom, ali zato voli popiti nego se hljeba najesti. Pa na sve zaboravi. Pišem i o onom komandantu. I on voli popiti, ali baš. I o drugom komandantu. Taj je još gori. Taj pije u kafani dok njegovi borci u nekoj bosanskoj šumi izvode uspješnu akciju. Pa kad se otrijezni veli: “Jesil’ vidio kako moji borci dobro odradiše zadatak”. A on u kafani! Pišem i kako je onaj glavešina iz te i te općine nekad bio komunista, a danas, eto, opet u vlasti. Još pišem kako je taj komunista, a danas “zelenaš”, kada je trebalo ići u rat, na liniju, od sebe napravio budalu. Dobio neki faktor, ne znam koje slovo bi, i sa tim slovom, klap, u sami vrh općine. Svaka čast. Napravi čovjek od svih nas budale. Pišem i o onom iz Komande mjesta što je ženi šehida nudio, sram ga i stid bilo, da rade tamo neke stvari, a on će joj zauzvrat pomaći da se pomakne na listi za dodjelu stanova. Kao da te liste imaju neke veze sa stanovima. U tu listu se uzdaju samo oni koji na pošten način hoće da dođu do stana. Oni drugi to riješe na drugi način. para vrti gdje burgija ne može, rekao bi narod. Pišem i o onom brki što je svoju tečišnu zaposlio preko štele. Taj brko garant ne zna ni gdje su naše linije, a kamoli da je kojim slučajem, makar u mislima, bio na njima. Ali eto, čovjek je nekakav rukovodilac, ne znam ni ja za šta, a ne zna ni on, pa mu se može. Njegove tečišne muž je živ. U nekom je radnom vodu. A ženama šehida tamo neki ugursuz nudi…Hej! Ja Rabbi! Malo se trznem, na trenutak probudim, okrenem se na drugu stranu i ponovo u carstvo snova. I opet pišem. Pišem i kako je onaj urednik metno u novine neku pjevaljku, i to po naredbi. Ja, ja, nema tu pet-šest. Naredba i gotovo. Načelnikova. Sram ga bilo, bolje mu je da ne bude urednik nego da…a sram, vala, bilo i onog što je naredio. Pišem dalje kako je onaj iz onog preduzeća zaposlio svog šurjaka, onaj svoju sestrišnu, onaj bratića… I pišem ja tako pišem, a nekakva mašina u kraju sobe sve ono što ja pišem odmah u novine pretvara. Nekakvi ljudi nose novine, dijele narodu. Narod čita i govori: “Svaka čast. Ovako je trebalo i prije. Sve njih treba kroz novine proturit’.” Sjedem da se malo odmorim, a lijepa, visoka, krupnih plavih očiju, skladno građena, sekretarica donese kahvu. A kahva dobra. Dobra kahva, a dobra i sekretarica. Amanjarabi! Sad će neko reći: “E, jest ti san ružan. Pišeš šta hoćeš, radiš šta hoćeš, imaš sekretaricu, i to dobru. Šta hoćeš bolje?” Sve bi bilo lijepo da sam se tad probudio. Ali…Nisam ni dokrajčio onu kahvu, kad neko bahnu na vrata. Viskog neki hrmpalija, brdo mišića. Pita jesam li ja taj i taj. “Jesam”-rekoh. -Jesil’ ti pis'o ono? -Jesam. -A štooo? -Pa, eto, onako, valjda zato što je istina. -A znaš li ti da o tom i tom možeš pisati samo lijepe stvari, bile istina ili neistina. Samo lijepe. -Ne valja da pišem samo lijepo, kad ima i ružnog. Ako budem samo lijepo pisao o tom tvom, može neko pomisliti da je još i dobar… Nisam sretno ni završio posljednju rečenicu, a onaj hrmpalija mi priđe, marnu me šakom, onako, vaspitno, i još kaže: -Kad ti se kaže da pišeš lijepe stvari, ima da pišeš lijepe stvari. Te ružne i istinu preskoči. Jel’ ti jasno! -Ali, Alija je skoro rekao da se smije pisati o svakome svašta. U Bosni je sloboda štampe-pravim se malo ćoškast. -Ma ti piši o Aliji šta ho'š, al’ o tom i tom nemoj više! Kako to reče hlupi mi još jednu šljagu iza uha, da mi pred očima zvjezdice zatreperiše. Možda bi me hlupio još koji put, ali na vratima se pojavi hrmpalija veći od ovog prvog. I on pita jesam li ja taj i taj. -Jesam. -Jesil’ ti ono napiso o tom i tom? -Jesam. -A štooo? -Pa, eto, onako, valjda zato što je istina. -Nemoj o njemu više pisat'… -Hoću, Alija je rekao…. Pritrča hrmpalija, pritrča i onaj drugi, pa udri. Đah me strefi ruka, đah noga, đah šaka onako otvorena… Na vratima se pojavi i treći hrmpalija. -Jel’ to taj i taj?-upita. -Jest-odgovoriše ona dvojica-i ne pitaj, već udri. Kako me koji put strefe, sve viču: Ho'š, jel’, ho'š, pa evo ti. Ja jadan, nemam kad vazduh da udahnem, da im kažem da neću. Da neću više nikad… I da se ne probudih, bez bubrega bi, mesčini, ostao. Kad sam se probudio, pipam se po oznojenom tijelu, gledam ima li koja masnica…Nema! Brže-bolje skočim, upalim svjetlo, nađem sve olovke što sam imao, polomim ih, mašinu razbijem. Neću, vala, više ni protiv koga napisati nijedno jedino slovo. Šta se ja imam praviti budala. Sav narod zna ko šta radi, kud ko i s kim hoda, ko je koga preko štele zaposlio… I svi šute. Ne šute uvijek. Kad nema nikog da mu priprijeti, raspriča se narod, pa melje li melje. Ali, čim neko “odozgo” ima, odmah mu se počnu, da prostiš, u pozadinu uvlačiti ( pod pozadinom se misli na guzicu, a ne na pozadinu u vojnom smislu op.a). Svi znaju, a ja da pišem. E, neću. Može mi se, ne daj Bože, ovaj san “prenijeti” u javu, ili me mogu kakva kola, onako slučajno, zakačiti, ili…. Nek’ piše ko hoće, ja više jok! P.S. Svaka sličnost sa ličnostima iz stvarnog života je – namjerna.

Informisanju javnosti u Kalesiji o političkoj i sigurnosnoj situaciji nije se u dovoljnoj mjeri poklanjala pažnja. Javnost je bila informisana samo putem dnevne štampe i elektronskih medija van područja kKalesije. Prije agresije jedini dopisnik sarajevskih medija "Oslobođenje" i "Večernje novine" bio je novinar Fuad Halilović, koji je bio i urednik podlistka "Kalesijska hronika" u tuzlanskom listu "Front slobode". "Kalesijska hronika" je, međutim, pred samu agresiju ukinuta, navodno zbog nedostatka materijalnih sredstava. U Kalesiji nije postojala radio stanica, iako je odluka o njenom osnivanju radnije donesena.Informisanje javnosti kao bitnog segmenta pripreme stanovništva Kalesiaj za odbranu od agresije, ipak je na prijedlog Kriznog štaba, aktualizirano po otpočinjanju agresije.Imajući u vidu značaj informisanja javnosti o novonastaloj situaciji, Krizni štab je na svojoj sjednici, 17. maja 1922. godine donio Odluku o formiranju Press-centra Kalesija, sa prviremenim sjedištem u Tojšićima.Press-centar Kalesije je, uzimajući u obzir izuzetno loše uslove u kojima je radio, dao relativno veliki doprinos u informisanju javnosti o stanju na Kalesijskom ratištu,a posebno je imao značajnog udjela na podizanju borbenog morala branilaca.Press-centar je, bez gotovo ikakvih tehničkih pomagala, sedmično izdavao Ratni bilten Općine Kalesija koji je bio jedino informativno glasilo na početku agresije. Svoje izvještaje Press-centar Kalesije, odnosno novinar Press-centra Abdulah Suljkanović je javnosti proslijeđivao putem Radija Tuzla i Radija BiH, a novosti iz Kalesije objavljivane su i u sedmičnjaku “Zmaj od Bosne”, koji je tada izlazio u Tuzli. Javnost su prvenstveno o ratinm, ali i o svim drugim temama, pa i o sportskim aktivnostima u ratu, obavještavali i  tuzlanski novinari koji su dolazili u Kalesiju, prije svih: Vehid Jahić, Husref Muharemagić, Ibrahim Kozlić, Zlatko Dukić i drugi.Radi uspiješnije organizacije rada na informisanju javnosti, Predsjedništvo Skupštine opštine Kalesija je pri organu uprave obrazovalo Sekretarijat za informativno-propagandnu djelatnost. Za sekretara Sekretarijata za informativno-propagandnu djelatnost imenovan je Fuad Halilović, diplomirani žurnalista. Odmah nakon formiranja Sekretarijata, prišlo se organizovanoj pripremi za nabavku opreme, te edukaciji kadrova za instaliranje i rad na lokalnoj radio stanici. Nakon piprema, 2. oktobra 1992. godine, u Raincima Gornjim, sa radom je počela lokalna radio stanica pod nazivom Radio Kalesija.Bilo je to prvi put da u svojoj historiji Kalesija ima svoj elektronski medij. Stanica je, istina, bila male sntage, od svega 10 wati, ali je sa svojim signalom "pokrivala" cijelo područje kalesijske općine, zatim Živinice i dijelove Tuzle i Banovića.Prvi direktor i glavni i odgovorni urednik Radio Kalesije je bio Fuad Halilović. Iako male snage, kalesijski Radio je sigurno bio najslušanija radio stanica na području Kalesija, Živinica i Banovića.  Izvještaji sa ratišta, razna obavještenja i upustva, informacije za stanovništvo, pa čak i prikupljanje humanitarne pomoći i potrepština za kalesijske borce koje je organizovao Radio Kalesija, bili su od velike koristi za borce i stanovništvo Kalesija, naročito u prvim godinama agresije.Na Radio Kalesiji, nakon emitovanja radijskog programa, u noćnim satima, savremenim uređajima spajane su radio-amaterske veze sa cijelim svijetom. Radio-amateri također su u vrijeme trajanja agresije imali veoma važnu ulogu. Obzirom da tada nisu radile telefonske veze sa svijetom, radio-amateri su spajali veze između razdvojenih članova porodica, informisali su izbjegle i raseljene Kalesijce širom svijeta o dešavanjima i ratnoj situaciji u Kalesiji pa i šire.Radio-amateri su zasigurno bili najzaposleniji. Danonoćno su redovi ljudi i žena čekali da se jave svojim bližim u cijelom svijetu, ili su čekali vijest i pomoć od svojih najbližih iz inozemstva. Na Radio Kalesiji radio-amaterske poslove su obavljali Mevludin Paščanović i Izudin Avdić, a u Centru za obavještavanje u Tojšićima radio-amaterske usluge kalesijskom stanovništvu i borcima pružali su: Fikret Smajić Marika, jedan od najboljih radio-amatera u bivšoj državi, zatim Nijaz Hamidović, Senad Tosunbegović, Zijad Hadžić, Safet Husić i Mehmedalija Rančić.

22. augusta 1992. godine šehidska krv tekla je Karovinama poput nabujale rijeke.Te krvave subote odbranjen je naš toprak, naša Kalesija i naša jedina Bosna i Hercegovina.Cilj agresora bio je da osvajanjem ove kote uspostavi svoje linije na potezu Karovine – Lisača – aerodrom Dubrave – Vis, a na drugoj strani liniju Karovine – Hrasno – Dubnica. Time bi Kalesija, ali i okolni gradovi, bili dovedeni u izuzetno težak, gotovo nemoguć položaj za odbranu.Ipak, hrabri borci Armije Republike Bosne i Hercegovine odlučno su se suprotstavili agresoru i spriječili njegove zle namjere.Muhamed Mujanović 22. augusta bio je na Karovinama, gdje je vršio dužnost komandira čete. Na tu dužnost imenovan je na samom mjestu događaja, nakon što je dotadašnji komandir čete poginuo. Muhamed je i ranije, na lokalitetu Karovina, bio ranjen u glavu, što dodatno svjedoči o značaju koji je ovo područje imalo za agresora.„Mi smo bili familijarne čete. Pomenutog 22. augusta stradalo je mnogo ljudi, što smrtno, što ranjeno. Među povrijeđenima i poginulima bilo je oko 30 boraca koji su mi rodbina. Ja i danas imam problema sa tom akcijom. Sjećanja na te ljude… Prolazeći pored njihovih roditelja, stalno sebi postavljam pitanje: ‘Kako ti dođe, a moje dijete ne dođe?’ Nekad i izbjegavam kontakt s tim roditeljima jer nije svejedno da se pomoliš kući, a fale ti ljudi“, dodaje Mujanović, koji s vrlo jakim emocijama govori o Karovinama.U odbrani Karovina 27 boraca časne Armije RBiH dalo je ono najvrijednije što su imali – svoje živote…

Uz kameniti drum koji vijugavo promiče kroz Gaj, miljanovački zaseok nadomak Kalesije. Za vanjskim hastalom sjedi dvoje staraca.Šute. Iznad starog oraha fijuknu jezive note koje srpski četnici šalju... "Najstariji Adem mi je, rahmet mu duši, pogino. Palo mu đule u rov, ne bilo ga. Njega namah ubilo, a komšiji mi Mevludinu Kameriću, evo mu kuće ispod, otkinulo nogu. Iza Adema ostalo troje siročića a tek je počeo ovo malo kućerka da krpi. Sudbina, jah. Al preživjeće se ako Bog da, biće nafake. Preživjet će ovaj narod pa i moji unučići. Babo im se i borio za to, jel tako?" –Tako je velim. U "špicu fronta" je još pet Merića. Avdinih sinova. Ševkija, Esad, Mehmed, Bajro, Dževad. Sada je najstariji Ševkija sa 34 godine, a najmlađi Dževad, tek je uprtio dvadesetu. Svi u jedan dan odlaze i na sreću zajedno se i vraćaju. Majka im Nezira životom izmučena "tespihom od suza" moli se Bogu za svoje sinove. "Kad odu, ja, moj sinko nikako ne spavam, džigere me bole"-jada se Nezira. "Po vascijele noći sjedim kraj pendžera, slušam kako se tam puca i plačem. Preklinjem milostivog Allaha dž.š. da mi sačuva djecu. I moju, i svačiju… Teško je, moj sinko, sve dok se ne pomole. E, onda odahnem fala Allahu dragom" -otkide teret sa srca majka Nezira…

Maj je sinonim za buđenje, rađanje. Cvjetanje. Sve miriše na behar. Poljsko cvijeće. Maj je sve to ali i maj je, posebno u Kalesiji, jedan od najtužnijih mjeseci. Maj je u Kalesiji i sinonim za otpor. Hrabrost. Ponos. Rađanje inata bosanskog. Onog što neprijatelju nije dao domovinu. Maj je mjesec kada su emocije uzburkane. Na vrhuncu. Kada su nam oči pune suza ali i srce puno ponosa. U maju je okupirana Kalesija. U maju je oslobođena Kalesija. Postala je prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. U maju se desio stravičan zločin. Ljudi zarobljeni i živi zapaljeni u štali. U maju se desila i bitka na Bijeljevcu, gdje su najhrabriji sinovi zaustavili neprijatelja. Poremetili mu planove i zasigurno promijenili tok rata u Bosni i Hercegovini. U narednim danima fotografijama i tekstovima prisjetit ćemo se događaja iz perioda 1992.-1995.godina. Shodno tome donosimo još jedan tekst iz Spomen sobe pod nazivom “Crno tojšićko jutro”. “Današnji dan (10.juni) je jedan od najtragičnijih od početka rata na kalesijskom području. Samo jedna krvoločna, neprijateljska granata odnijela je 4 nedužna života i osakatila još šest. Kopija sarajevskog krvoprolića, kad su u redu za hljeb ginuli ljudi,nažalost desila se i u Tojšićima. Sa četničkih položaja iz pravca Čaklovića i Požarnice, oko 9 sati i 30 minuta, bez ikakvog razloga i povoda, doletjele su smrtonosne granate. Dok su čekali pomoć u hrani, dakle gladni i izmučeni, stradali su stariji čovjek, dvije žene i 10-godišnji dječak. Teže je ranjeno još 6 osoba koje su hitno prebočene u tuzlansku bolnicu. U trenutku tragedije, na licu mjesta su ustanovili, istina još neme zvaničnih podataka, da je riječ uglavnom o izbjeglicama, koje su zbog patnji u svojim selima, eto dospjeli u Tojšiće.I tu ih je dočekola smrti Crno tojšićko jutro za sve ostale treba da bude nauk, da se više nikad ne ponovi. Ovo što nam se dešava je pravi, prljavi rat. Neprijatelji su krvoločne zvijeri koje se služe najpodlijim stvarima…Njihov jedini cilj je da ubijaju. Da što više ubijaju… Stoga, svako okupljanje i nepotrebno zadržavanje na ulicama, sokacima, ispred kuće je itekako opasno…"

Od jutarnjih sati tog se ljetnog julskog dana na Pandurici odvijaju teške borbe. Već je deseti dan kako je agresor na ovom dijelu kalesijskog ratišta pokrenuo opću ofanzivu. Četnici, po našim saznanjima, konstantno napadaju i na Teočak. Jake i žestoke borbe vode se i na Bilalićima. Uporedo s tim, pokrenuta je ofanziva na kalesijsko-zvorničkom ratištu. Namjera im je da vežu što više naših snaga i tako onemoguće pomoć jedinicama na Teočaku. Od ranog jutra napadi na položaje koje osiguravaju pripadnici 245. brdske brigade ne jenjavaju. Nas osam nalazilo se na potezu između Duge Njive i Petog bataljona, koji je držao liniju ispod Pandurice. Jaki napadi otpočeli su oko 14 sati. Još na samom početku borbe ranjeni su Izet Spahić i Miralem Osmić. Nakon prvog slabijeg pješadijskog napada, uslijedilo je snažno selektivno granatiranje naših položaja. Poslije minobacačkih projektila počeli su nas tući teškim haubičkim i tenkovskim granatama. Uskoro je granatiranje prestalo, ali je odmah krenuo novi val pješadije. S naše lijeve strane uskoro se iz šume pojavila veća grupa agresorskih vojnika. Uz podršku teškog mitraljeza pokušali su kroz jarak prići našem bočnom osiguranju. Meci su zlokobno fijukali, parajući zemlju oko nas. Samo malo podigavši glavu, brade oslonjene na mokroj travi, treptao sam misleći da će svaki sljedeći pogoditi nekog od nas. Ispruženih ruku, čvrsto držeći kalašnjikov, nišanio sam i pucao prema četnicima koji su između gustog drveća tukli po nama pokušavajući što bliže prići našim tranšejama. Dalo se vidjeti, ovako odoka, da ih ima baš mnogo.br> Jaka paljba, praćena detonacijama ručnih bombi te ispaljenih “zolja” i ručnih bacača, odjekivala je na sve strane. Sve se to stapalo s jakom grmljavinom koja je dolazila s neba, sa svjetlicama i munjama. Počela je padati jaka kiša. To ni u čemu nije ometalo agresore, nesmanjenim intenzitetom navaljivali su na naše linije odbrane. Ubrzo motorolom javljaju da lijevo imaju ranjene i da trebaju pomoć. Sajo odmah pokazuje na Mehmeda, Sudu, Hamzu i mene: “Idite gore preko one izvaljene bukve i spustite se prema tranšejama. Ponesite municiju usput iza linije.” Nabacujem ruksak na leđa, iskačem iz tranšeje za Mešom, a ostali za nama. Brzo, preko ivice brežuljka, dolazimo do velike izvaljene bukve. Odozgo naša linija izgleda strašno. Četnici napadaju na širini od trista metara, sve je u dimu i pucnjavi. Spuštamo se brzo, dolje prema liniji, tačno prema potoku koji razdvaja dva brdašca. Blijesak i detonacija! Sudo se baca preko mene i zajedno padamo u visoko gusto šiblje. A onda još jedna detonacija, vrlo blizu nas. Komadi drveća zemlje i blata padaju po nama. Podižem glavu i preko Sude vidim Mešu. Otkotrljava se u gustu paprat. Zatim se uspravlja i vrtoglavo utrčava u tamu šumskog rastinja preko puta nas. Pokušavam ustati, još mi se vrti u glavi. Krik, zatim dug vrisak koji se probija kroz tutnjavu ispaljenih metaka, na trenutak mi skreće misli sa svega što se događa oko mene. Vidim nekoliko naših vojnika koji trčeći uskom stazom dolaze prema nama s desne strane. Jedan od njih maše rukom, ne razumijem ni šta želi, ni kome maše... Čuje se dugi rafal. Meci puškomitraljeza zvižde opako blizu prekidajući me u nakani da zovem Mešu. Suad na nekoliko metara od mene pada pokošen ovim rafalom uz glasan jauk. Otvaram vatru ispred sebe a da još ne znam šta se tačno dešava. Naši vojnici brzo stižu do nas dok rafali nad nama skidaju lišće. Jedan od njih glasno poziva da idemo dolje jer su četnici, izgleda, prošli kroz bočno osiguranje. Suad je pogođen u obje noge i očigledno je da trpi velike bolove. Ostavljamo nekoliko momaka da ga previju i odnesu iza linije. Ponovo rafali. Granje sasipa po nama. Ovaj je put još bliže. Sagnuti, trčimo šumskom nizbrdicom, poklizujući se i s naporom probijajući šumsko rastinje koje se zapliće o noge. Konačno shvatamo da smo upravo mi cilj puškomitraljezu koji nas prati cijelom stazom ka potoku. Momci koji su s nama su iz 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade “Gazije”. Vrlo dobro poznaju ovaj teren pa se sad možemo brzo kretati šikarom. Naglo usporavamo. Momak ispred nas podiže ruku i svi zastajemo. Dolje, ispred, prostire se potok u dužini od pedesetak metara. Sada možemo vidjeti grupu četnika koja se penje liticom ka stazi na kojoj smo maločas bili. Mjesto na kojem se nalazimo nema nikakav zaklon i moramo se povući. Brzo se penjemo natrag kroz šiblje koje nas grebe i mlati po licu. Trčeći pored mene, jedan od momaka zadihano nam dovikuje da idemo ulijevo. Uzana staza tu se naglo odvaja lijevo i ide prema gore. Ispred nas je negdje ponovo jako zapucalo. Odjeknuše i dvije detonacije, a onda ponovo proključa. Brzo stižemo na bočno osiguranje, gdje su dva naša rova. Sada konačno znam šta se ustvari desilo. Zbog potoka i nepreglednosti terena, desni dio naše linije bio je izmješten više u odnosu na lijevu stranu. Na boku smo imali dva rova osiguranja. Grupa četnika, koja se uspjela provući kroz potok i ući kroz liniju, udarila je na nas. Zatim su se malo vratili i krenuli ka borbenom osiguranju lijeve strane. Ondje je grmjelo na sve strane. Četnici su napadali i bili nadomak našim zemunicama, tako blizu da su bacali ručne bombe direktno na zemunice. Brzo se raspoređujemo po okomitom brežuljku, svako traži dobar zaklon. Od četnika smo udaljeni nepunih trideset metara. Sada ih sa svog položaja vidimo veoma dobro i imamo ih na nišanu. Kiša i dalje pada. Muaz pita jesmo li svi spremni. Na njegov znak sasipamo rafale po četnicima. U prvom momentu nemaju pojma šta ih je snašlo. Ispod našeg prvog rova bilo ih je četvorica koji su se odmah našli pod našom vatrom. Nisu imali nikakav zaklon i pokušali su se povući nazad. Trojica od njih pali su pokošeni dok se jedan splaznuo niz stranu ka potoku. Vidjevši da smo gore u strani, naši momci s linije sasuli su po njima. Četnici su se sada našli u unakrsnoj vatri. Nisu imali apsolutno nikakve šanse i svi su krenuli u povlačenje. Ponovo je proključalo u cijeloj šumi. Mi smo krenuli sa svojih položaja naprijed pucajući neprestano i štiteći jedni druge. Četnici su pokušavali izvući svoje ranjene i mrtve, ali su im neki ostali. Ubrzo smo bili u potoku i tu se sastali s našim momcima koji su bili s lijeve strane. Sasuli smo po četnicima još koji rafal dok su se povlačili sada već na drugoj strani brda. Iza njih je ostalo dosta municije, nekoliko pušaka i jedan mitraljez. Gore, na ivici potoka, ostala su im četvorica mrtvih. Uspjeli smo ih, nekako, po blatnjavom terenu kaiševima izvući do zemunica. Dvojica su, utvrdit će se po dokumentima, bila iz Ugljevika, a druga dvojica iz Tobuta. Kiša i dalje neumoljivo pada. Potpuno smo mokri. Gore, u daljini, odjekuju pucnjava i detonacije. Gledam u one mrtve četnike dok se kiša preko njih slijeva. Još jedan plaćen ceh za ideju suludih granica i kartografije njihovih vođa. Još jedan plaćen ceh za ideju nadmoći jednog naroda nad svima ostalima. Ideju protjerivanja, ubijanja, silovanja i biološkog uklanjanja jednog naroda, biološkog uklanjanja nas Bošnjaka. Ovaj put oni i njihova ideja završili su mrtvi u blatnjavim vrletima Majevice.

Nekoliko sati uoči vjenčanja, u kuću hrabrog borca Hajrudina Zulića, uselila se tuga. Njegovu izabranicu Hajru Kuzduzović, izbjeglicu iz Matkovca, ubili zlikovci iz Osmaka. Jedna svadba nikad neće biti. Djevojka, koja je sa svojim ljubljenim trebala stati pred matičara, ubijena je na dan vjenčanja i sutradan je bila pokopana. Ubili su je zlikovci iz Osmaka, u trenutku dok se radovala novome životu i spremala bijelu vjenčanicu. I umjesto na njeno veselje, prijatelji su joj došli na dženazu, a svadbeni vijena umjesto na glavu, položili na mezar djevojački. Nakon Dubrava i Miljanovaca, došla je Hajra u Gornje Petrovice i zvoljela hrabrog borca, mladog Hajrudina. S njim se viđala kad bi s ratišta kući dolazio, vjerili se za njegov rođendan, a svadbu zakazali u mjesecu julu. I na dan vjenčanja, dok je čekala dragog vjerenika, smrt je nije htjela mimoići. Od zločinačke granate je teško povrijeđena i povezli su je prema ratnoj bolnici. Pala je i druga granata i Hajra je zatvorila oči. Izdahnula je pred njegovim očima. Tog dana svirci nisu došli. Hajrudinovi drugovi iz minobacačke baterije, umjesto na svadbu, došli su Hajri na dženazu. I dok se opraštao od svoje Hajrije, Hajro je ko dijete zaplakao. Kući je ponio bijelu vjenčanicu i s njom će veli doživjeti stotu.