Ministrica za boračka pitanja Tuzlanskog kantona Senada Dizdarević potpisala je danas ugovore sa predstavnicima 4 lokalne zajednice o dodjeli finansijskih sredstava u svrhu sufinansiranja ili finansiranja troškova izgradnje spomen obilježja poginulim pripadnicima Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.„Bilo je pet prijava na ovaj javni poziv od čega su četiri bile potpune. Radi se o općinama Kladanj, Kalesija, Banovići i Gradu Srebreniku koji je aplicirao posredstvom svoje mjesne zajednice. Ukupan budžet za ovu namjenu je iznosio oko 140.000 KM. Mi smo danas potpisali ugovore za vrijednost preko stotinu hiljada KM“, kazala je ministrica Dizdarević naglasivši da nisu utrošena sva sredstva jer jedna aplikacija nije ispunjavala uslove tražene javnim pozivom, a radilo se o rekonstrukciji postojećeg, a ne izgradnji novog spomenika.Riječ je o kontinuiranoj aktivnosti u kojoj Ministarstvo za boračka pitanja TK učestvuje u sufinansiranju ili finansiranju troškova u izgradnji novih spomen obilježja poginulim pripadnicima Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.Načelnik Općine Kalesija Nermin Mujkanović zahvalio je Ministarstvu za boračka pitanja TK te naglasio da se radi o važnom projektu na čiju su izgradnju dugo čekali.„Danas je za općinu Kalesija, posebno za Mjesnu zajednicu Miljanovce, zaista jedan poseban dan. Evo dugo smo čekali na realizaciju ovog važnog projekta. Mislim da će sa ovim projektom i Miljanovci, ali i porodice poginulih boraca zaista biti zadovoljni.“Vrijednost projekta za izgradnju spomen obilježja poginulim pripadnicima Oružanih snaga RBiH na području općine Kalesija je 72.600 KM, a Općina učestvuje sa oko 22.000 KM.

Memorijalni centar Kalesija Gornja danas su posjetili učenici trećih razreda Elektrotehničke škole i Pete gimnazije iz Sarajeva. Oko 300 srednjoškolaca imalo je priliku upoznati se s historijskim činjenicama i stradanjima stanovništva ovog kraja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.Za učenike je upriličen historijski čas koji je održao Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik. Kroz svjedočenja, historijske činjenice i lična iskustva, Grahić je učenicima govorio o stradanju Bošnjaka zvorničkog kraja, sudbinama zarobljenih i nestalih, ali i značaju čuvanja sjećanja na žrtve.Posjeta Memorijalnom centru bila je prilika da mladi iz Sarajeva neposredno čuju priče o događajima koji su obilježili historiju Bosne i Hercegovine.Poseban značaj ovakvih posjeta ogleda se u edukaciji mladih i prenošenju kulture sjećanja na nove generacije. Memorijalni centri imaju važnu ulogu u tome da se činjenice o prošlosti ne zaborave, a svjedočanstva preživjelih sačuvaju za buduće generacije.

Danas je održana 83. redovna sjednica Vlade Tuzlanskog kantona. Na današnjoj sjednici Vlada je dala saglasnost na odluku Ministarstva za boračka pitanja o odobravanju 50.000 KM Općini Kalesija, u svrhu sufinansiranja troškova izgradnje spomen obilježja poginulim pripadnicima Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.Također, Vlada je danas dala saglasnost na tekst ugovora o dodjeli novčanih sredstava za implementaciju projekata odobrenih u okviru Programa o finansiranju projekata nedovoljno razvijenih, nerazvijenih i izrazito nerazvijenih jedinica lokalne samouprave u Tuzlanskom kantonu u 2026. godini, te donijela pojedinačne odluke o odobravanju ukupno 3 miliona KM. Podsjećamo, programom je, a na osnovu bodovanja kandidiranih projekata Općini Teočak dodijeljeno 784.285,71 KM, Sapni 758.571,43 KM, Čeliću 608.571,43 KM, Kladnju 527.142,86 KM, te Doboj Istoku 321.428,57 KM.

Povodom obilježavanja Dana formiranja 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, danas je na šehidskom spomen-obilježju ispred zgrade Općine Kalesija položeno cvijeće i odata počast šehidima i poginulim borcima. Cvijeće su položili predstavnici Koordinacije boračkih udruženja sa područja općine Kalesija i delegacija Općine Kalesija, odajući na taj način počast pripadnicima Armije RBiH koji su svoje živote dali za odbranu Bosne i Hercegovine.Ovom prilikom istaknuto je da je obilježavanje značajnih datuma iz perioda odbrane Bosne i Hercegovine važan dio kulture sjećanja, ali i obaveza prema generacijama koje dolaze, kako bi se sačuvala uspomena na žrtvu i doprinos šehida i poginulih boraca.Podsjećamo, u petak, 25. septembra 2026. godine, delegacija Općine Kalesija, zajedno sa predstavnicima Vlade Tuzlanskog kantona i boračkih udruženja, položila je cvijeće i odala počast na spomen-obilježju na mezarju u Kalesiji Gornjoj, u okviru obilježavanja Dana formiranja 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.Centralno obilježavanje Dana formiranja 2. korpusa Armije RBiH održano je danas u Tuzli, a programu su prisustvovali predstavnici boračkih udruženja i organizacija sa područja Tuzlanskog kantona. Na ovaj način zajednički je odana počast svim pripadnicima 2. korpusa, kao i šehidima i poginulim borcima koji su dali svoje živote za odbranu Bosne i Hercegovine.

U Vukovijama Donjim obilježena je 34. godišnjica osnivanja Samostalnog diverzantskog bataljona „Crni vukovi“, jedne od najelitnijih diverzantskih jedinica u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine.Svečanost je upriličena ispred Doma kulture, gdje je održano svečano postrojavanje, nakon čega su se prisutnima obratili komandanti jedinice i gosti.Obilježavanju je prisustvovao i načelnik općine Kalesija Nermin Mujkanović.Program su svojim nastupom upotpunili članovi KUD-a „7. april“, koji su izveli prigodan kulturno-umjetnički program.Samostalni diverzantski bataljon „Crni vukovi“ bio je jedinica za specijalne namjene Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jedinica je nastala kao izviđačko-diverzantski vod, formiran u septembru 1992. godine. Komandant „Crnih vukova“ bio je Refik Brđanović – Fiko, zbog čega je jedinica često nazivana i „Fikini vukovi“.„Crni vukovi“ učestvovali su na gotovo svim većim ratištima širom Bosne i Hercegovine, među kojima su gradačačko, brčansko, majevičko, teočansko, vozućko, sansko, ali i kalesijsko ratište. Jedan od najvećih uspjeha jedinice bila je deblokada Maglaja, kada su „Crni vukovi“ među prvima ušli u oslobođeni grad.Najveće gubitke jedinica je pretrpjela tokom borbi za oslobađanje Lisače, u jesen 1994. godine. Četrnaesti novembar zauvijek je ostao urezan u sjećanja pripadnika „Crnih vukova“, jer je tog dana, u rejonu Lisače, jedanaest pripadnika jedinice položilo živote za odbranu domovine.Tri pripadnika „Crnih vukova“ odlikovana su najvećim ratnim priznanjem Armije RBiH – „Zlatnim ljiljanom“. Među njima je i Razija Merić, jedna od rijetkih žena koje su dobile ovo priznanje.

Granata ispaljena s agresorskih položaja na Majevici 5. septembra 1995. godine ubila je četvero civila iz Hrasna Donjeg. Tom prilikom ubijeni su dječaci Anel Muhić i Denis Smajić. Agresor je na svirep način prekinuo djetinjstvo četverogodišnjeg Denisa i petogodišnjeg Anela.Ispaljena granata ubila je i Mehmeda Smajića, zvanog Meho, koji je imao 40 godina, te Hanifu Bukvarević, zvanu Tima, koja je imala 37 godina.

U povratničkom naselju Mahala kod Kalesije obilježeno je 30 godina od prvog organizovanog povratka u Bosni i Hercegovini. Kulturno-historijsko-naučni program okupio je povratnike, predstavnike Islamske zajednice u BiH, institucija vlasti, naučne i medijske radnike, s ciljem očuvanja sjećanja na ljude koji su se 1996. godine vratili svojim domovima.Mahala, zajedno sa Jusićima i Dugim Dijelom kod Zvornika te Svjetličom kod Doboja, ostala je simbol hrabrosti i odlučnosti ljudi koji su, nakon godina izbjeglištva, izabrali povratak i život na svom ognjištu.Poseban doprinos programu dala je Almasa Hadžić, novinarka koja je tokom devedesetih godina pratila proces povratka i svojim izvještavanjem svjedočila o hrabrosti ljudi koji su se vraćali svojim domovima. Govoreći o događajima iz 1996. godine, podsjetila je na značaj povratnika i ulogu medija u dokumentovanju tog historijskog perioda.Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Nerin Dizdar istakao je da je povratak proces koji zahtijeva kontinuiranu podršku institucija.– Ljudi koji su se prije 30 godina vratili u Mahalu i druga povratnička mjesta bili su pioniri povratka u Bosni i Hercegovini. Njihova hrabrost i odlučnost obavezuju nas da i danas budemo uz povratnike i stvaramo uslove za dostojanstven život. Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica ostaje njihov partner i nastavit ćemo ulagati u infrastrukturu, razvoj i održivost povratka – rekao je ministar.Tokom programa prikazani su arhivski snimci iz 1996. godine, predstavljena svjedočenja učesnika povratka, a o njegovom historijskom značaju govorio je prof. dr. Sead Selimović. Prisutni su se prisjetili i novinara Saliha Brkića, koji je svojim izvještavanjem ostavio vrijedan trag u bilježenju prvih dana povratka.Sa skupa je upućena poruka da se sjećanjem na hrabrost prvih povratnika treba graditi budućnost u kojoj će ljudi moći ostati i živjeti na svom, bez potrebe da odlaze i jednog dana se vraćaju, saopćeno je iz Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.

“Svaki put kada bi polazio na liniju uvijek bi svojim ukućanima govorio da mu, ako on pogine, pripaze na malog sina, da dijete ne ostane na ulici” piše u knjizi “Kalesijski šehidi i poginuli borci” opisujući jednog od poginulih na Karovinama 22.augusta 1992.godine. Napisane riječi itekako govore koliko žrtvu su podnijeli borci boreći se za slobodu kako Kalesije tako i Bosne i Hercegovine. Kako bi njima, šehidima koji su svoje živote dali za našu slobodu, odali dužnu počast danas je obilježena godišnjica “Bitke na Karovinama”. Na lokalitetu Karovina živote je izgubilo 27 šehida, ali najteža bitka vođena je 22.augusta 1992.godine kada je živote izgubilo 11 boraca a ranjeno njih 43 .Prema svjedočenjima, 22. augusta 1992. godine šehidska krv je Karovinama tekla poput nabujale rijeke.Na dan obilježavanja bitke koja je od velikog značaja bila kako za Kalesiju tako i Bosnu i Hercegovinu jer su spriječene namjere agresora da se spoji sa ostalim jedinicama i zaposjedne ovo područje, na spomen obilježje položeno je cvijeće i proučena fatiha pred dušu šehida i poginulih boraca. Prisutnima su se obratili savjetnik općinskog načelnika Sabahudin Sakić, mjesni imama Muamer ef. Bukvarević, predsjednik MZ Hrasno Donje Jasmin Ćatić a vrlo emotivno o ratnim danima na Karovinama, posebno o 22. augustu govorili su Muhamed Mujanović i Mumin Kević.Na današnjem obilježavanju posebno je naglašena hrabrost boraca koji su za domovinu dali najvrjednije što su imali, svoje živote.

Dokumentovanje činjenica od velike je važnosti. Čuvanje istine od zaborava, suprotstavljanje negiranju zločina te kultura sjećanja za nove generacije samo su neki od razloga. Upravo s ciljem da se sačuvaju svjedočenja i zabilježe događaji koji su obilježili početak rata na području Kalesije, NEON Televizija realizuje dokumentarni film „2. maj ‘92. u Jelovom Brdu i Gojčinu: Početak agresije na Kalesiju“.Snimanje filma, čiji je autor Emir Alić, a produkciju potpisuje NEON Televizija, završeno je, dok je trenutno u toku montaža. O terminu premijernog prikazivanja javnost i gledaoci bit će blagovremeno obaviješteni.Film obrađuje događaje s početka agresije na područje općine Kalesija, s posebnim fokusom na naselja Jelovo Brdo i Gojčin, koja su 2. maja 1992. godine među prvima napadnuta. Upravo se taj datum u Kalesiji obilježava kao početak oružane agresije na ovu općinu.Kroz svjedočenja mještana, neposrednih učesnika i očevidaca ratnih događaja, kao i tadašnjih aktera političkog i javnog života, film donosi autentičnu priču o prvim danima rata na ovom području. Osim ratnih dešavanja, dokumentarac otkriva i manje poznate detalje iz historije Jelovog Brda i Gojčina, prikazujući život u ovim naseljima prije agresije, ali i period nakon završetka rata.Posebnu vrijednost filmu daju bogat arhivski materijal, fotografije i autentične lokacije, koje zajedno sa svjedočenjima sagovornika doprinose vjerodostojnom prikazu događaja iz tog vremena.Dokumentarni film „2. maj ‘92. u Jelovom Brdu i Gojčinu: Početak agresije na Kalesiju“, sadržavat će i poseban segment posvećen tragičnoj sudbini Nefise Osmančević – prve civilne žrtve agresije na Kalesiju.Gledaoci će kroz potresna svjedočenja i autentične ispovijesti imati priliku čuti emotivne i do sada manje poznate detalje o njenom ubistvu, koje se dogodilo 2. maja 1992. godine u Gojčinu, na dan kada je započela otvorena oružana agresija na Kalesiju.Cilj realizacije odnosno snimanja pomenutog filma jeste pokušaj da se sačuvaju sjećanja ljudi koji su taj period živjeli, da se zabilježe činjenice i da priče o događajima iz maja 1992. godine ostanu sačuvane od zaborava. Ono što nije zapisano i dokumentovano, s vremenom može postati samo sjećanje. A sjećanje, bez svjedočenja i sačuvanih činjenica, lako može biti potisnuto, iskrivljeno ili zaboravljeno.Zahvaljujemo se sagovornicima koji su vrlo emotivne priče ispričali za potrebe snimanja, prisjetili se teškog perioda i imali hrabrosti i snage kroz priču ponovo sve preživjeti. Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli u relaizaciji.

U organizaciji FK Spreča Rainci Donji, 4. i 5. jula na stadionu „Peda Gaj“ bit će održan 31. Šehidski memorijalni nogometni turnir „Kapetan Omer Avdić i ostali šehidi MZ Rainci Donji“.Program počinje u subotu, 4. jula, kada će biti odigrane polufinalne utakmice. Prva polufinalna utakmica na rasporedu je u 18:00 sati, dok će druga biti odigrana od 20:00 sati.Centralni dio manifestacije održat će se u nedjelju, 5. jula. Nedjeljni program počinje u 10:00 sati obilaskom mezarja, nakon čega će u 11:00 sati biti upriličena svečana sjednica. Druženje sa gostima planirano je u 12:00 sati, dok će od 18:00 sati biti odigrana revijalna utakmica veterana. Veliko finale turnira zakazano je za 20:00 sati.Na ovogodišnjem turniru učestvuju ekipe FK Spreča Rainci Donji, FK Sloga Tojšići, FK Mladost Vukovije Donje i FK Krušik Vukovije Gornje.

U organizaciji Koordinacije boračkih udruženja općine Kalesija, u četvrtak, 25. juna 2026. godine, u Kikačima će biti upriličeno obilježavanje godišnjice formiranja 241. Sprečanske muslimanske lahke brigade „Gazije“ Kalesija.Program obilježavanja počet će prijemom zvanica i gostiju u Centru Kikači od 17:00 do 17:45 sati. Nakon toga, od 17:45 do 18:00 sati, planirano je polaganje cvijeća i odavanje počasti poginulim i umrlim braniocima na Centralnom spomen-obilježju MZ Kikači.Učesnici obilježavanja potom će u periodu od 18:00 do 18:15 sati defileom krenuti od spomen-obilježja do stadiona u Kikačima, gdje će od 18:15 do 19:00 sati biti održana Svečana akademija.Program će biti nastavljen narodnim veseljem uz bogat kulturno-umjetnički sadržaj od 19:00 do 20:30 sati na stadionu u Kikačima. Za posjetioce su predviđeni igranka, zajedničko druženje učesnika i gostiju, kao i osvježenje uz zakusku.Nosilac aktivnosti je Unija veterana Kalesija, dok je generalni pokrovitelj manifestacije općinski načelnik.Organizatori pozivaju bivše pripadnike brigade, članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce, predstavnike boračkih organizacija i građane da svojim prisustvom uveličaju obilježavanje ovog značajnog datuma.

U Memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji danas će biti klanjana kolektivna dženaza za tri žrtve zločina nad Bošnjacima iz Zvornika te obilježena 34. godišnjica zločina nad Bošnjacima s područja Zvornika. Danas će biti ukopana jedna identificirana žrtva, kao i dvije žrtve čiji posmrtni ostaci do sada nisu mogli biti identificirani.Identifikovana žrtva je Rahić (Hasana) Robert rođen 1974. godine. On je imao 17 godina kada je, 1992. godine, ubijen na području Zvornika. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u ljeto 2003. godine na lokalitetu Kazan Bašča u Zvorniku.Osim Roberta ove godine će se u dva mezara spustiti i posmrtni ostaci dvije žrtve koje nije bilo moguće identificirati. Prema informacijama sa kojima raspolaže Institut za nestale osobe BiH, pretpostavlja se da se radi o dvije žrtve ubijene na području Zvornika 1992. godine. Posmrtni ostaci jedne žrtve ekshumirani su na lokalitetu Zlatne Vode, Zvornik, u junu 2000. godine. Radi se o posmrtnim ostacima koji su na ovom lokalitetu pronađeni na površini terena. Posmrtni ostaci druge žrtve čija identifikacija nije bila moguća, ekshumirani su na lokalitetu Sejfići u septembru 2019. godine. Na području Zvornika izvršene su ekshumacije na 219 lokacija, a od ovoga broja u 58 slučajeva se radilo o masovnim grobnicama. U 19 masovnih grobnica pronađeni su posmrtni ostaci žrtava ubijenih 1992. godine. Iz 39 grobnica su ekshumirane žrtve ubijene 1995. godine.Do sada su sa područja Zvornika identificirani posmrtni ostaci 1.519 žrtava, a 1.134 žrtve su ubijene 1992. godine dok je 385 žrtava iz 1995. godine. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima 629 žrtava, od tog broja 509 žrtava nastradalih 1992. godine i 120 žrtava nestalih 1995. godine.Podsjećamo, povodom današnje kolektivne dženaze Dan žalosti proglašen je na područjima općina Kalesija i Sapna.

29. maja 1992. godine mještani Seljublja dobili su ultimatum od komadanta tzv. 2. majevičke brigade Mileta Dubajića da bezuslovno predaju naoružanje i prihvate lojalnost tzv. SAO Semberija i Majevica. Znajući šta bi to zapravo značilo, mještani Seljublja su odlučno odbili ultimatum agresora. Istu noć uslijedio je jak artiljerijski napad agresora na Seljublje. Seljubci su hrabro odlučili pružiti otpor iako su znali da su mnogo slabije naoružani.U nastavku prenosimo odlomke iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića, a koji su vezani za navedeni datum i spomenuti ultimatum mještanima Seljublja.***Poslije povlačenja JNA iz Tuzle i sa aerodroma Dubrave i početka napada na Tuzlu, agresor je svoje snage raspoređivao oko Seljublja i Banj-brda sa ciljem obezbjeđenja nesmetanog komuniciranja magistralnim putem Tuzla-Požarnica-Bijeljina. Znajući za značaj Seljublja agresor je riješio da ultimatumom razoruža stanovništvo Seljublja kako bi saobraćaj navedenim putem bio bezbjedan.Ultimatum stanovništvu Seljublja za predaju oružja, municije i minsko-eksplozivnih sredstava upućen je u pismenoj formi 29.5.1992.g. a potpisao ga je komandant brigade Mile Dubajić. Dubajić je tražio da stanovništvo potpiše lojalnost SAO Semberiji. Na ultimatum o predaji naoružanja i lojalnost nije odgovoreno, već je vod TO pojačao mjere bezbjednosti i organizovao odbranu Seljublja na liniji Luka-Stupnište-Vitanuša.…Agresor je u noći 29./30.5. otpočeo jako granatiranje Seljublja, kombinovano sa pješadijskom vatrom po položaju branilaca, a u ranim jutarnjim satima 30.5.1992.g. krenuo je u opšti napad iz tri pravca Vujani-Seljublje, Bandijera-Seljublje i Banj brdo-Seljublje. Napad je podržan jakom artiljerijskom vatrom.Zbog velike nadmoći u ljudstvu i tehnici naši borci su bili primorani da se povlače prema G. i D. Hrasnu. Komanda 1. bataljona Tojšići preduzima sve mjere za sređivanje stanja u vodu Seljublje, ojačava ga borcima G. i D.Hrasna, te 31.5.1992.g. u kontranapadu oslobađa istočni dio Seljublja, sve do džamije sa koje skidaju zastavu SDS-a. Znajući da ne mogu duže ostati u selu, borci omogućavaju mještanima da izvuku hranu, odjeću, stoku, a potom se povlače na liniju odbrane u rejonu Kicelja-Horozovina.(Iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića)Seljubci su dali nemjerljiv doprinos odbrani Kalesije i Bosne i Hercegovine. Šesnaest mještana Seljublja dalo je svoje živote za domovinu kao šehidi. Kuće i drugi objekti mještana Seljublja bili su redovna meta agresorskih hordi. Agresor je do temeljela porušio Staru džamiju u Seljublju, dok je Nova džamija, čija je izgradnja započela 1990. godine, više puta bila meta agresorske artiljerije.

Polaganjem cvijeća i učenjem fatihe na mezaru heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata Senada Mehdina Hodžića u Hemlijašima, danas je obilježena godišnjica njegove pogibije.Cvijeće su položili delegacija Općine Kalesija sa načelnikom Nerminom Mujkanovićem i zamjenikom predsjedavajućeg Općinskog vijeća Hasanom Ramićem te sa Koordinacijom boračkih udruženja, prisjećajući se hrabrosti i nesebične žrtve jednog od simbola otpora i borbe za slobodu Bosne i Hercegovine. Tokom obilježavanja istaknuto je da ime Senada Mehdina Hodžića ostaje trajno upisano u historiju kao primjer patriotizma, časti i borbe za domovinu.Predstavnici delegacija poručili su da je obaveza sadašnjih i budućih generacija čuvati sjećanje na heroje koji su svoje živote dali za slobodu Bosne i Hercegovine, ali i njegovati vrijednosti za koje su se borili.Nakon obilježavanja u Hemlijašima, delegacija Općine Kalesija i Koordinacije boračkih udruženja prisustvovala je i programu obilježavanja godišnjice pogibije Senada Mehdina Hodžića na području općine Sapna, gdje su također položeni cvijeće i odana počast ovom heroju odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Malena Esma i njen brat Imran danas su djedu Pašanu donijeli ljiljan na mezar. Esma i Imran nisu upoznali djeda. Nisu mogli jer su ga ubili kada jer je njihova mama imala 3 godine. Pašana su 8. maja 1992. godine ubili a potom i zapalili u štali u Hemlijašima. Osim njega ubijeni su Ibrahim (Salkan) Vildić, Mujo (Salkan) Vildić, Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić, Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine. Jedini živi svjedok je Alija Ibrišević.Povodom 34. godišnjice od pomenutog stravičnog zločina u haremu džamije u Hemlijašima održan je vjerski program. Predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Kalesija, odnosno mjesni imami iz Memića, proučili su Jasin pred duše ubijenih civila, uz poruku da se zločini nikada ne smiju zaboraviti te da istina o njima mora biti prenošena budućim generacijama.Položeno je cvijeće, proučena fatiha. Govoreći u Hemlijašima, načelnik općine Kalesija je poručio da je sramotno što ni nakon više od tri decenije nema optuženih za slučaj „Hemlijaška lomača“, uprkos činjenici da postoji preživjela osoba koja zna ko su izvršioci, ali i nalogodavci ovog zločina.

“8.maj 1992. godine osvanuo je granatiranjem Memića iz svih pravaca. Mi smo odlučili da se Memići brane pod svaku cijenu” kazano je ranijih godina. Povodom sjećanja na pomenuti 8. maj odnosno 34. godišnjice, danas je organizovano 25 tradicionalno obilježavanje 8. maja “Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”. Bila je ovo prilika da se oda počast svima onima koji su svoje živote dali za domovinu, prisjeti šehida i civilnih žrtava rata. Pročitana su imena 25 šehida, te imena 17 ubijenih civilnih žrtava.Prisutnima se obratio načelnik općine Kalesija Nermin Mujkanović, te profesor Samir Halilović, i Hariz Imamović predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Unija veterana Kalesija. Govornici su istakli da je zbog mlađih generacija itekako važno njegovati kulturu sjećanja.Učešće u obilježavanju “Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići” uzeli su i učenici OŠ Memići

Organizacioni odbor za obilježavanje bitnih datuma i događaja na području općine Kalesija utvrdio je protokol za obilježavanje 8.aprila – Dana kalesijskih ratnih jedinica. Dan kalesijskih ratnih jedinica ove godine uz bogat kulturno-zabavni program će biti obilježen u sali MSŠ Kalesija. U 09:00 sati planirano je okupljanje ispred Centralnog spomen-obilježja ispred zgrade Općine, a zatim u 09:15 polaganje cvijeća šehidima i poginulim borcima, nakon čega će biti upriličen defile kalesijskih ratnih jedinica do sale MSŠ Kalesija. U programu obilježavanja učestvuju i učenici OŠ i MSŠ Kalesija, kao i Koordinacija boračkih udruženja.

Na današnji dan, 12. marta 1992. godine, SDS-ovi ekstremisti su u Kalesiji ubili policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića i tako najavili početak agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dan kasnije, 13. marta 1992. godine, ubijen je i policajac Sead Avdić.U nastavku prenosimo dijelove iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića koji opisuju događaje od 12. do 15. marta 1992. godine u Kalesiji.***Kada su ekstremisti SDS-a sa Petrom Jankovicem na čelu, dobili čvrstu garanciju od Komande 17.korpusa da će ih JNA štititi počeli su prvo sa sitnim provokacijama, a kasnije su sačinili spiskove viđenijih ljudi Kalesije koje treba Iikvidirati. Za Iikvidaciju pojedinih ličnosti bile su određene grupe srpskih ubica.Tako je grupa Rade Jankovića koju su sačinjavali još Marinko Todić, Milan Todić, Milutin Ivanović i Vinko Todić došla u kafanu “Miss” u Kalesiji, vlasništvo Mustafe Ibralića, gdje su počeli da provociraju goste. Na zahtjev vlasnika intervenisali su milicioneri Zijad Zivčić i Sead Bukvarević. Prilikom intervencije Rade Janković iz Dubnice je počeo da bježi, a Milutin Ivanović i Marinko Todić su uhapšeni i privedeni u SJB Kalesija. Patrola milicije nastavila je gonjenje Rade Jankovića i sustigla ga kod mosta na riječici Kalesijica u Prnjavoru. Milicioner Sead Bukvarević je zahtijevao od izgrednika da uđe u policijska kola i dok su se prepirali Rade Janković je izvadio pištolj i smrtno ranio Seada Bukvarevića, a potom pucao u Zijada Zivčića i smrtno ga ranio. Poslije ovog dvostrukog ubistva Rade Janković je pobjegao u svoje selo Dubnicu gdje je imao zaštitu Petra Jankovića, komandanta srpske paravojske za Podmajevicu. Ovaj nemili događaj desio se 12.03.1992.g. oko 20,00 sati.…Na vijest o pogibiji milicionera bošnjački narod odmah podiže barikade u Prnjavoru i Kalesiji Centru, a Srbi u Dubnici i Capardama.…O pogibiji milicionera odmah je obavješten i Centar službi bezbjednosti Tuzla koji je isto veče u Kalesiju uputio 100 specijalaca i oklopno borbeno vozilo sa zadatkom da brzo intervenišu i uhapse ubicu, te smire tenzije naroda. Istragu je vodio Goran Žugić, načelnik Službe državne bezbjednosti Tuzla i Srpko Antić načelnik Odjeljenja milicije CSB Tuzla, a na zahtjev i ultimatum Petra Jankovića, jer kako on kaže: “Srpski narod ima povjerenje samo u Gorana”.…Međutim, umjesto brze istrage, Goran Žugić je oklijevao i dozvolio da ubica, Rade Janković, pobjegne iz Dubnice u nepoznatom pravcu. Svoje oklijevanje Goran Žugić je pravdao time da naoružani mještani Dubnice nisu dozvolili prilaz kući Rade Jankovića. Kako je ubistvo bilo isplanirano od strane ekstremista SDS-a, a član te stranke bio je Žugić, njegovo namjerno otezanje je bilo očekivano. Dana 13.03.1992.g. ispred Stanice milicije i zgrade SO-e okupilo se bošnjačko stanovništvo, tražeći da po svaku cijenu specijalci uhvate ubicu i privedu sudu pravde. U prijepodnevnim satima, medutim, pala je još jedna žrtva na barikadi na izlazu iz Kalesije prema Zvorniku. Smrtno je ranjen Sead Avdić koji se nalazio na obezbjeđenju barikade.Ovo ubistvo je još više podiglo tenzije kod naroda koji je zatražio oružje od predsjednika Skupštine opštine. Po naredbi načelnika SJB, Ismeta Mešića, iz magacina TO je podijeljeno 212 cijevi pješadijskog naoružanja u cilju obezbjeđenja sela.Srpskoj barikadi u Capardama pritekla je u pomoć JNA iz pravca Šekovića i Zvornika sa jednim tenkovskim vodom iz sastava 4.okbr. sa zadatkom da se stavi u navodnu zaštitu srpskog naroda.Dana 15.03.1992.g. iz Sarajeva stiže delegacija republičkog MUP-a sa ministrom Alijom Delimustafićem i Draganom Vikićem na čelu, sa zadatkom da se iznadu rješenja za prevazilaženje konfliktne situacije na području opštine Kalesija. U popodnevnim satima u prostorijama CSB-a Tuzla održan je sastanak između predstavnika vlasti Kalesije, SDS-a Kalesija, predstavnika CSB-a Tuzla, Tuzlanskog korpusa i republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova.(dr. Sead Omerbegović i prof. Halid Tubić: Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”)

Na današnji dan, 5. februara 1993. godine, zvanično je formirana 205. brdska brigada Kalesija. U nastavku donosimo tekst iz knjige “Vrijeme odluka i otpora – Kalesija 1992–1995” autora Seada Omerbegovića, Muhameda Avdića i Envera Jukanovića, koji govori o počecima brigade i njenom daljnjem ratnom putu.***Krajem 1992. i početkom 1993. godine, žestoka borbena dejstva izvodila su se na teritoriji Brčanskog ratišta. Zajedničkom akcijom jedinica 2. korpusa i HVO Posavine, trebalo je presjeći koridor agresora u rejonu Gorica – Kruševa.Taj koridor je bio od izuzetnog značaja za spajanje jedinica Armije BiH i HVO-a, čime bi se omogućilo nesmetano snabdijevanje jedinica i stanovništva tuzlanske regije.Isključivo u tom cilju, jedinice Armije BiH sa područja kalesijske općine, upućivane su na Bračansko ratište da u sadejstvu sa drugim jedinicama 2. korpusa učestvuju u ovoj operaciji.Na političkom planu, međutim, situacija između HVO-a i Armije BiH se zaoštravala, jer su u toku bili pregovori od strane Vensa i Ovena da se Bosna i Hercegovina kao država uredi na kantonalnom principu. Kako je Vens-Ovenov plan predviđao uspostavu kantona sa većinskim bošnjačkim, hrvatskim i srpskim stanovništvom, do implementacije nije došlo, jer ovaj plan nisu prihvatili predstavnici srpskog naroda. Zbog neprihvatanja Vens-Ovenovog plana, HVO je obustavio operaciju oslobađanja koridora iz prvaca Orašja, iako je za tu akciju već bilo spremno 30 tenkova, VBR-ovi, artiljerija i ostala logistika.Na Brčanskom ratištu, jedinice Armije RBiH su, zbog jakog pritiska agresorskih snaga i odustajanja HVO-a od planirane operacije, počele gubiti teritorije u Ulicama i u drugim mjestima. U međuvremenu su izbili i sukobi između Armije RBiH i HVO-a, što je rezultiralo prekidom i koridora preko Vareša, koji je bio jedini slobodan prolaz za snabdijevanje tuzlanske regije. Prekidom ovog koridora nastupio je veoma težak period za borce i stanovništvo cijele tuzlanske regije. U mnogim jedinicama osjećao se nedostatak oružja i municije, borcima i stanovništvu je ponestajalo osnovnih namirnica za život. Prijetila je glad. Borba za oslobađanje bila je upitna.Hrvatska strana je samo “na kašičicu”, i uz stroge kontrole i veoma visoke “ratne poreze”, propuštala tek mali dio namirnica koje su dovozene iz Hrvatske. Mogi konvoji koji su krenuli za Bosnu, a posebno za tuzansku regiju – jednostano su nestali zajedno sa kamionima ili su u potpunosti opljačkani.Situacija koja je potrajala cijelih 6 mjeseci, i to u zimskom periodu, bila je dramatična. Cijena jednog puščanog metka je dostigla cijenu od čak 10 KM, kutija cigareta je koštala 20 KM, kilogram brašna je dostizao cijenu od 25 KM, kilogram kafe cak 200 KM, litar benzina je koštao 25 KM, itd. Jednostavno, prijtila je glad.Borba za oslobađanje dovedena je u bezizlaz, a u pitanje je došla i odbrana slobodnih teritorija. Situacija na ovim prostorima je bila gotovo beznadežna.S druge strane, spski agresor je nastojao iskoristiti katastrofalnu situaciju sa snabdijevanjem i borbeni sukob između Armije RBiH i HVO-a pretvoriti u svoju stratešku prednost. Stalnim ofanzivama iz pravca Podrinja, agresor je pokušao napokon ostvariti ranije zacrtani cilj presijecanja slobodne teritorije pravcima: Kalesija – Dubrave – Ozren – Olovo – dolina Krivaje – Ozren i pravcem Lopare – Tuzla – Ozren.Da bi spriječio dalji pritisak agresora iz pravca Podrinja, posebno iz Sapne i Teočaka, Komanda 2. korpusa donosi odluku o formiranju operativnih jedinica ranga brigade. Formiranje jedinica odvijalo se u toku najžešćih borbi za odbranu slobodnih prostora Teočaka, Zvornika, Kalesije, Živinica, Kladnja, Brčkog, Gradačca… Odmah nakon formiranja jedinice su upućivane na uzavrela ratišta. Vremena za čekanje naprosto nije bilo. Sitaucija u tom periodu je bila krajnje dramatična.U takvoj situaciji, 5. februara 1993. godine formirana je i 205. brdska brigada Kalesija.Brigada je pri svom formiranju imala komandu, tri brdska bataljona, mješoviti lahki artiljerijski divizion (MLAD), diverzantsko-izvidačku četu (DIC), samostalnu pješadijsku četu, izviđački vod, vod vojne policije (VP) i inžinjerijski vod pionirske specijalnosti.Komanda brigade bila je locirana u Saračima i brojala je 33 starješine i vojnika. Raspored komandi jedinica bio je sljedeći: Mehmed Husić, komandant; Sead Omerbegović, načelnik Štaba brigade; Ismet Sinanović, pomoćnik komandanta za moral; Šemsudin Nasupović, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove; Asim Imamović, pomoćnik komandanta za bezbjednost; Ibrahim Fazlić, pomoćnik komandanta za personalne poslove; Akif Muminović, pomoćnik komandanta za materijalno-finansijsko poslovanje; Enver Mustafić, pomoćnik komandanta za logistiku i Halil Aščić, šef kancelarije komandanta.Od formiranja 205, brdske brigade, pa do kraja rata, vršena su određena kadrovska pomjeranja i promjene u starješinskom sastavu, kao i pojedina napredovanja i odlasci starješina iz 205, brdske brigade u pretpostavljene komande 1 druge jedinice.Uz komandu brigade, 5. februara 1993. godine formirane su i pristapske jedinice sa sljedećim sastavima: Desetina veze: Hariz Ramić, Komandir; Teufik Ibralić, vezista; Logistička četa: Jusuf Tubić, komandir; Ibro Hamzić, komandir interventnog voda; Ismet Mujkanović, komandir voda za tehničko održavanje; Meho Avdić, komandir saobraćajnog voda; Avdo Ramić, komandir sanitetske desetine; Mustafa Belko, komandir veterinarske destine; Muaz Bukvarević, komandir desetine za obezbjeđenje; Senaid Herić, komandir destine zaprežnih kola; Ratna bolnica: prof. dr. Ekrem Dizdarević, komandant; vod PVO: Nedžad Malkić, komandir voda; Safet Efendić, zamjenik komandira voda; POC: Sabahudin Jajčević, komandir čete; 1. tenkovski vod: Dževad Jahić, komandir voda, 2. tenkovski vod: Meho Muratović, komandir voda; Vod BsT – 82 mm: Mahmut Zahirović, komandir voda; Vod POLK 9K-11: Mustafa Mulaomerović, komandir voda; CZP: Fahrudin Hadžić, komandir dete; Suad Kulanić, zamjenik komandira čete; Fahrudin Imamović, komandir voda; Ramiz Hodžić, komandir voda 120 mm; Munib Borčak, komandir voda 120 mm; Salko Musić, odjeljenje VBR 107/128, komandir odjeljenja; Inženjerijska četa: Ismet Gutić, komandir čete; Osman Turić, zamjenik komandira čete; Hajrudin Muminović, komandir pionirskog voda; Džemil Numanović, komandir putnog voda; CVP: Nedžad Mešić, komandir čete; Ramiz Jajčević, zamjenik komandira čete;Samostalna četa Jajići: Mirzet Alić, komandir čete; Šemso Bećirbašić, zamjenik komandira čete i komandiri vodova: Juso Halilović – Zukići, Nihad Hamzić – Jajići i Mustafa Đedović – Brda.IDC Rambo: Mehmedalija Kaletović komandir čete; Midhat Jahić, zamjenik komandira čete; IDV: Mirsad Ikanović, komandir voda.Pored Komande 205. brigade i prištapskih jedinica ove brigade formirani su i brdski bataljoni u kojima su istovremeno postavljene starješine:1. brdski bataljon: Izet Jajčević, komandant do 20. oktobra 1994. godine; Fehim Hadžić do 30. aprila 1996. godine; Fehim Hadžić, zamjenik komandanta do 20. oktobra 1994. godine; Nedim Hadžić do 30. aprila 1996. godine; Jusuf Husejnović, pomoćnik komandanta za moral i vjerska pitanja; Ibrišim Karić, pomoćnik komandanta za bezbjednosne poslove; Senad Halilović, Avdo Joldić, Nedžad Hasanović, Enver Kurtić, Sakib Rožnjaković, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove; Nedim Hadžić, pomoćnik komandanta za operativno-nastavne poslove; Ramo Novačinović, Esad Selimović, pomoćnik komandanta za ONP i Ćazim Turić, pomonik komandanta za logističko obezbjeđenje. 1.brdska četa: komandiri čete – Enver Kurtić, Mirsad Subašić, Huso Turić, Sakib Tubić; zamjenici komandira čete su bili: Meho Huremović, Mirsad Subašić, Huso Turić, Sakib Tubić; pomoćnik komandira čete za moral, Osman Hibić; četni starješina, Šemso Tubić; komandir 1. voda Sakib Tubić, Smajl Bektić; komandir 2. voda Huso Turić, Sakib Tubić; komandir 3. voda Mehmed Jusić, Muhamed Suljić; komandir pratećeg voda, Mirsad Subašić, Mirhat Tubić.1.brdska četa: komandir čete, Ramo Novačinović; zamjenik komandira čete, Halil Huremović, Mensur Fazlić, Fadil Požegić; pomoćnik komandira čete za moral, Mujo Heljić; četni starješina, Omer Karić; komandir 1, voda, Ferid Hasanović; komandir 2. voda, Asim Husejnović; komandir 3. voda, Husejn Mehanović, Kasim Omerović; komandir pratećeg voda, Mensur Fazlić, Muhamed Hadžić.2.brdska četa: komandir čete, Avdo Joldić, do 26 aprila 1994. godine, Nihad Husić, Fadil Križevac; zamjenik komandira čete, Nihad Husić do 26. aprila 1994. godine, Fadil Križevac, Ševal Križevac; pomoćnik Komandira čete za moral i PD, Ibro Loznica; četni starješina, Ahmet Osmanović, Meho Jusufović, Nevzet Pašalić; komandir 1. voda, Fadil Križevac, Ševal Križevac, Ćazim Osmanović; komandir 2. voda, Halil Perhatović; komandir 3. voda, Izet Mehmedović, Osman Avdić; komandir pratećeg voda, Bekim Pašalić.IDV: komandir voda, Alija Karić; zamjenik komandira voda, Ismet Pjanić.Odjeljenje veze: komandir odjeljenja Rašid Tubić.Logistički vod: komandir voda Ismet Omerović.2.brdski bataljon: Muhamed Avdić, komandant do 26. juna 1994, godine, Mehmed Suljkanović do 30. aprila 1996. godine, zamjenik komandanta, Sead Softić do 1. jula 1993. godine; Mehmed Suljkanović do 26. juna 1994. godine; Ebubekir Alibašić do 14.novembra 1995. godine; Ševkija Mešić do 30. aprila 1996. godine; pomoćnik komandanta za ONP, Mehmed Suljkanović do 26. juna 1994, godine; pomoćnik komandanta za moral, Hasan Ramić; pomoćnik komandanta za bezbjednosne poslove, Ibrahim Aljukić; pomoćnik komandanta za obavještajne poslove, Miralem Mešić; pomoćnik komandanta za logističko obezbjeđenje, Ševkija Mešić.Odjeljenje veze: komandir, Fahrudin Gačanović.Zaštitno odjeljenje: komandir, Ramiz Suljkanović.Pozadinski vod: komandir, Miralem Mešić, Mehmed Kamerić, Izet Humić.Intendantsko odjeljenje: komandir Nazif Aljukić.Sanitetsko odjeljenje: komandir Mukelef Suljkanović; Asim Mehmedović.IDV: komandir Avdulah Kulović; zamjenik komandira, Ahmo Kamerić.1.pješadijska četa: komandir Šaban Mumić; zamjenik komandira čete, Mehmed Kamerić; pomoćnik komandira čete za moral IPD, Muhamed Jahić; četni starješina, Ševkija Sinanović; komandir 1. voda Muhamed Smajić; komandir 2. voda, Omer Spahić; komandir 3. voda, Jakub Muratbegović; komandir pratećeg voda, Izet Bukvar.2.pješadijska četa: komandir, Zijad Suljkanović; zamjenik komandira čete,Seid Imamović; pomoćnik komandira čete za moral i IPD, Sulejman Kamerić; četni starješina, Nedžad Džafić; komandir 1. voda, Nedžad Smajlović; komandir 2.voda, Zijad Resić; komandir 3. voda, Ismet Hasanović; komandir pratećeg voda, lzet Humić.3.pješadijska četa: komandir, Muharem Jakubović; zamjenik komandira čete, Šaban Ponjavić; pomoćnik komandira čete za moral i IPD, Ruvejd Hasanović; četni stariješina, Ejub Alić; komandir 1. voda, Sakib Bukvar; komandir 2. voda, Fahrudin Imšić; komandir 3.voda, Fikret Alić; komandir pratećeg voda, Safet Mešić.3.brdski bataljon: Fahrudin Mešanović, komandant do 1. jula 1993. godine, Dževad Aščić do 31. jula 1994.godine; zamjenici komandanta, Dzevad Aščić do 1.jula 1993.godine; Hasan Brđanović do 31. jula 1994. godine; pomoćnik komandanta za ONP, Ešef Kulanić; pomoćnik komandanta za moral, Osman Barčić; pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove, Abdulah Subašić; pomoćnik komandanta za logističko obezbjeđenje, Ćamil Rožnjaković.1.brdska četa: komandir čete, Muharem Husejnović; zamjenik komandira, Šefik Šehić; pomoćnik komandira čete za moral i IPD, Abdulah Zahirović; četni starješina, Omer Zahirović; komandir 1. voda, Vahidin Subašić; komandir 2. voda, Sead Dž. Numanović; komandir 3. voda, Mirsad Hodžić; komandir pratećeg voda, Ševal Selimović.2.brdska četa: komandir čete, Muhamed Imamović; zamjenik komandira Abdulah Hamidović; pomoćnik komandira čete za moral IPD, Sadik I.Imamović; komandir 2. voda, Salih Imamović; komandir 3. voda, Dževad Hodžić; komandir pratećeg voda, Meho Jukanović3.brdska četa: komandir čete, Esad Selimović; zamjenik komandira čete, Ramo Cakor; pomoćnik komandira za moral, Fehim Huremović; četni starješina, Zijad Subašić; komandir 1. voda, Samir Zukić; komandir 2. voda, Fikret Majdančić; komandir 3. voda, Nedžad Imšić; komandir pratećeg voda, Asmir Hukić, Fahrudin Mušanović.MLAD: Mješoviti lahki artiljerijski divizion formiran je izvan formacije 205. brdske brigade da bi objedinio manje artiljerijske brigadne jedinice predviđene privremenom formacijom brdske brigade, čije su starješine sa načelnikom artiljerije u brigadi činile najuži sastav Komande MLAD-a: Halil Jahić, načelnik artiljerije u 205. brigadi, ujedno je obavljao dužnost komandanata MLAD-a; Fahrudin Hadžić, komandir baterije 120 mm, ujedno obavljao i dužnost zamjenika komandanta MLAD-a; Rizo Hasanović, pomoćnik komandira za moral u protivoklopnoj četi, istovremeno obavljao dužnost pomoćnika komandanta za moral u MLAD-u; Sead Džafić, komandir logističke čete, ujedno obavljao dužnost pomoćnika komandanta za logistiku u MLAD-u.IDV: komandir, Elvir Kopić; zamjenik komandira, Sakib Rožnjaković.Odjeljenje veze: komandir, Munib Islamović, Mevludin Tupajić.Pozadinski vod: komandiri ovog voda bili su Mevludin Mujkić i Hamzalija Rančić.Raspored komandi i jedinica bio je sljedeći: komanda brigade bila je stacionirana u Saračima, sa brojnim stanjem 23 borca i starješine; komanda l. brdskog bataljona, u Kalesiji Centru, sa brojnim stanjem 412 boraca i starješina; komanda 2. brdskog bataljona je bila u Raincima Gornjim, sa brojnim stanjem 412 boraca i starješina; komanda 3. brdskog bataljona u Vukovijama Gornjim, sa brojnim stanjem 412 boraca i starješina; komanda MLAD- a, bila je locirana u Raincima Gornjim, sa brojnim stanjem 192 borca i starješine; DIC “Rambo” u Kalesiji Gornjoj – na Brdima, sa brojnim stanjem 76 boraca i starješina; prostorna pješačka četa u Jajićima, sa brojnim stanjem 64 boraca i starješine; vod vojne policije, bio je lociran Raincima Gornjim, sa brojnim stanjem 36 policajaca i starješine; izviđački vod u Raincima Donjim, sa brojnim stanjem 17 boraca i starješina; inženjeriski vod u Saračima sa brojim stanjem 21 borac i starješina. Ukupno brojno stanje 205. brdske brigade na dan formirania bilo ie 1.662 borca i starješine.Prve značajnije kadrovske promjene u brigadi desile su se polovinom 1993. godine. Od tada pa do 1. marta 1994. godine starješinski sastav brigade bio je: Misad Gutić, komandant; Ševal Hamzić, zamjenik komadanta; Sead Numanović, načelnik Štaba; Sulejman Herić, pomoćnik komandanta za moral i vjerska pitanja; Šemsudin Nasupović, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove; Muhamed Mustafić, pomoćnik komandanta za bezbjednosne poslove; Ibrahim Fazlić, pomoćnik komandanta za popunu i personalne poslove; Safet Dropić, pomoćnik komandanta za planiranje, razvoj i materijalno-finansijsko poslovanje; Esad Canić, pomoćik komandanta za logistiku i Halil Aščić, šef kancelarije komandanta.U sastavu 205. brdske brigade, 19. januara 1994. godine formirana je komanda mjesta čiji je zadatak bio zbrinjavanje ranjenih boraca i šehidskih porodica.U sastav 205. brdske brigade, 1. jula 1993. godine ušli su i pješadijski bataljon Opštinskog štaba TO Kalesija i jedna izviđačka četa iz sastava Nastavnog centra “Muasker”. Njihovim ulaskom u 205. brigadu, izviđačka četa Nastavnog centra ujedno je postala sastavnim dijelom 4. brdskog bataljona 205. brigade, koji je formiran nakon transformacije iz Opštinskog Štaba TO u brigadu.4.pješadijski bataljon Tojšići: komandant bataljona, Safet Dropić do 9. avgusta 1993. godine, a zatim Ramiz Zahirović do 26. juna 1994. godine; Šemsudin Nasupović do 30. maja 1995. godine, Šemsudin Ćatić do 30. aprila 1996. godine; zamjenik komandanta Ramiz Zahirović do 9. avgusta 1993. godine, Fadil Hujdur do 30. avgusta 1995. godine, Enver Smigalović; pomoćnik komandanta za obavještajne poslove, Fadil Kulić; pomoćnik komandanta za moral, Fadil Smajić, Enver Šmigalović, Osman Smajić; pomoćnik komandanta za bezbjednost, Muhamed Bajrić, Esad Novalić, Sead Požegić; pomoćnik komandanta za logističko obezbjeđenje, Jakub Hamidović, Ćamil Rožnjaković i Fadil Smajić.1.brdska četa: komandir čete, Enver Smigalović, Sead Požegić, Edhem Šmigalović, Muzijet Imamović; zamjenik komandira čete, Esad Novalić, Mevludin Zulić, Nedžad Mujanović; četni evidentičar, Husejn Bukvarević; kurir Sead Rizvić; bolničar Hajrija Majdanić, Rasim Džafić; komandir 1. voda Enes Karahodžić; komandir 2. voda, Ibrahim Jukić; komandir 3. voda, Hamza Husić; komandir pratećeg voda, Ševal Ramić.2.brdska četa: komandir, Edhem Šmigalović; pomoćnik komandira čete za moral i ujedno zamjenik komandira čete, Safet Pandurović; četni evidentičar, Sadik Zulić; kurir Amir Halilović; bolničar Bajro Rizvić; komandir 1. voda Rifet Kuralić: komandir 2. voda Nedžad Mujanović; komandir 3. voda Seid Avdić; komandir pratećeg voda Refik Bećirović.3.brdska četa: komandir, Osman Smajić; pomoćnik komandira za moral i ujedno zamjenik komandira čete, Teufik Mujanović; četni evidentiačar, Muhamed Mujanović; kurir, Salih Selimović; bolničar Omer Smajić; komandir 1. voda, Zaim Selimović; komandir 2. voda, Mustafa Mesanović; komandir 3.voda, Abid Fazlić i komandir pratećeg voda Ferid Smajić.4.brdska četa: komandir čete, Mustafa Đedović; pomoćnik komandira za moral i ujedno zamjenik komandira čete, Hariz Kulović; četni evidentičar, Nihad Hamzić; kurir, Enver Čajtinović; bolničar, Jusuf Čajtinović; komandir 1. voda, Halid Hamzić; komandir 2. voda, Mujo Husić; komandir 3. voda, Zijad Sakić i komandir pratećeg voda, Muharem Hamzić.Destina veze: komandir, Salkan Dropić, Rasim Ljigić, Osman Bukvarević i Ševal Karić.Vod MB 82 mm: komandir voda Mirsad Mujanović, zamjenik komandira Ibrahim Smajić, bolničar Nedžad Zahirović.Izviđačka desetina: komandir, Sead Bukvarević.Vod PVO: komandir Sead Šmigalović.Zaštino odjeljenje: komandir Salkan Aščić.Logistički vod: komandir voda Ahmet Hujdur, Hajrudin Zulić.Ova jedinica je nakon ukazanih potreba proširivala svoj sastav i brojno stanje kroz prevođenje, transformaciju, potčinjavanje i pretpočinjavanje jedinica iz drugih sastava i komandi koji su egzistirali prije formiranja 205. brigade i za vrijeme njenog postojanja. Brigada je, također, do kraja agresije bila reorganizovana, a iz 205. brdske brigade popunjavane su druge jedinice na području Kalesije, a kasnije je iz njenog sastava formirana manevarska brigada lahkog tipa.Prilikom rasformiranja Opštinskog štaba TO Kalesija, 25. januara 1994. godine u sastav 205. brdske brigade ušli su i: Komanda Opštinskog Štaba TO, jedinica “Crni vukovi” iz Vukovija Donjih, četa vojne policije, Inžinjerijska četa, Logistička četa i Ratna bolnica Rainci Gornji. Iz sastava 205. brdske brigade 22. aprila 1994. godine izlašla je Izviđačko-diverzantska četa “Crni vukovi” iz Vukovija Donjih, od koje je istog dana formiran Samostalni diverzantski bataljon “Crni vukovi”.Reorganizacija i preformiranje 205. brdske brigade u 245. brdsku brigadu izvršeni su 31. jula 1994. godine po naredbi komandanta 2. korpusa izvršena je reorganizacija brdskih bataljona, u skladu sa privremenom formacijom brdske brigade. Tako je 3. brdski bataljon transformisan u tadašnji 1. i 2. brdski bataljon, dok je 4. bradski bataljon ostao bez promjena. Istom naredom došlo je do promjene u registru mobilizacijskog vođenja brigade, pa je naziv 205.brdska brigada preimenovan u naziv 245. brdska brigada.Naredbom komandanta brigade izvršena je i promjena redoslijeda registra brdskih bataljona, pa je dotadašnji 4. brdski bataljon, koji je u svom sastavu teritorijalno gravitirao Tojšićima, po novom redoslijedu preimenovan u 1. brdski batalion. Kalesijski 1. bataljon je dobio novi naziv – 3. brdski bataljon, dok je 2. brdski bataljon Rainci Gornji, ostao sa starim nazivom.Druga kadrovska promjena u Komandi 245. brdske brigade izvršena je u periodu od 1. marta 1994. godine do 10. septembra 1995. godine. Sastav komande brigade u tom periodu bio je sljededi: Mehmed Husić, komandant; Ševal Hamzić, zamjenik komandanta; Sead Numanović, načelnik Štaba; Sulejman Herić, pomoćnik komandanta za moral; Senad Nasupović, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove; Dževad Aščić, pomoćnik komandanta za bezbjednosne poslove; Ibrahim Fazlić, pomoćnik komandanta za popunu i personalne poslove; Izet Mešić, pomoćnik komandanta za pravne poslove; Safet Dropić, pomoćnik komandanta za planiranje, razvoj i materijalno-finansijsko poslovanje; Haso Halilović, pomoćnik komandanta za Komandu mjesta; Esad Canić, pomoćnik komandanta za logistiku i Avdo Jahić, šef kancelarije komandanta.Treća kadrovska promjena u sastavu 245. brdske brigade uslijedila je u periodu od 10. septembra 1995. godine do 22. aprila 1996. godine. Kadrovi koji su ušli u ovaj sastav Komande brigade ostali su do kraja rata: Muhamed Avdić, komandant; Sead Numanović, načelnik Štaba; Hasan Ramić, pomoćnik komandanta za moral; Senad Nasupović, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove; Dževad Aščić, pomoćnik komandanta za bezbjednosne poslove; Ibrahim Fazlić, pomoćnik komandanta za popunu i personalne poslove; Halil Aščić, pomoćnik komandanta za pravne poslove; Safet Dropić, pomoćnik komandanta za planiranje, razvoj i materijalno-finansijsko poslovanje; Esad Čanić, pomoćnik komandanta za logistiku i Avdija Bećirović, šef kancelarije komandanta.Po formiranju 205. brdska brigada u svom je sastavu imala ukupno 1.662 borca i starješine. Preformiranjem Opštinskog štaba TO i njegovim ulaskom u sastav 205. brdske brigade, brigada je u periodu 1993. godine brojala ukupno 2.443 borca i starješine, isti broj je bio i na kraju 1994. godine, a krajem 1995. godine, taj broj bio je 2.306, boraca i starješina.U sastavu 205. odnosno 245. brdske brigade bili su uglavnom borci sa teritorije opštine Kalesija i manji broj boraca iz podrinjskih opština, te iz. Živinica i Tuzle. Sa teritorije opštine Zvornik bilo je 28 boraca, iz Tuzle 5 i iz Živinica 2 borca.(Tekst preuzet iz knjige “Vrijeme odluka i otpora – Kalesija 1992.-1995” autora Seada Omerbegovića, Muhameda Avdića i Envera Jukanovića)

“22. augusta 1992. godine šehidska krv je Karovinama tekla poput nabujale rijeke. Te krvave subote odbranjen je naš toprak, naša Kalesija i naša jedina Bosna i Hercegovina.”Prije 33 godine (22. august 1992. godine) četnici su predvođeni tzv. “vikendašima” oko 6 sati ujutro (baš u momentima kada su borci Armije RBiH iščekivali dolazak nove smjene na položaje) izvršili žestok napad na potezu Bandijerka – Karovine – Vujani s ciljem da okupiraju Kalesiju sa sjeverozapadne strane linije odbrane.Cilj agresora je bio da osvajanjem ove kote, uspostavi svoje linije na potezu Karovine – Lisača – aerodrom Dubrave – Vis i na drugoj strani liniju na potezu Karovine – Hrasno – Dubnica, te bi tako u veoma težak položaj, skoro nemogući za odbraniti, bila stavljena Kalesija,a sa njom i okolni gradovi. Ipak, hrabri borci Armije Republike Bosne i Hercegovine su se odlučno i hrabro suprostavili agresoru i spriječili njegove zle namjere.U nastavku prenosimo dijelove iz knjige “Kalesija – Priprema i odbrana od agresije 1992.”, čiji su autori dr. Sead Omerbegović i rahmetli prof. Halid Tubić, a u kojima su opisana dešavanja tokom bitke na Karovinama.*****“Na sjevernom dijelu ratišta agresor vrši stalna osmatranja i izviđanja položaja naših jedinica, uz povremeno granatiranje. Nakon izvršenih priprema, agresor u rejonu Karovina napada 22.8.1992.g. iz pravca, Bandijera tt 560 – Karovine. Napad je izvrsen u rejonu Karovina i munjevitom akcijom neprijatelj je uspio izvršiti proboj naše linije odbrane i ovladati sjevernim dijelom Karovina.U tom napadu našim snagama su naneseni veliki gubici u živoj sili i tada je iz sastava 1. bataljona živote izgubilo 11 boraca, a 43 je lakše i teže ranjeno. Za odbranu Karovina život su položili: Salih Zulić i Ibro Sakić, komandiri četa, rezervni oficiri, jedni od prvih učesnika i organizatora otpora i članovi Pl-a, a život su izgubili i borci: Alija Sinanović, Ibrahim Aščić, Mevludin Bureković, Hasan Jakubović, Hazim Imamović, Resved Mujkanović, Hazir Džamić, Salih Suljić i Avdo Nišić.Da bi se zaustavilo dalje napredovanje agresora, Opštinski štab TO izdaje naredbu komandantu Odreda TO da sa jednom četom zaustavi napad i vrati izgubljene položaje. Komandant Odreda TO, Sead Omerbegović, za izvršenje zadatka angažuje 1. četu koju dovodi u rejon Babine luke, gdje sa komandantom 1. bataljona, Redžom Garajem, usaglašava pravce napada i upotrebe jedinica. Jedinica Odreda TO uspijeva da u sadejstvu sa jedinicama 1. bataljona u popodnevnim satima zaustavi dalje napredovanje agresorskih snaga i uspostavi novu liniju odbrane čime se stvara uslov za protiv napad.Sutradan, 23.avgusta 1992.godine, zamjenik komandanta Odreda Fahrudin Mešanović, uz dobro isplaniranu akciju, upotrebljava 1.četu sa komandirom Muharemom Husejnovićem, na pravcu Babina Luka – Karovine i uspijeva da bez žrtava vrati izgubljene posložaje i uspostavi liniju odbrane, a zatim uvede jedinice 1.bataljona koje će ovu liniju čuvati sve do oslobađanja Seljublja.” *****Za odbranu Karovina 27 boraca časne Armije RBiH je dalo ono najvrijednije što su imali – svoje živote.Podsjećanja radi, u okviru obilježavanja datuma i događaja značajnih za obilježavanje na području općine Kalesija u petak će biti obilježena godišnjica “Bitke na Karovinama”.PROTOKOL:-12:30 učenje sure Jasin pred duše šehida (džamije na području MIZ Kalesija)-16:30 okupljanje učensika ispred ambulante Hrasno Donje-17:00 pohod na Karovine-17:40 historijski čas-18:30 druženje u Domu kulture Hrasno DonjeU okviru obilježavanja 33. godišnjice Bitke na Karovinama bit će odigran Memorijalni turnir

Na današnji dan, drugog maja 1992. godine, agresor je napadom na Jelovo Brdo i Gojčin, te granatiranjem Kalesije Centra i Prnjavora, započeo otvorenu agresiju na područje Kalesije.Agresor je mjesecima pripremao napad na Kalesiju koja je namjeravao “brzo zauzeti”. U Dubnici su već uveliko obučavani pripadnici četničkih paravojnih formacija, srpski ekstremisti 12. marta mučki ubijaju policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića, dan kasnije i Seada Avdića. Oružje JNA sa aerodroma Dubrave se prevozi i predaje u ruke četnicima. U Kalesiji su se već uveliko osjećale tenzije i rat je bio neizbježan iako je tinjala nada da do njega, ipak, nekim čudom neće doći. Međutim, u ranim jutarnjim satima drugog maja 1992. agresor je započeo svoj krvavi pohod.U nastavku vas podsjećamo na događaje koji su se odvijali tog dana:***Subota, 2.maj 1992.g. je dan kada otpočinju ratna dejstva na području opštine Kalesija. Dan kada su JNA, “Šešeljevci”, “arkanovci”, “beli orlovi”, ekstremisti SDS-a i srpska TO, u ranim jutarnjim satima opkolili Jelovo Brdo i ultimativno zatražili da stanovništvo ovog sela kao i sela Gojčina predaju oružje. Navedene srpske paravojne formacije su noću 1/2.05.1992.g. zaposjeli sve značajne visove, a iz pravca Rakinog Brda agresor je angažovao 6 tenkova i 2 samohotke čija je buka još više stvorila paniku kod stanovništva.U 06,00 sati otvorena je sporadična vatra koja je, uz brujanje oklopnih vozila i poziv sa megafonima za predaju oružja, unijela paniku i strah među mještane. Krizni štab se odmah sastao i odlučio da se ide na pregovore koji su održani u zaseoku Bajre. Sa predstavnicima agresora sastali su se: Hasan Ramić, Safet Bećirović, Ibrahim Dautbašić i Selim Kulović, a sa agresorske strane su bila dva nepoznata oficira JNA i Radislav Stuparević – Raci iz Osmaka.Grupa mještana iz Jelovog Brda koja je otišla na pregovore nije htjela razgovarati sa oficirima JNA, nego je zatražila da dođe Vlastimir Bećarević koji je ubrzo i stigao. Razgovori su trajali 1 sat i 50 minuta. Dok su trajali pregovori očekivalo se da stigne pomoć iz Kalesije. Kako pomoć nije stigla dogovor je bio da se oružje preda, a da se narodu garantuje mir i bezbjednost. Kao zalog za garanciju bezbjednosti građana Vlastimir Bećarević je nudio da njegov otac Sretko Bećarević ostane sa mještanima. Za prikupljanje oružja određen je Safet Bećirović koji je oružje i dovezao na mjesto dogovora u zaseok Bajre.Tom prilikom predato je:– automatske puške – 32 kom– puškomitraljez 7,9mm M-53 – 2 kom– puške 7,9mm M-48 – 14 kom– lovačke puške – 22 kom– pištolji razni – 25 komKada je oružje dovezeno agresorski oficiri nisu bili zadovoljni, govoreći da po njihovim podacima, u selu ima daleko više oružja. Tražili su minobacače, topove, zolje i ose.Nezadovoljni količinom prikupljenog naoružanja odmah su naredili da vojska i tenkovi uđu i da izvrše pretres sela.Obezbjeđenje pretresa vršila je Zelinska četa sa komandirom Tomislavom Spasojevićem na čelu. Pretres je počeo od zaseoka Bajre do kuće Jusufa Bećirovića. Oružje je traženo po kućama, dvorištima i pomoćnim zgradama, međutim, agresorska vojska prilikom pretresa nije pronašla nikakvo naoružanje.Nakon izvršenog pretresa Jelovog Brda agresor je krenuo sa oklopnim vozilima prema selu Gojčin sa zadatkom da i tamo pokupi oružje. Međutim, kada su Gojčinjani čuli pucnjavu u Jelovom Brdu razbježali su se, tako da nije bilo potrebe da vojska ide u selo, jer je bilo prazno. Prilikom bježanja stanovništva agresor je otvorio vatru po civilima i tom prilikom smrtno ranio Nefisu (Alije) Osmančević, a teško ranio Alijinu snahu i unuka.U međuvremenu, iz D. Rainaca stigla je na Vis jedna desetina koju je vodio efendija Jusuf Husejnović sa zadatkom da pomogne stanovništvu Jelovog Brda, ali je već bilo kasno. Uvidjevši da je Jelovo Brdo izgubljeno, da se stanovništvo izvuklo, desetina je otvorila vatru na agresora, a potom se povukla.Poslije obavljenog pretresa tenkovi i vojska JNA i srpske TO se povukla u pravcu Rakina Brda, a narod koji se iselio iz Jelovog Brda postepeno se vraćao u svoje selo i tu živio sve do 27.05.1992.g.Dana 02.05.1992.g. u ranim jutarnjim satima na magistralnom putu Tuzla – Zvornik, u selu Dubnica, ekstremisti SDS-a predvođeni Petrom Jankovićem postavili su barikadu sa jednim tenkom i u potpunosti blokirali ovu saobraćajnicu.Na ovu vijest članovi Građanskog foruma, Alija Bukvarević i dr Jovan Trivić otišli su u Dubnicu na razgovore sa Petrom Jankovićem sa zahtjevom da se ukloni barikada sa puta, ali njihov razgovor nije urodio plodom.Načelnik SJB Kalesija, Ismet Mešić je također otišao u Dubnicu kod Petra Jankovića da pokuša vratiti na silu oduzeto sanitetsko vozilo, ali bez uspjeha.Autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća koji je išao za Tuzlu zaustavljen je na punktu, a putnici su izvedeni, maltretirani, provocirani i na kraju pušteni.Stanovništvo Prnjavora je uvidjelo da je rat na pragu. Odmah je organizovano iseljavanje žena, djece i staraca u zapadni dio opštine. Iseljavanje je vršeno preko Prnjavorskog polja, putem Prnjavor – Čanići – D. Rainci koji je uraden u aprilu mjesecu zahvaljujući velikom doprinosu opštinskih organa, mještana sela Prnjavor, zatim PD “Spreče” i donacijom drugih kalesijskih preduzeća.Opštinski štab TO stavlja sve svoje jedinice u punu borbenu gotovost i donosi naredbu o njihovoj upotrebi za borbena dejstva sa sljedećim rasporedom:– Svaki rejonski štab TO u svojoj zoni odgovornosti svim raspoloživim sredstvima organizuje odbranu svoje teritorije,– Kao pojačanje Rejonskom štabu TO Prnjavor pretpočinjava 1.vod 1.čete TO radi odbrane sela Prnjavor iz pravca Dubnice,– Rejonskom štabu TO Medaš pretpočinjava 2. vod 1. čete TO, sa zadatkom da u sadejstvu sa četom TO Miljanovci organizuje odbranu na liniji Bijeljevac – Mahmutovići.Agresorske snage, uporedo sa opkoljavanjem muslimanskih mjesta južno od rijeke Spreče, nastavile su i sa provokacijama po centru grada i Prnjavoru iz pravca Carske Bašče, šume Gladovo i pravca Dubnice.Sa 02.05.1992.g. otpočinje otvorena agresija na teritoriju opštine Kalesija. U večernjim satima tog dana agresor vrši žestoko granatiranje Prnjavora. Granatiranje Prnjavora nastavljeno je i 3.maja iz pravca Dubnice i Zeline, a dejstvo snajperista bilo je aktivnije iz pravca Carske Bašče.(Iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića)***Konstantno granatiranje Kalesije agresor je nastavio i u narednim danima da bi 11. maja 1992. godine agresorske snage zauzele centar Kalesije sa teritorijom istočno od rijeke Bijeljevac, izuzev naselja Zukići i Jajići.17. maja na Bijeljevcu je zaustavljeno dalje napredovanje agresora. 23. maja kalesijski borci kreću u kontranapad. Oslobođeni su Prnjavor i centar Kalesije, a u narednim danima uslijedilo je oslobađanje Dubnice, Kalesije Gornje i drugih naselja.Kalesija je 23. maja 1992. godine postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini.

Maj je sinonim za buđenje, rađanje. Cvjetanje. Sve miriše na behar. Poljsko cvijeće. Maj je sve to ali i maj je, posebno u Kalesiji, jedan od najtužnijih mjeseci. Maj je u Kalesiji i sinonim za otpor. Hrabrost. Ponos. Rađanje inata bosanskog. Onog što neprijatelju nije dao domovinu. Maj je mjesec kada su emocije uzburkane. Na vrhuncu. Kada su nam oči pune suza ali i srce puno ponosa. U maju je okupirana Kalesija. U maju je oslobođena Kalesija. Postala je prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. U maju se desio stravičan zločin. Ljudi zarobljeni i živi zapaljeni u štali. U maju se desila i bitka na Bijeljevcu, gdje su najhrabriji sinovi zaustavili neprijatelja. Poremetili mu planove i zasigurno promijenili tok rata u Bosni i Hercegovini. Početkom maja odnosno 2. maja 1992. godine granatiranjem iz pravca Rakinog Brda i iz Dubnice, a potom i rafalima sa Carske Bašče po centru Kalesije i Prnjavoru, počela je oružana agresija na kalesijsku općinu. Tehnički superiornije neprijateljske snage, podržavane tenkovima i jedinicama tadašnje JNA, istog su dana opkolile i zauzele Jelovo Brdo i Gojčin.Tog 2. maja 1992. godine pala je i prva civilna žrtva rata u Kalesiji. U Gojčinu je ubijena Nefisa Osmančević, a ranjeni su njena snaha Sabina i dvogodišnji bratić Anel.Narednih dana agresor je okupirao istočni dio opštine: Hajvaze, Mahalu, Hemlijaše, Bulatovce i Memiće. Slabije naoružane jedinice TO Kalesija pružale su jak otpor, posebice na liniji Brda – Grabik – Pogon, ali su bile potiskivane prema centru Kalesije. Desetog maja prema Kalesiji je iz pravca Memića krenula kolona tzv. JNA sa sedam tenkova i većim brojem kamionima s vojskom. Malobrojni i slabo naoružani branioci na položajima kod Unisa i na Hilminom brdu dejstvuju iz ručnog bacača na prvi tenk, što je dovelo do povlačenja agresora prema Pogonu. Napad se nastavlja sutradan 11. maja, kada agresor užurbano priprema snage za napad iz svih pravaca. Kalesija i Prnjavor su sa tri strane u okruženju, granatiranje nije prestajalo sve do osam sati, kada je počeo pješadijski napad iz više pravaca. Branioci Kalesije pokušali su organizovati otpor na prilazima gradu, u samom gradu vođene su ulične borbe sa nadmoćnim agresorskim snagama, a pružen je otpor i na prilazima Prnjavoru, nakon čega su branioci bili prisiljeni na povlačenje.O krajnjim planovima agresora najbolje govori činjenica da se u večernjim satima na radiju oglasio predsjednik tzv. „srpske opštine Kalesija“ Petar Janković izjavljujući da je „konačno oslobođena srpska opština Kalesija“, dodajući da su se srpske snage spojile s Dubnicom te da je njihov prodor prema aerodromu Dubrave pitanje dana. Nešto kasnije, komandant agresorskih snaga Svetozar Andrić u intervjuu za list „Drinski“ navodi da su njegovi planovi nakon zauzimanja Kalesije predviđali uvezivanje srpskih snaga na liniji Dubnica – Mahmutovići – Čaklovići – Gradina u Tuzli, što bi uz već postojeće snage JNA i rezerviste u Tuzli, praktično značilo i okupaciju ovog grada bez borbe…Maj u Kalesiji je tužan i zbog stravičnog, monstruoznog zločina u Hemlijašima. U štali, tog 8. maja 1992. godine ubijeni i zapaljeni su:– Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine;– Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine;– Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine;– Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine;– Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine;– Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine;– Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine i– Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.Maj u Kalesiji budi i osjećaj ponosa zbog herojskog otpora branilaca na Bjeljevcu 17. maja i oslobađanjem Prnjavora i Kalesije 23. maja.“Bitka na Bijeljevcu, praktično trajala od 2. maja do 25. maja 1992. godine, jedna je od najznačajnijih bitaka u proteklom odbrambenom-oslobodilačkom ratu 1992 – 1995. Nakon što je srpski agresor u aprilu i početkom maja 1992. godine zauzeo mnoge gradove: Foča, Višegrad, Vlasenica, Bratunac, Zvornik, Bijeljina, na kratko vrijeme je zauzeo i Kalesiju, cilj mu je bio da se spoji sa svojim snagama u Tuzli i dalje da se izvrši spajanje prema Ozrenu.Planove agresorima poremetili su kalesijski branitelji koji su zastavili neprijatelja na Bijeljevcu u Miljanovcima. Dalje se nije moglo iako su na svaki način pokušavali da probiju liniju na Bijeljvci. Dovodili su specijalce iz Niša, Užica i Valjeva, ali branitelji sa Bijeljevca nisu uzmicali. Najžešći napad bio je 17. maja 1992. godine. I on je odbijen. “Nakon 12 dana okupacije, 23.maja 1992.godine oslobođena je Kalesija, koja je tada postala prvi oslobođeni grad u BiH. Narednih dana kalesijski oslobodioci su ušli i u Dubnicu, u Zolje i u Jajiće. Do kraja maja oslobođena je Kalesija Gornja, a potom i Brda. Nešto kasnije, polovinom juna 1992. godine, oslobođeni su i Brezik, Memići, Bulatovci i Mahala, ali se linija 4. jula 1992. godine, ponovo pomjerila – prema Kalesiji. Tadašnja linija razgraničenja Pandurica – Brezik – Grabik – rijeka Bukovica – tzv. plavi most na magistralnom putu – pruga ostala je do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.Maj 1992. godine je mjesec o kojem trebamo da govorimo našoj djeci. Ne da mrze, nego da ne bi zaboravili. Zbog budućnosti. Da se prošlost ne bi ponovila. “Ima jedan gradIme djevojke nosiPodsjeća na prkos, inat i ljepotuIma jedna gradSvašta su o njemu govoriliI svašta o njemu govore..A on opet lijep, ponosan i prkosanPrvi je u mnogo čemuAl o tome šute..jer lakše je drugačijeIma jedan grad gdje maj je posve drugačijiMiriše na behar i pobjeduSlobodu mu najhrabriji snovi podarišeČast mu sačuvašePa mu ovo ime djevojke baš pristajeIma jedan grad kojeg zavoljeh a nije bio mojIma jedan grad koji je sad moj više nego bilo koji drugiIma jedan gradIme djevojke nosi…(Ne govorite mi da nije grad..Itekako jeste..U srcima onih koji ga vole, on je mnogo toga…)

Danas je obilježena 32. godišnjica formiranja 205. brdske brigade Kalesija. Obilježavanje je počelo učenjem Jasina i tevhida u Čaršijskoj džamiji a nakon toga položeno je cvijeće na spomen obilježju u Kalesiji.Organizator obilježavanja 32. godišnjice formiranja 205. brdske brigade Kalesija je Koordinacija boračkih udruženja općine Kalesije a pokrovitelj Općina Kalesija. U okviru obilježavanja upriličena je i Akademija na kojoj su nastupili članovi GKUD-a „Halisije“ Kalesija, Arnela Sokolović pobjednica takmičenja „Male kapije sevdaha“ uz pratnju profesora muzike Nihada Mešića kao i Nermin Hodžić.Podsjećana radi, Brigada je formirana 5. februara 1993.godine i pri svom formiranju imala je komandu, tri brdska bataljona, mješoviti lahki artiljerijski divizion, diverzantsko-izviđačku četu, samostalnu pješadijsku četu, izviđački vod, vod vojne policije i inžinjerijski vod pionirske specijalnosti.Bilo je više reorganizacija brigade, a od njenog formiranja i rasformiranja prošlo je hiljade boraca i starješina, a osnovni zadatak 205. brigade bio je odbrana dostignutih linija u svojoj zoni odgovornosti, koja se mijenjala i obuhvatala istočno kalesijsko ratište i majevičko ratište.

Vijećnici Mujo Mešanović i Miralem Huremović uputili su inicijativu za proglašenje Dana civilnih žrtava rata općine Kalesija u periodu 1992.–1995. u cilju očuvanje sjećanja na stradanje civila Obrazloženje :Kalesija je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine pretrpjela velika stradanja civila, uključujući masakr u Hemlijašima 8. maja 1992. godine i smrt prve civilne žrtve rata u općini, Nefise Osmančević, 2. maja iste godine. Pored navedenih postoje i drugi slučajevi koji su završili smrtnim ishodom, a žrtve su upravo naše sugrađanke i sugrađani. Pored stradalih na području općine Kalesija postoje osobe koje su civilne žrtve rata – preminuli nakon rata, a postoje i slučajevi civilnih žrtvava rata koji su još živi. Ovi događaji i ove činjenice duboko su ukorijenjeni u kolektivnoj svijesti građana Kalesije, porodica civilnih žrtava rata posebno, a po momentumu dešavanja predstavljaju ključne trenutke u historiji Kalesije. Cilj ove inicijative je promovisati očuvanje sjećanja na žrtve rata kroz podizanje svijesti u javnosti i memorijalizaciju, koristeći iskustva drugih općina u Bosni i Hercegovini koje su uspješno realizirale slične projekte. Neke od aktivnosti koje bi mogle da se realiziraju su sljedeće: 1. Edukacija mladih i zajednice o događajima iz 1992. godine i tokom rata sa osvtom na civilne žrtve rata 2. Očuvanje i unapređenje memorijalnih mjesta i obilježja 3. Prikupljanje i čuvanje dokumentacije o stradanju civila 4. Podizanje svijesti o važnosti pravde i procesuiranja odgovornih za ratne zločine 5. Uključivanje lokalne zajednice, posebno mladih, u proces memorijalizacije Predlažemo da Komisija za utvrđivanje i obilježavanje datuma i događaja značajnih za općinu Kalesija u okviru svojih nadležnosti, u saradnji svim subjektima značajnim za ovo pitanje, provede aktivnosti u cilju konačnog određivanja Dana civilnih žrtava rata u općini Kalesija u periodu 1992.-1995. godine.

Sedamnaest punih dana, od 8. do 25. novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisača na Majevici i prava drama za 75 četnika koji su se našli u potpunom okruženju snaga Armije RBiH. Svaki od tih sedamnaest dana herojske borbe – brigada, manjih jedinica i pojedinaca – priča je za sebe. Ovo je priča o jednom od tih dana u nizu. Svitalo je. Pramenovi jesenje magle još su se vukli iz Tojišića uz obronke brežuljaka koji su se nastavljali gore prema Majevici. S grana drveća spuštale su se kapi nalik kišnim. S naporom sam otvorio oči i u polumraku jesenjeg praskozorja počinjao razaznavati konture improvizirane spavaonice, u koju je polahko ulazilo jutro. Neki od saboraca također su se počeli meškoljiti, a neki su, sjedeći na spužvama koje su im služile kao ležajevi, počinjali svakodnevni ratni jutarnji ritual. Kroz svijest mi sijevnu saznanje da tog jutra opet preuzimamo liniju, odnosno dio linije na platou Lisače. Bjesnjeli su gore pješadijski napadi jedan za drugim. Tukla je artiljerija – i teška i lahka – po našim položajima iz svih mogućih pravaca. Sinoć smo došli samo da se preko noći malo odmorimo, dopunimo tehničko-materijalna sredstva, municiju pa da idemo nazad, gore. Ispravio sam se i teškom mukom u rancu pronašao peškir, četkicu i nešto što je ličilo na pastu za zube. Stresajući se od rane novembarske hladnoće i ostataka sna u tijelu, nabrzinu sam obavio “jutarnju vojničku toaletu” pa počeo pakovati ranac i rezervnu municiju. Sada je već bilo mnogo življe u ovoj spavaonici, nekadašnjoj učionici škole u Tojšićima. Borci iz naše čete, naviknuti na ovakva jutra, bez mnogo riječi, uz poneku usputnu primjedbu, obavljali su pripreme za polazak na još jednu, ovaj put nama dobro poznatu liniju. S vrata hale začuo se prigušeni glas komandira čete. Požurivao je borce, smjenu je trebalo izvršiti što prije, dok još u dolini i po obroncima brežuljaka ima magle, kako bi se i četa koju mijenjaju mogla sigurno vratiti barem malo na odmor i popunu svega što im je bilo potrebno. Haris mi šutke pruži nedopušenu cigaretu. “A šta misliš da prvo nađemo nešto za doručak, ti odmah ustao pa cigaru”, rekoh mu brzo. Hari se nasmija i prošaputa kroz zube u svom stilu: “Ponuđen k'o počašćen, brate”, pa nabacivši ruksak na rame, uze pušku sa stola postavljenog na sredinu prostorije i ode niz hodnik. Napolju je na kišici, koja je padala od jutros, na nas čekala veća grupa vojnika. Bili su to momci iz 241. sprečanske muslimanske lahke brigade “Gazije”. Jedan dio njihove jedinice još je bio gore, a ovi su, kao i mi, dobili dvanaest sati priželjkivanog odmora. Motor parkiranog kamiona već je bio upaljen i mi smo se polahko počeli ukrcavati. Nekoliko momaka iz “Gazija” sjeli su s nama u kamion. Mnoge smo od njih poznavali jer smo dosta puta skupa bili na ratištima, naročito na Majevici. Bili su to veoma hrabri momci na koje si mogao računati u najtežem momentu. Dobri i hrabri borci, koji nisu prezali ni pred kakvom silom, a za njih su dobro znali i na onoj drugoj strani. Ubrzo smo stigli na odredište. Dok smo izlazili iz kamiona, pažnju su nam privlačile jake detonacije koje su odjekivale gore s platoa. Osim detonacija, čula se i jaka pješadijska paljba. Pokupivši opremu, krenuli smo gore prema liniji uskim krivudavim putem. Uskoro su nam u susret došli neki momci iznoseći ranjenike na nosilima. U koloni su prema sanitetskim autima nosili šest ranjenih momaka. Prepoznali smo posljednjeg na nosilima i onako usput ga pitam kako je. Bio je ranjen u rame i glavu, ali je bio pri svijesti i dobro se osjećao. Odmahnuo je rukom i samo nam kratko rekao: “Požurite gore, ovo je drugi napad od jutros, ali je žestoko. Ima mnogo ranjenih, svaki je borac potreban. Ne dajte im ni pedlja da uzmu sad kad smo ih stisli.” Komandir ga prekri dekom po prsima i naredi nosačima da požure ka sanitetu. Dolaskom na plato Lisače pred nama se ukazao apokaliptičan prizor. Cijeli taj prostor bio je u dimu od granata. Dolje, desno, trajao je jak pješadijski napad. Brzo smo ušli u tranšeje i zauzeli položaje. Dio nas je krenuo udesno, prema sastavu s “Gazijama”. Cijeli napad bio je koncentriran na njihove položaje. Agresori su po svaku cijenu pokušavali pomaknuti naše odbrambene položaje. Granatiranje nije prestajalo niti jednog momenta. Haubički i tenkovski projektili padali su po nama, ali i iza naših položaja, čineći time izvlačenje ranjenih veoma otežanim. Iz pravca Jelice agresor je pokušavao, uporedo s napadom svojih jedinica koje su bile u okruženju, probiti obruč s vanjske strane. U jednom momentu, stotinjak metara desno od nas, uz kanonadu minobacačkih granata, kreće njihov siloviti napad na naše linije. Jedna njihova grupa pod okriljem i podrškom minobacačke vatre pokušavala je potokom, koji je vodio tačno do naših rovova, proboj kroz liniju. “Gazije” nam javljaju da imaju jednog poginulog pa im nekoliko naših ide dolje u ispomoć. Hamza je sa svojom osamdesetčetvorkom pokušavao presjeći put agresorskim vojnicima kroz potok. Jedan naš vojnik dotrčao je i tražio da idemo u ispomoć. Cijela linija bila je u dimu. Agresori su nam otvarajući vatru prišli na dvadesetak metara. Došavši u ispomoć, zatekli smo nekoliko naših ranjenika kako leže u tranšejama. Ponovo su počele sipati minobacačke granate po našoj liniji, a agresorski napad krenuo je još žešće. Ključalo je kao u kotlu, a od pucnjave praktično nismo čuli jedni druge ni kad smo vikali. Četnici nakon punih pola sata direktne borbe uviđaju da je nemoguće razbiti obruč i povlače se nazad uz sporadičnu pucnjavu. Ponovo nas zasipa jaka salva granata praktično zatrpavajući tranšeju. A onda je, nakon nekoliko minuta, sve utihnulo. Čula se tek ponegdje sporadična pucnjava. Kiša je počela padati još jače. Tog su 11. novembra “Gazije” ostale bez još četiri velika borca i insana. Gledao sam u lica na kojima su se prepoznavali nevjerica i tuga zbog pretrpljenih gubitaka. Niko od nas nije znao kada će se ovo okončati. Dvije sedmice poslije, nakon bezuspješnih pokušaja srpske vojske i njihovih stalnih napada iz rejona Stolica prema neprobojnom obruču jedinica Armije Bosne i Hercegovine, pred zalazak sunca 25. novembra, ruke šezdeset jednog četnika bile su visoko iznad “srpskih glava”. Taj sedamnaesti, posljednji dan ove velike bitke “Gazije” će, zarobljavajući i dovodeći četnike s Lisače, pokazati SVOJ ČASNI OBRAZ. Uprkos vlastitim gubicima, niko od ovih boraca nije uputio nijednu uvredljivu riječ zarobljenicima, a pogotovo nešto drugo, gore. Kroz svoje časno ponašanje pokazat će istinsku veličinu snage i borbe Armije Bosne i Hercegovine.

Na lokalitetu Karovina živote je izgubilo 27 šehida, a najteža bitka vođena je 22. augusta 1992. godine kada je živote izgubilo 11 boraca, a ranjeno njih 43. Danas, 22. augusta, obilježena je 32. godišnjica Bitke na Karovinama, u organizaciji Općine Kalesija i MZ Hrasno Donje. Ova važna manifestacija odala je počast najhrabrijim sinovima Bosni i Hercegovini, koji su dali svoje živote za odbranu domovine.Delegacija Općine Kalesija, predstavnici boračkih udruženja, zatim delegacije iz političkog i društvenog života polaganjem cvijeća na prigodan način su odale počast šehidima i poginulim borcima Karovina.Obilježavanje Bitke na Karovinama ima poseban značaj, kako za Kalesiju, tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, budući da su u toj bitci spriječene namjere agresora da se spoji sa ostalim jedinicama i zaposjedne ovo strateški važno područje.U ime načelnika, sekretar Općine, Mujo Tosunbegović obratio se prisutnima i izrazio zahvalnost za prisustvo. Naglasio je važnost obilježavanja bitnih datuma za očuvanje zajedničke historije i identiteta. Haris Imamović učesnik bitke je pojasnio kako je tekla bitka na Karovinama i odbrana ovog lokaliteta od agresora, naglašavajući ključne trenutke i strateške odluke koje su oblikovale ishod sukoba. Njegovo svjedočanstvo pružilo je dublje razumijevanje borbenih strategija i herojskih trenutaka pripadnika Armije RBiH. Ovaj opis bitke doprinio je boljem razumijevanju historijskoh konteksta i važnosti događaja za zajednicu.U sklopu događaja, otvorena je i izložba slika Fikreta Jahića Vršanina, koja dodatno obogaćuje ovu svečanost i omogućava prisutnima da kroz umjetnost ožive tradiciju i herojski duh Bitke na Karovinama.Ovom prilikom obilježen je i Dan MZ Hrasno Donje, te su pročitana imena šehida Karovina.

U Kalesiji će danas, 25. juna, svečano biti obilježena godišnjica formiranja 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade “Gazije”.241. sprečansko-muslimanska lahka brigada “Gazije” formirana je 25. 6. 1994. godine.241. sprečansko-muslimanska I br (lahka brigada) “Gazije” Kalesija je bila brigada u sastavu 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ostala je zapamćena po ulozi koju je odigrala kada je novembra 1994. godine na Lisači zarobljen 61 pripadnik Vojske Republike Srpske.Program obilježavanja:16:00 sati -Okupljanje učesnika, gostiju i članova porodice u centru Kalesije16:30 sati – Učenje Jasina17:20 sati- Okupljanje ispred centralnog spomen obilježja, obraćanje predstavnika IZ, polaganje cvijeća18:00 sati – Svečana akademija19:00 – Druženje i obilazak spomen sobeNa prvom postrojavanju brigade našlo se 250 vojnika, dotadašnjih udarnih boraca 205. brdske brigade Kalesija. Brigada je u svom sastavu imala: četiri lahke pješadijske čete, izviđačko – diverzantski vod, vod inžinjerije, desetina ABHO (atomsko-biološko-hemijska odbrana), desetina veze, logistička četa, desetina komande stana. Kasnije će se broj četa povećati na šest. Od naoružanja brigada je na raspolaganju imala: 200 automatskih pušaka, 25 poluautomatskih pušaka, 10 puškomitraljeza M – 72, 5 puškomitraljeza M – 53. Borci su prošli dodatnu obuku kako bi bili spremni za izvođenje najsloženijih borbenih zadataka.Prvi zadaciJedna ojačana četa 241. brigade je u junu 1994. godine poslata u rejon Grede na majevičkom ratištu kako bi nakon oslobođenja ovog objekta inžinjerijski uredili liniju i odbranili je od protivnapada. Četa je tu ostala dvanaest dana, obavivši uspješno sve zadatke bez gubitaka. Brigada je u punom sastavu učestovala u borbama u rejonu Džemata na teočanskom ratištu.Oslobođenje LisačeLisača je imala važan topografski položaj na rejonu Majevice. Oslobođenjem Lisače stekli bi se uvjeti za potpuno oslobođenje kota Stolice i Konjica što bi otvorilo put prema Semberiji i Posavini. Izvođenje akcije zauzimanja Lisače planirano je za 8. novembar 1994. godine. Za akciju su angažovane obje kalesijske brigade, i 241. i 245., SDB „Crni Vukovi“ Kalesija, kao i druge jedinice 2. korpusa. Borci 241. brigade su u prvoj fazi akcije ovladali okolnim objektima te tako okružili preostale vojnike Vojske Republike Srpske koji su se nalazili na Lisači. Radilo se o pripadnicima 1. majevičke brigade, uglavnom iz ugljevičkog sela Zabrđe. Njihova komanda je poslala više specijalnih jedinica da probiju obruč oko Lisače, ali svi pokušaji su se pokazali neuspješnima uz velike ljudske gubitke. Danima su odjekivale detonacije sa Lisače. Na Lisači je poginuo komadant specijalne jedinice VRS Boško Perić – Peša, a ranjen je komadant Mitar Maksimović – Mando. Ponovno se istakla 241. brigada, koja je uporno bez uzmicanja branila Plato, koji je žestoko napadan jer je bio ključan za obruč oko Lisače. Nakon 18 dana borbe, vojnici koji su se nalazili u okruženju su se 25. novembra predali. Od 68 vojnika koji su se našli okruženi na Lisači, 61 je živ zarobljen, dok su sedmorica poginula u borbenim dejstvima. Svi zarobljenici su živi sprovedeni do Tuzle. Na Lisači je zarobljeno i 6 minobacača, 75 automatskih pušaka, 10 pištolja, 6 ručnih bacača, te oko 10. 000 komada različite municije.

U Tuzlanskom kantonu 12.juni je posvećen dobitnicima najvišiih ratnih priznanja. Centralna manifestacija povodom pomenutog datuma održana je u Kalesiji. Obilježavanje je počelo historijskim časom upriličenim na platou ispod Visa. Čas je održao Muhamed Avdić, ratni komandant. Povodom Dana dobitnika najvećih ratnih priznanja TK u sali “Alija Izetbegović” održana je i Svečana akademija. Prisutnima se u ime domaćina obratio Mustafa Mulaomerović. Također, obratio se i Edin Hadžimuhamedović predsjednik predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja TK i Aljo Bošnjaković predsjednik Saveza Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja FBiH koji su istakali značaj obilježavanja pomenutog datuma te istakli da je ovaj dan za slavlje i odavanje priznanja najhrabrijim sinovima. Na danas upriličenoj Svečanoj akademiji istaknuta je i činjenica da je Kalesija prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini, a savjetnik općinskog načelnika Alija Džafić prisjetio se još nekoliko bitnih datuma.“Izuzetna je čast danas stajati ispred vas i svjedočiti njegovonju kulture sjećanja na tekovine narodno-oslobodilačkog rata, na jednu čistu borbu bez ijedne mrlje. Kalesija je barem jedan od primjera takve borbe. Nakon samo 12 sana oslobodili smo se od agresora na jedan junački način. Zahvaljujem se organizatorima koji su prepoznali da je Kalesija mjesto gdje treba da bude centralno oblilježavanje Dana dobitnika najvećih ratnih priznanja TK.” između ostalog kazao je Džafić.Povodom obilježavanja 12.juna – Dana Dobitnika najvećih ratnih priznanja Tuzlanskog kantona, Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja Tuzlanskog kantona raspisao je Konkurs za literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola sa područja Tuzlanskog kantona. Tema literarnog rada je ”Heroji zlatni bosanski”. Danas su proglašeni pobjednici. Prvo mjesto u kategoriji srednjih škola osvojila je Alema Musić JU Gimnazija Živinice,a u kategoriji osnovnih škola prvo mjesti pripalo je Džanumi Ikanović iz Teočaka. Prvonagrađeni radovi pročitani su danas.Učešće u programu obilježavanja 12. juna uzeli su i učenici OŠ Kalesija, članovi GKUD Halisije, te akademski glumac Nermin Hodžić.Prije akademije predstavnici Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja TK, pripadnici Oružanih snaga BiH, delegacija Vlade TK , Koordinacija boračkih Udruženja TK, načelnik općine Kalesija sa saradnicima, predstavnici Općine Sapna te predstavnici drugih udruženja i saveza položili su cvijeće na centralno spomen obilježje. Podsjećanja radi,u povodu 12. juna jučer su delegacije obišle mezarja heroja oslobodilačkog rata u Dubravama Gornjim, Hemlijašima i Sniježnici.

Svečanim polaganjem cvijeća i učenjem fatihe na spomen obilježju u Babajićima, Kovačevićima i kod Atik džamije počelo je obilježavanje Dana MZ Tojšići.Obilježavanje na nastavljeno u centru Tojšića gdje je uprličen svečani program i obraćanje zvanica, te polaganje cvijeća na spomen obilježju. Dan MZ Tojšići je svojim sugrađanima čestitao Mujo Kadić, predsjednik Vijeća MZ Tojšići, te nakon njegovog obraćanja prisutne je poselamio i pozdravio Sulejman ef. Muhamedbegović koji je još jednom ukazao na trajnu obavezu i zadatak, a to je da čuvamo sjećanja na hrabre sinove koji život dadoše za odbranu domovine. U znak zahvalnosti najhrabrijim sinovima koji život su dali za odbranu i slobodu domovine polaganjem cvijeća i učenjem fatihe odata je počast šehidima i poginulim borcima Tojšića, piše ntv.ba.Cvijeće su položili predstavnici Općine Kalesija na čelu sa načelnikom Seadom Džafićem, predstavnici Vijeća MZ Tojšići, Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995”, boračkih organizacija, porodice šehida, predstavnici javnih ustanova, JU OŠ Tojšići, kao i političkih stranaka i partija, te kulturno umjetničkih društava “14. maj” i “Biser”. U sklopu obilježavanja Dana MZ Tojšići obilježena je i 32. godišnjica od formiranja prvog samostalnog bataljona na području naše općina.Uspomenu i sjećanje na dane formiranja prvog samostalnog bataljona na području Kalesije oživio je Šemsudin Nasupović. jedan od komandanata. Na području MZ Tojšići započeto je i traje niz projekata koji imaju za cilj poboljašnje uslova življenja građana. Današnju svečanost podržao je i načelnik Općine Kalesija Sead Dažfić, koji je također čestitao Dan MZ Tojšići. U okviru obilježavanja Dana MZ Tojšići u nedjelju, 19. maja, planiran je rođendanski koncert KUD-a “14. maj” Tojšići. KUD “14. maj” Tojšići proslavlja 45 godina rada i postojanja. Koncert počinje u 18:00 sati i biće održan u maloj sali OŠ Tojšići.

Alija Ibrišević svjedok je užasa koji se desio 8. maja 1992. godine u štali u Hemlijašima. U štali u Hemlijašima žive su zločinci zapalili osam osoba. Deset ih je bilo zarobljeno, dvije osobe uspjele su pobjeći. Alija je jedan od preživjelih i čuvar istine o zločinu u Hemlijašima.Aliji je bilo teško govoriti o tom događaju, sa sjećanjima i traumama živi svaki dan, ali zbog istine i da se takav stravičan zločin ne zaboravi želio je pričati o tome.Alija je preživio zločin u Hemlijašima, uspio je da izađe iz štale, koja je bila u plamenu vatre, u kojoj su zapaljeni civili, te je uspio da spasi i još jednog čovjeka, Omera, koji je bio teško ranjen.Pobjegao je u šumu, sakrio se zajedno s Omerom, kojem je previo rane. Nakon nekoliko dana uspjeli su da dođu do slobodne teritorije i svjedoče o zločinu, koji su izvršili agresori. Stravična ubistava, u maju 1992. godine su provele snage JNA i srpskih paravojnih formacija.Tešku, bolnu priču našeg sagovornika pogledajte u videu, koji smo radili 2018. godine. https://www.youtube.com/watch?v=7rox_VPS89I

Prigodnim vjerskim programom i polaganjem cvijeća na spomen obilježju u naselju Hemlijaši danas je obilježena 32. godišnjica od stravičnog zločina . Riječ je o 8 žrtva koje su agresorski vojnici ubili, a zatim spalili u obližnjoj štali. U štali tog kobnog dana bio je i Alija Ibrišević koji je kako kaže uz Božiju pomoć uspio pobjeći i povesti komšiju Omera sa sobom. Okončanjem rata posmrtni ostaci spaljenih civila pronađeni su na zgarištu štale, oko koje su bila postavljena minska polja. Kako nisu postojali uslovi za identifikaciju tih tijela, ona su ukopana kao N.N. (neidentifikonana). Po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine posmrtni ostaci ubijenih civila ekshumirani su a potom i identificirani DNK analizom tokom 2016. godine. Kolektivna dženaza klanjana je 8.maja 2018. godine. Za ovaj stravični zločin, još uvijek niko nije odgovarao!Prisutni na obilježavanju godišnjice naglasili su važnost obilježavanja ovakvih datuma, te podsjećanje na ono što se dogodilo kako nam se ne bi ponovilo. Obilježavanju godišnjice zločina u Hemlijašima po prvi put su prisustvovali i učenici OŠ “Memići”. Ubijeni i zapaljeni su:– Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine;– Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine;– Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine;– Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine;– Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine;– Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine;– Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine i– Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.

“Bio vitak, visok i dva metra – kažu, nisam zapamtila ni lik. Seka pogotovo, mlađa je”“Maj je mjesec, priroda se dobrano probudila, sve nekako živo i lijepo a u meni nemir, stari znanac što se iznova vraća i guši, kvasi oči i traži samoću i tišinu. Sanjam tako s vremena na vrijeme nepovezane snove, ljude bez lika, siluete u plamenu. Sanjam snove hiljada jetima koji tragaju za likom kao dijete za izgubljenom igračkom koju nije ni imalo…” ovako je počela svoju priču Anela Sakić, djevojačko Vildić. Aneli maj mjesec budi najteže uspomene. Njenog babu Pašana ubili su kada je imao samo 26 godina, potom su ga zapalili u štali u Hemlijašima. Zapalili su ji Pašanovog babu Ibrahima. Anela je imala samo tri godina kada je ostala bez babe, a njena sestra šest mjeseci. “Bio vitak, visok i dva metra – kažu. I kada god u pođem upisati ime roditelja, tačno osjetim prasak plamena i miris spaljene ljudske kose. Kako – ne znam. Isto kao što ne znam ni objasniti mojoj Esmi i mom Imranu ko mi je otac, zašto nemaju djeda da ih ponekad pokupi iz vrtića ili iz škole. Nemam ni sjećanja. Sa tri godine koliko sam imala nisam zapamtila ni lik. Seka pogotovo, mlađa je. Tek poneka fotografija sačinjena za zvaničnu upotrebu, one porodične su stradale kao i sve što smo imali. Uspomena na oca nemam, djedu nisam poljubila ruku za bajram. Imam samo uspomene na muk, na prazninu, na pitanja upućena majci – a gdje je baba, je li on daleko na liniji pa ne može da dođe, hoće li mi donijeti poklon za rođendan ili bar seki, možeš li me ti naučiti da vozim bicikl, zašto noću plačeš kad misliš da spavamo,… Kasnije je krenula škola, pa srednja, onda fakultet. Nema veće žalosti i nepravde od djeteta koje odrasta bez roditelja. Ili ima – one kada te počnu svrstavati u kojekakve kategorije i, umjesto da ti olakšaju i bar malo saosjećaju, oni ti iznova daju do znanja da si na svijetu sam. Ali neću o tome. Osmi maj je mnogima samo još jedan dan u sedmici. Nama je to vrhunac nemira što nam čitave godine okupira misli i vremenom se pretvara u pitanje – kakav to čovjek moraš biti da zapališ drugog, nedužnog čovjeka, kakva je to mržnja, kako se stoljećima njeguje takvo zlo? Ne mrzim, ne. Ne mogu se izboriti sa svojom tegobom pa mi ne treba još jedna. Ali pamtim, moja je misija da svojoj djeci neprestano ponavljam da je moguće da u ovom svijetu postoje ljudi koji se smatraju bitnijima i koji sutra mogu doći u tvoju kuću i zapaliti je, da je pravda spora i često ne da odgovore na sva pitanja i pored činjenice da postoje živi svjedoci i da je sve jasno kao dan. Znam, mali su još, ali će znati da njihova mama nije zapamtila svoga oca samo zato što su mržnja i ludilo u ljudima potpomognuti sistemom jednog dana odlučili da ga živog zapale i da pritom slobodno žive i nikada ne odgovaraju.” kaže Anela za portal NEON Televizije. Maj posebno budi bolne uspomene, otvara stare rane koje se drugim danima u godini pokušavaju zakrpiti. Maj dopusti da se iz srca iznesu sve boli. Da se pretoče u riječi i da bar na trenutak bude lakše. Anelina sestra Arnela otvorila je dušu i na svom Facebook profilu napisala ono što je tišti, muči…“Kako je neko mogao uzeti dio moje duše i dio mojih nadanja i snova? Ko je to uzeo one tvoje riječi, zagrljaje, naše zajedničke uspomene od mene”-između ostalog je napisala.Za zločin u Hemlijašima niko nije odgovarao iako se nalogodavci ali i izvršioci zločina znaju. Osim Pašana i i Ibrahima Vildića ubijeni su i zapaljeni u štali Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić , Mustafa (Kadro) Kuduzović. Proces identifikacije ubijenih bio je izuzetno težak, jer su nakon ubistva žrtve spaljene u štali oko koje su postavljene mine. Posmrtni ostaci svih osam ubijenih pronađeni su na zgarištu štale u Hemlijašima, ali su neki dijelovi njihovih tijela bili izmješteni na lokalno mezarje. Ekshumacija sa mezarja i iz spaljene štale obavili su eksperti Instituta za nestale osobe BiH 24. oktobra 2016. godine, a nakon toga je DNK analizom utvrđen identitet ubijenih. Kolektivna dženaza klanjana je 8.maja 2018. godine. U štali tog kobnog dana bio je i Alija Ibrišević koji je kako kaže uz Božiju pomoć uspio pobjeći i povesti komšiju Omera sa sobom. Ostao je Alija da priča istinu. Ostale su i porodice. Ostale su Anela i Arnela koje su danas ostvarene osobe. Naša sagovrnica majka je dvoje djece, diplomirani je pravnik…

Povodom 32. godišnjice, Mjesna zajednica Memići organizovala je 23 tradicionalno obilježavanje 8. maja “Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Bila je ovo prilika da se oda počast svima onima koji su svoje živote dali za domovinu, prisjeti šehida i civilnih žrtava rata. Pročitana su imena 25 šehida, te imena 17 ubijenih civilnih žrtava.“Memići su zauzimali strateški položaj u prethodnom periodu. Memići su imali reonski štab koji je dao doprinos u organizaciji otpora ali isto tako u izvlačenju civilnog stanovništva. Glavni napad na Memiće uslijedio je 6.maja artiljerijski bez najave. Ljudi su bili na njivama, kod svojih kuća. Bez najave, ispaljeno je oko 1 000 granata. 7.maj smo iskoristili da izvučemo civilno stanovništvo. Što se tiče 8. maja, osvanuo je granatiranjem Memića iz svih pravaca” prisjetio se Mensur Malović.Učešće u obilježavanju “Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići” uzeli su i učenici OŠ Memići.

Prije dvadesetdevet godina u kalesijskom naselju Jajići ubijen je UNPROFOR-ov vojnik. Mještani ovog naselja u znak zahvalnosti su mu podigli spomenik jer je bio tu kada je bilo najteže. Jeffrey Broere ubijen je svega nekoliko dana prije svog dvadesetdrugog rođendana kao pripadnik UNPROFOR-a ispred Kraljevine Nizozemske, a na današnji dan 1995.godine ubili su ga pripadnici tzv. Vojske Rs-a. Danas je u Jajićima, kao i svake godine do sada, obilježena godišnjica smrti pomenutog vojnika. Ove godine, po prvi put obilježavanju godišnjice prisustvovala je i njegova porodica - majka, sestra i dva brata.Osim njih, cvijeće su položili i predstavnici Općine Kalesija, predstavnici Holandskog veteranskog instituta (bivši pripadnici UNPROFOR-a)… Danas je istaknuto da su vojnici UNPROFOR-a na ovoj lokaciji boravili i svakodnevno su sa mještanima Jajića bili izloženi napadima sa položaja tzv. Vojske Rs. Ovaj vojnik je tu bio sa njima dijelio i dobro i loše. „Uvijek ćemo se sjećati svih onih koji su živote položili u odbrani i čuvanju Kalesije i njenih građana“, poručeno je na skupu, prenosi NTV portal.

Nekako s proljeća stiže sjeta, bol i tuga. U mjesecu maju 1992. godine počeo je genocid nad Bošnjacima u Podrinju, a sa ovim mjesecom dolaze i drugi isto toliko tužni.Mjesec maj je bio težak i za Kalesiju, ali za Kalesijce to je i mjesec otpora i ponosa.Naši hrabri borci su borili se protiv agresora. Borili su se za oslobođenje Kalesije. Prvi grad oslobođen u Bosni i Hercegovini je upravo Kalesija.Nakon 12. dana okupacije, 23. maja 1992. godine, naši borci su napravili herojski podvig i oslobodili svoje mjesto i centar općine. Za odbranu Kalesije i domovine živote su dali mnogi hrabri Kalesijci. Kalesija ima 431 šehida i poginula borca. Kalesija obilježavanjem značajnih datuma koji su vezani za odbranu domovine, sjeća se svojih najhrabrijih sinova, kao i njihovih porodica. Naša domovina je amanet koji su nam ostavili šehidi.U centru Kalesije nalazi se spomen obilježje sa uklesanim imenima šehida 1992-1995. godina. U Kalesiji je pokrenuta inicijativa i za izmjenu naziva ulica i sela, a naselja bi se trebala zvati po poginulim borcima i šehidima.Skromni doprinos sjećanja na kalesijske šehide svojim idejama daju i građani Kalesije. Ideja Kalesijca Admira Karića pokazala se kao dobar način njegovanja kulture sjećanja.Karić je u centru Kalesije postavio vizuale sa ispisanim imenima šehida 1992-1995. godina. Inače, panoi na koji su postavljeni vizuali su u vlasništvu Karića, kako kaže, umjesto komercijalne reklame odlučio je samoinicijativno, uz dobijeni spisak imena od općinske službe, ispisati imena šehida, isprintati i postaviti.“Dodao bih da smo skoro svi žrtve te agresije, na razne načine, ali ovo su osobe koje su izgubile život da bi danas imali Kalesiju i Bosnu i Hercegovinu. Nije bajna, ali 431 ime kalesijskih žrtava nas obavezuje da svi radimo da bude bolja”, kazao je Karić.Vizuali sa ispisanim imenima šehida biće i u toku juna mjeseca.Ovo je samo mali dio onog što čovjek može učiniti za požrtvovanost onih koji svoje živote dadoše za našu slobodu, odbranu i mir. Sjećajući se najhrabrijih sinova, sjećajući se agresije na Bosnu i Hercegovinu i počinjenog genocida, njegovanjem kulture sjećanja ne zaboravljamo namjeru zločinca.Posebno je ruci agresora bio izloženo područje Podrinja. U Srebrenici je počinjen genocid.Kalesije koja je i sama prošla kroz napad agresora, izgubila civile, nedužne ljude, šehide stoga izražavanje pijetete prema žrtvama iz drugih općina/gradova u Bosni i Hercegovini je samo mali čin podrške porodicama, kao i poruka da se genocid i masovni zločini nikad ne zaborave.Ulica u Kalesiji nosi naziv Ulica žrtava genocida u Srebrenici, a u toj ulici postavljen je i Cvijet Srebrenice. Kalesije je i općina koja je otvorila svoja vrata i pružila podršku prognanim ljudima iz Podrinja.Bliži se 31. maj i Dan bijelih traka. Dan koji je bio uvod u genocid, protjerivanje i ubistva Bošnjaka.Dolazi i 11. juli kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva.Prije nekoliko dana održana je dženaza u Bratuncu, sedmogodišnja Amira je ukopana uz majku Safiju. Bilo gdje da kreneš kroz Bosnu i Hercegovinu vidjet ćes spomen obilježja, spomen ploče i ispisana imena ubijenih ili poginulih.Bosna i Hercegovina jeste od dženeta dio, jer su naši šehidi na najljepšem mjestu, svoju krv su prolili za domovinu.

Delegacija Općine Kalesija danas je položila cvijeće i proučila fatihu na spomen obilježju poginulim borcima i civilnim žrtvama agresije sa područja Memića.Memićani su među prvima stali u odbranu svoje rodne grude iako su bili napadnuti iz više pravaca Brezik, Markovića i iz pravca Capardi. Žrtve koje su pale za slobodu ne samo Memića nego i cijele domovine ne smijemo zaboraviti i moramo više o njima pričati kako bi mlađe generacije znale ko su heroji iz njihovog naselja, kazao je općinski načelnik.Kao maloljetni borac Armije Republike Bosne i Hercegovine prisutnima se obratio Mensur Malović zvani Zlaja koji je istakao bitnost zajedništva, jer je početkom agresije to zajedništvo bilo jako i ono je doprinijelo očuvanju države.Nakon polaganja cvijeća na centralnom spomen obilježju, obilježena je i godišnjice ubistva civila u naselju Hemlijaši.Na današnji dan u ovom naselju agresorski vojnici su ubili i spalili osam civila. Tog, 8.maja 1992.godine ubijeni su Pašan,Ibrahim, Mujo, Mustafa i Smajil Vildić, Nedžib Zulić, Ibrahim Turkić i Mustafa Kuduzović. Iako se izvršioci i nalogodavci ubistva civila u Hemlijašima znaju, domaći sudovi još uvijek nisu nikoga procesuirali za ovaj zločin.Žao mi je što danas ovdje na ovom mjestu nisu svi učenici iz osnovnih i srednje škole Kalesija, da čuju istinu. Ovih osam ljudi je spaljeno, ubijeno, a onda su četnici i agresori htjeli to sve da sakriju da im nema ni kostiju, kazala je u svom obraćanju Midheta Halilović čiji je otac Ibrahim Turkić ubijen 1992.godine.

Odavanjem počasti i polaganjem cvijeća na centralnom spomen obilježju u Kalesiji, obilježena je 30. godišnjica od formiranja 205. brdske brigade Kalesija.Cvijeće su položili predstavnici Općine Kalesija, MIZ Kalesija, JOB “Unije veterana” Kalesija, Udurženja “Kalesijka policija 91-95”,porodice šehida i poginulih boraca, građani. Uloga 205. brdske brigade bila je od ogromnog značaja i okosnica za odbranu Kalesije, a formirana je 5. februara 1993. godine. Bilo je više reorganizacija brigade, a od njenog formiranja i rasformiranja prošlo je hiljade boraca i starješina, a osnovni zadatak 205. brigade bio je odbrana dostignutih linija u svojoj zoni odgovornosti, koja se mijenjala i obuhvatala istočno kalesijsko ratište i majevičko ratište.“U decembru 1993. godine 205. brdska brigada zaustavila je napad neprijatelja iz pravca Zvornika, preko Visa. Tada smo prešli u oslobađanje okupiranih teritorija os strane agresora. Obilježavanje je veoma bitno za naše generacije, da se ne zaboravi.”, kazao je Zijad Kulanić, pomoćnik načelnika Općine Kalesija.31. jula 1994. godine 205. brdska brigada preimonovana je u 245. brdsku brigadu. Komandanti brigade bili su Mehmed Husić, Mirsad Gutić i Muhamed Avdić.“Pored borbenih dejstava mi smo morali da vršimo reorganizaciju i formiranje novih jedinica. Prvu reogranizaciju smo imali u maju 1992. godine gdje smo formirali pješadijske bataljone i gdje smo ukrupnili naše jedinice i dali im zonu odgovornosti da bi bilo lakše voditi odbrambeni rat. U toku 1992. godine stvorili su se uslovi da se formira nova jedinica, a ta nova jedinica je 205. brdska brigada.”, kazao je general Mirsad Gutić.Organizator obilježavanja 30. godišnjice od formiranja 205. brdske brigade je JOB “Unija veterana” Kalesija. U sklopu obilježavanja klanjan je podne namaz u Čaršijskoj džamiji, kao i proučen tevhid za poginule borce općine Kalesija, te je održan historijski čas i obraćanje zvanica u BKC “Alija Izetbegović” Kalesija. “205. brdska brigada je učestvovala u oslobađanju Kalesije. Nastavit ćemo sa obilježavanjem značajnih datuma za odbranu Kalesije, jer se to ne smije zaboraviti. Znamo i kakvo je stanje boračke populacije, naš cilj je da poboljšamo status boraca”, kazao je Mirsad Ikanović, predsjednik JOB “Unija veterana” Kalesija.U toku svog ratnog puta 205. brigada je izvodila odbrambena i ofanzivna borbena dejstva. Borci 205. brdske brigade, osim na kalesijskom ratištu, ratovali su i na teočanskom ratištu, na brčanskom, sarajevskom ratištu, na Vozući…Za svoju hrabrost i doprinos u odbrani domovine, borci, njih 17 dobilo je odlikovanje Zlatni ljiljan, te dva odlikovanja Srebreni štit, kazao je Kulanić.

U BKC „Alija Izetbegović“ u Kalesiji, 20.09.2022. godine održan je okrugli sto o temi „Heroine odbrane Bosne i Hercegovine“. Ovo je ujedno i posljednja programska aktivnost tradicionalne manifestacije „Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022“.Ovaj okrugli sto posvećen je braniteljkama Domovine u svim sferama života, borkinjama, bolničarkama, doktoricama, novinarkama, logističarkama i svim ženama koje su dale nemjerljiv doprinos odbrani i očuvanju Bosne i Hercegovine. Simbolika mjesta održavanja naučne konferencije govori dovoljno sama za sebe. Naime, Kalesija je prvi grad u Bosni i Hercegovini koji je oslobođen nakon samo 12 dana okupacije i to 23. maja 1992. godine. Ujedno, ovaj skup održan je na 30. godišnjicu preseljenja Fadile Odžaković Žute, čuvene heroine koja je 20.09.1992. godine podlegla ranama zadobijenim tokom borbe za brdo Žuč. Više od dvadeset eminentnih učesnica izlagale su o svojim ratnim iskustvima, ali i viđenjima statusa borkinja danas. Na skupu je istaknuto kako su žene ravnopravno stajale rame uz rame sa svojim muškim kolegama i branile svoju državu, te kako svi zajedno moramo činiti sve da se dani otpora prema agresoru nikada ne zaborave. Ovakvim okupljanjima brani se dostojanstvo svih heroina i borkinja s kojima smo se svrstali pod istu zastavu.“Doprinos u borbi za Bosnu Hercegovinu dale su i žene civili koje su bile drugi ešalon odbrane Bosne i Hercegovine, u bolnicama, prosvjeti i u svim drugim sferama civilnog društva, a posebno su se istakle medicinske radnice, doktorice i bolničarke koje su u često improvizovane ambulante dobrovoljno dolazile po zimi, kiši, ostavljajući svoju porodicu i rizikujući svoje živote. Žene su i nakon rata iznjedrile snagu i hrabrost, te su postale borkinje za ljudska prava, istinu i pravdu,“ poručile su između ostalog učesnice okruglog stola. Jedna od poruka današnjeg skupa je da nama ostaje obaveza da oblikujemo nove heroje i heroine, iste kao one zbog kojih danas hodamo uzdignutih glava.

Otkrivanjem obnovljene spomen-ploče na rječici Bijeljevac, u Mjesnoj zajednici Miljanovci, obilježen je 17. maj, Dan pobjede nad agresorom na ovom području i zaustavljanja tzv. Vojske RS-a i JNA, saopćeno je iz Općine Kalesija. U ime općinskog načelnika Seada Džafića cvijeće su položili i odali počast poginulim borcima i šehidima Armije RBiH savjetnik Rusmir Hasanović, šef Službe za komunalne poslove i civilnu zaštitu Ismet Mešić, šef u Službi za prostorno uređenje geodetsko i imovinsko-pravne poslove Zijad Kulanić i predsjedavajući Općinskog vijeća Damir Džafić. Cvijeće su položili te odali počast i predstavnici Vijeća Mjesne zajednice Miljanovci, boračka udruženja i organizacije te predstavnici javnog, kulturnog i političkog života općine Kalesija. - Na ovom mjestu u Miljanovcima odbranjena je Kalesija i mogu slobodno da kažem - Bosna i Hercegovina. Starije generacije znaju kakva se ovdje bitka dogodila, a mlađe generacije trebamo dovoditi na ovu rječicu i učiti ih pravoj historiji i pričati im priče o hrabrosti naših boraca i borbi za slobodnu domovinu - rekao je savjetnik općinskog načelnika Rusmir Hasanović. - 17. maja 1992. godine, na ovom mjestu zaustavljena je četvrta vojna sila, nanijeli smo velike gubitke agresoru, a naša pobjeda dala je vjetar u leđa borcima Armije RBiH u drugim gradovima da krenu s odbranom svojih mjesta i mi smo pokazali da je moguće pobijediti - riječi su predsjednika Vijeća MZ Miljanovci Ekrema Hasanovića. On se zahvalio donatorima i načelniku Seadu Džafiću koji su pomogli obnovu spomen-obilježja i uređenje platoa ispred. U okviru obilježavanja Dana MZ, održana je i svečana sjednica na kojoj su dodijeljne zahvalnice onima koji su pomogli rad ove mjesne zajednice, ali i osobama koje su obnašale funkciju predsjednika u prethodnim periodima. Posebna zahvalnica uručena je bosanskohercegovačkom glumcu i dramskom piscu Josipu Pejakoviću koji je govorio stihove o Bosni, čime je uveličao obilježavanje ovog bitnog dana za Miljanovce, ali i za općinu Kalesija.

Prigodnim vjerskim programom i polaganjem cvijeća na spomen obilježju ubijenim civilima u naselju Hemlijaši danas je obilježena 30. godišnjica od njihovog ubistva.U ime općinskog načelnika cvijeće su položili sekretar Organa uprave Mujo Tosunbegović, savjetnik načelnika , predsjedavajući Općinskog vijeća, te predstavnici Vijeća MZ Memići, boračkih organizacija i članovi porodica ubijenih.Kako je kazao sekretar Organa uprave Mujo Tosunbegović za ove zločine još uvijek niko nije odgovarao iako se nalogodavci ali i izvršioci zločina znaju.On je istakao da su 8. maja 1992. godine pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske i JNA zajedno sa lokalnim četnicima u naselju Hemlijaši zarobili civile te su ih zatvorili u obližnju štalu. Prvo su u njih ispalili rafale, a da bi sakrili počinjeni zločin objekat su zapalili.I sa obilježavanja ove tužne godišnjice poručeno je nadležnim sudovima da konačno počnu raditi svoj posao i da krivci budu osuđeni za ovaj zločin.

Povodom 30. godišnjice prve jedinice Patriotske lige Kalesija, ujedno i prve jedinice Teritorijalne odbrane odnosno Armije Republike Bosne i Hercegovine na području opštine Kalesija, u Raincima Donjim otkrivena je prigodna spomen ploča. Spomen ploču na objektu MZ Rainci Donji zajedno su otkrili Emir Požegić, sin Senada Požegića prvog šehida jedinice, i Ermin Imamović, jedan od prvih ranjenih boraca jedinice. Prije otkrivanja ploče prisutne je pozdravio komandir jedinice Salih Muminović. U okviru ove manifestacije održane u subotu 19. marta 2022. godine izvršeno je okupljanje preživjelih pripadnika ove jedinice na lokalitetu Crne bare, gdje je jedinica prije 30 godina vršila obuku. Sjećanje na te slavne dane jedinice ispred Patriotske lige evocirali su Samir Ništović – Kapetan Almir, Dževad Tosunbegović i Fikret Suljkanović. Nakon toga, zajedno sa članovima porodica šehida, predstavnicima Patriotske lige Kalesija i MZ Rainci Donji i drugim prisutnim gostima odata je počast šahidima na spomen obilježju kod džamije u Raincima Donjim i Požegića mezarju. Posebni gosti na ovoj manifestaciji bili su Kapetan Almir ispred nekadašnjeg Regionalnog štaba PL i Avdo Subašić, ispred Crnih labudova kao proslavljene jedinice PL i Armije RBiH, takođe i predstavnici JOB Kalesija.Prva specijalna manevarska jedinica Patriotske lige Kalesija formirana je početkom januara 1992. godine, a kao prvi zadatak dobila je obezbjeđivanje Regionalnog savjetovanja Patriotske lige 11. januara 1992. godine u Tojšićima. U toku januara i februara jedinica je vršila kondicionu, taktičku i protivoklopnu obuku. U martu 1992. godine, nakon terorističkog akta srpskih ekstremista i ubijanja kalesijskih policajaca, jedinica je opremljena automatskim naoružanjem i opremom a intenzivirana je vojnostručna obuka u rejonu Crne bare kod Donjih Rainaca, gdje je 20. marta izvršena prva smotra jedinice. U martu 1992. godine u Prnjavoru je formirana još jedna manevarska jedinica PL Kalesija, koja je po potrebi djelovala u sastavu Prve manevarske jedinice PL. Bio je to interventni vod Prnjavorske čete. Manevarska jedinica PL Kalesija do početka agresije često mijenja lokaciju boravka i to uglavnom na pravcu Prnjavor – Kalesija Selo – Memići – Hajvazi na istočnom dijelu općine čime je djelovala na buđenju svijesti naroda. U sadejstvu sa pripadnicima MUP-a Kalesija držala kontrolne punktove u Capardama i Memićima. Dio jedinice, uglavnom iz Prnjavora, po padu Zvornika upućen je na Kula Grad i dao svoj doprinos u odbrani tog područja. Smotru jedinice 11. aprila 1992. godine u Kadrićima (Gornja Kalesija) izvršio je komandant Regionalnog štaba PL Vahid Karavelić, koji je tih dana postavljen za komandanta Okružnog štaba TO Tuzla, čime je simbolično ušla u sastav Teritorijalne odbrane RBiH. Početkom maja jedinica je ponovo prebačena na istočni dio opštine, učestvovala je u odbrani Prnjavora 5. maja 1992. godine, kao i sutradan u odbrani Memića i Kalesije Sela na Pogonu, kada dolazi i do prvih ranjavanja. Nakon toga jedinica je dislocirana u Donje Raince, gdje ju je zatekla vijest o prodoru agresorskih snaga u Kalesiju. Po naređenju komandanta Opštinskog štaba TO Kalesija jedinica je u prijepodnevnim satima 11. maja upućena u odbranu Kalesije. U borbu je uvedena iz pravca Prnjavora, tako da je praktično iz pokreta ušla u okršaj sa oklopno-pješadijskim snagama agresora u centru Kalesije. U neravnopravnoj borbi, bez značajnijih protivoklopnih sredstava, poginuo je zamjenik komandira Senad Požegić a jedinica je bila prisiljena na povlačenje. Pripadnici jedinice su se nakon ovih dešavanja uključili u druge jedinice ARBiH i učestvovali u odbrani RBiH do kraja rata 1995. godine.Braneći Bosnu i Hercegovinu svoje živote su položili sljedeći pripadnici jedinice: Senad Požegić iz Donjih Rainaca (odlikovan najvećim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan), Salkan Musić iz Donjih Rainaca (Zates), Dževad Požegić iz Donjih Rainaca i Omer Suljkanović iz Donjih Rainaca.

Općina Kalesija, MZ Hrasno i JOB Kalesija organiziraju obilježavanje bitke na Karovinama, u ponedjeljak, 22.avgusta 2022.godine. Nakon okupljanja učesnika u 15 sati, pohod na Karovine planiran je za 15:30 sati. Centralni dio obilježavanja godišnjice bitke na Karovinama počinje od 16 sati na platou ispred spomen obilježja, gdje će se obaviti polagane cvijeća, učenje fatihe i prisjećanje na hrabre branioce ARBiH koji su položili svoje živote, ali i sve učesnike ove veoma važne bitke. Po završetku centralne manifestacije u Domu kulture u Hrasnu održat će se druženje učesnika i gostiju.Dešavanja tokom bitke na Karovinama opisana su u knjizi “Kalesija – Priprema i odbrana od agresije 1992.”, autorska Seada Omerbegovića i Halida Tubića. U dijelu knjige posvećenom bitci na Karovinama se navodi: “Na sjevernom dijelu ratišta agresor vrši stalna osmatranja i izviđanja položaja naših jedinica, uz povremeno granatiranje. Nakon izvršenih priprema, agresor u rejonu Karovina napada 22.8.1992.g. iz pravca, Bandijera tt 560 – Karovine. Napad je izvršen u rejonu Karovina i munjevitom akcijom neprijatelj je uspio izvršiti proboj naše linije odbrane i ovladati sjevernim dijelom Karovina . U tom napadu našim snagama su naneseni veliki gubici u živoj sili i tada je iz sastava 1. bataljona život izgubilo 11 boraca, a 43 je lakše i teže ranjeno. Za odbranu Karovina život su položili: Salih Zulić i Ibro Sakić, komandiri četa, rezervni oficiri, jedni od prvih učesnika i organizatora otpora i članovi Pl-a, a život su izgubili i borci: Alija Sinanović, ibrahim Aščić, Mevludin Bureković, Hasan Jakubović, Hazim Imamovic, Resved Mujkanović, Hazir Džamić, Salih Suljić i Avdo Nišić. Da bi se zaustavilo dalje napredovanje agresora, Opštinski štab TO izdaje naredbu komandantu Odreda TO da sa jednom četom zaustavi napad i vrati izgubljene položaje. Komandant Odreda TO, Sead Omerbegovič, za izvršenje zadatka angažuje 1. četu koju dovodi u rejon Babine luke, gdje sa komandantom 1. bataljona, Redžom Garajem, usaglašava pravce napada i upotrebe jedinica. Jedinica Odreda TO uspijeva da u sadejstvu sa jedinicama 1. bataljona u popodnevnim satima zaustavi dalje napredovanje agresorskih snaga i uspostavi novu liniju odbrane čime se stvara uslov za protiv napad. Sutradan, 23.avgusta 1992.godine, zamjenik komandanta Odreda Fahrudin Mešanović, uz dobro isplaniranu akciju, upotrebljava 1.četu sa komandirom Muharemom Husejnovićem, na pravcu Babina Luka – Karovine i uspijeva da bez žrtava vrati izgubljene posložaje i uspostavi liniju odbrane, a zatim uvede jedinice 1.bataljona koje će ovu liniju čuvati sve do oslobađanja Seljublja”, piše u knjizi “Kalesija – Priprema i odbrana od agresije 1992.”, autorska Seada Omerbegovića i Halida Tubića.

U Kalesiji je obilježena 30. godišnjica Regionalnog savjetovanja općinskih štabova Patriotske lige sjeveroistočne Bosne koje je održano na današnji dan u Osnovnoj školi u Tojšićima. Obilježavaju su prisustvovali članovi Saveza boraca Patriotske lige kao i predstavnici ostalih boračkih saveza TK. U ime Vlade Tuzlanskog kantona obilježavanju treće decenije Regionalnog savjetovanja Patriotske lige pristustvovao je Fedahija Ahmetović, ministar za boračka pitanja TK. Na današnji dan 1992. godine općinski štab Patriotske lige Kalesija dobio je zadatak da organizuje s ove vremenske distance, kažu učesnici, jedno od najznačajnijih savjetovanja Patrotske lige u Bosni i Hercegovini. Savjetovanje je okupilo pripadnike opštinskih štabova Patriotske lige i komandire specijalnih jedinica Patriotske lige regije sjeveroistočne Bosne.– Bosna i Hercegovina je tada bila u situaciji da poslije agresije na Sloveniju i Hrvatsku bilo je jasno šta slijedi. Patriotske snage koje nisu mogle čekati i stajati mirno. Morali smo nešto poduzeti u skladu sa onim što je tada bilo moguće legalnim putem, a morali smo i putem organizovanja PL kao organizacije za odbranu, koja je kasnije bila embrion nastanka TO i ARBiH – kaže Dževad Torsunbegović, predsjednik Skupštine Patriotske lige BiH. Bilo je to vrijeme nadolazeće agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, prisjeća se i Muzijet Kahrimanović, predsjednik Koordinacije boračkih saveza TK, a rukovodstvo pobunjenih bosanskih Srba već krenulo u aktivnosti na stvaranju paradržavnih tvorevina formiranjem tzv. srpske republike u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. godine. Učesnici Regionalnog savjetovanja općinskih štabova Patriotske lige sjeveroistočne Bosne prepoznali su šta predstoji ukoliko patriote RBiH ne reaguju.– I bili su u pravu i dali su ogroman doprinos da se zaustavi zlo koje je dolazilo iz Srbije i Crne Gore iz tih centara moći, ali i iz tadašnje JNA nad kojom je apsolutnu kontrolu preuzelo srpsko rukovodstvo i sručilo svu silu i zlo 1992. godine u BiH – dodaje Kahrimanović. Trideset godina poslije, fašističke ideologije i dalje žive, napominje Fedahija Ahmetović, ministar za boračka pitanja TK. Građani TK i BiH okrenuti su miru i suživotu. – Ovo je prilika da se vidimo i da se pokažemo da postojimo i da svojim prisustvovom pošaljemo poruku mira. Mi njegujemo kulturu sjećanja, nikome ne prijetimo i ova situacija kakva jeste, nadamo se da neće doći do veće eskalacije. Mi nećemo biti faktor koji će narušiti mir, mi smo faktor stabilnosti i kao takvi šaljemo poruku mira i tolerancije – napominje Ahmetović. Mnogi od učesnika Regionalnog savjetovanja općinskih štabova Patriotske lige sjeveroistočne Bosne danas nisu među živima, kažu borci. Onima koji su živote dali u odbrani odali su počasti na spomen obilježju u Tojšićima i na Centralnom spomen obilježju u Kalesiji. Nakon Tojšića, početkom februara održano je još jedno vrlo značajno, Regionalno savjetovanje u Mehuriću kod Travnika. U aprilu 1992. je osnovan Štab Teritorijalne odbrane Republike BiH, a zatim i Armija Republike Bosne i Hercegovine. Njenim osnivanjem Patriotska liga zvanično prestaje da postoji, a svi njeni pripadnici postaju borci Armije.

Potaknuti aktuelnom situacijom u Bosni i Hercegovini, bh građani u više od 35 gradova širom svijeta jučer su organizovali masovne proteste. Najmasovniji su se desili u Briselu, gdje su se bh. građani okupili ispred sjedišta Evropske unije, a neki od protesta su održani ranije, kao što su bili protesti u u Ženevi i Parizu. Skup podrške održan je i danas u Kalesiji.

Povodom 9. januara – Dana početka genocida nad Bošnjacima u kalesijskom BKC-u upriličena je projekcija dokumentarnog filma „Usporeni genocid – što no nema sa Drine vedrine?“ Avde Huseinovića. Prije prikazivanaj filma publici se u ime organizatora obratio Alija Džafić, direktor JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesiaj, koji je istakao važnost podsjećanja na zločin genocida i sve druge zločine koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom.Publika je uz snažne emocije ispratila film Avde Huseinovića koji govori o genocidu srpskih vojnih i policijskih snaga nad Bošnjacima i drugim nesrpskim stanovništvom na području Birča, Srednjeg i Donjeg Podrinja u periodu 1992 – 1993.Podsjećamo, od 2012. godine u Kalesiji se redovno obilježava 9. januar – Dan početka genocida nad Bošnjacima. Na taj dan, 9. januara 1992. godine je tzv. Skupština srpskog naroda u BiH usvojila je tzv. Deklaraciju o proglašenju Srpske republike BiH. Naziv tzv. Srpske republike BiH u Republika srpska zvanično je promijenjen 12. avgusta 1992.S obzirom da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu presudom u „slučaju Krstić“ i presudom u predmetu: „Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore“ od 26. februara 2007. utvrdio da je na području Bosne i Hercegovine počinjen zločin genocida, te da su zločin genocida počinile institucije tzv. Republike srpske, mi smo dužni tog dana govoriti o genocidu i svim zločinima koje su počinile institucije tzv. Republike srpske. Organizatori ovogodišnjeg obilježavanja su UG „Korak“ Kalesija, JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija, BZK Preporod Kalesija i UG „Sumejja“ Kalesija.Film možete pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=yr-Xf-B8kSM

Jedinstvena organizacija boraca Unije veterana Kalesija večeras je u BKC “Alija Izetbegović” predstavila idejno rješenje projekta izgradnje “Spomen parka pobjede ARBiH Plato-Lisača ‘94.”.Izgradnja spomen parka je znak zahvalnosti i sjećanja na najhrabrije sinove koji su položili svoje živote za odbranu domovine, a o samom pokretanju jednog ovakvog projekta govorilo se na obilježavanju 27. godišnjice bitke na Lisači. Vrijednosnt projekta je oko 45.000 KM, a zahtjev za podršku je upućen prema Općini Kalesija, Ministarstvu za boračka pitanja TK, te Federalnom ministarstvu za raseljene i izbjegle osobe. “Na zadnjem obilježavanju bitke na Lisači imali smo skučen prostor i neadekvatni su uslovi za prijem većeg broja posjetitelja. Uradit će se i dvije spomen ploče. Na jednoj bi bila prepisana imena boraca ARBiH sa već postojeće spomen ploče i koji su svoje živote dali u bitci za Lisaču. Na drugoj spomen ploči je planisrno da budu ispisana imena boraca koji su svoje živote dali od ‘92-‘95 na Majevici”, kazao je Šemsudin Nasupoviž, predsjednik JOB-a Unije veterana Kalesija.Sa izgradnjom “Spomen parka pobjede ARBiH Plato-Lisača ‘94” planirano je da se krene u maju mjesecu i inicijatori su izrazili nadu da će, uz podršku lokalne i većih nivoa vlasti, biti završen do obilježavanja naredne godišnjice bitke na Lisači. Osim ovog projekta ispred JOB-a Unije veterana Kalesija su istakli da će u narednom periodu raditi na tome da se poboljša putna komunikacija od Hrasna do Lisače. U video prezentaciji prikazana je najveličanstvenija bitk, bitke kada je oslobođena Lisača.Pobjedu na Lisači izvojevale su združene jedinice Drugog korpusa Armije R BiH, ali najveći dio posla odradili su pripadnici kalesijskih ‘Gazija’ – 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade.

Jedna od najveličanstvenijih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine desila se na današnji dan, 25. novembra 1994. godine. Desila se bitka na Lisači. Pobjedu na Lisači izvojevale su združene jedinice Drugog korpusa Armije R BiH, ali najveći dio posla odradili su pripadnici kalesijskih ‘Gazija’ – 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade. Od velike pobjede časne Armije RBiH prošlo je 27. godina, a evociranjem uspomena učesnika u bitci na Lisači i sjećanjem na najhrabrije sinove koji živote dadoše za odbranu domovine, učenjem fatihe i polaganjem cvijeća na spomen obilježju obilježena je godišnjica. Ovom prilikom organizatori, kao i delegacije Općine Kalesija, MIZ Kalesija, te boračkih udruženja istakli su da veliku zahvalnost dugujemo onima koji su bili tu prije 27. godina, branili domovinu, te da trebamo raditi na jedinstvu svih nas, jer imamo samo jednu domovinu, Bosnu i Hercegovinu.Obilježavanje je počelo kratkim uvodom organizatora, koji su istakli značaj obilježavanje 25. novembra, kada je na Dan državnosti 1994. godine, pred zalazak sunca, oslobođena Lisača i kada se predali pripadnici vojske RS koji su bili zauzeli ovu kotu na Majevici. Prisutnima su obratili se predsjednik MIZ Kalesija, načelnik Općine Kalesija Sead Džafić, komandir Zijad Kuko, Ćazim Huremović ispred sprečansko-muslimanske brigade, te Šemsudin Nasupović ispred Organizacionog odbora i predsjednik JOB-a Kalesija, koji je kazao da je ponosan na hrabrost sinova bosanskih u kavim su uslovima izvojevali pobjedu na Lisači, da su oni koji zaslužuju da se svake godine prisjećamo Lisače i šehida. Ovom prilikom Nasupović je kazao da Bošnjaci drugu zemlju nemaju i neće se odreći nijednog dijela njene teritorije. Bošnjaci trebaju cjelovitost Bosne i Hercegovine. U toku naredne sedmice ispred JOB, Udruženja policije 1992-1995, te Patriotske lige bit će upućen zahtjev da se sljedeće godine preuredi plato gdje se svake godine obilježava godišnjica, uradi rekonstrukcija spomen ploče, te urede prilazni putevi koji vode do Lisače.

Od 08. do 25. novembra 1994. godine, punih sedamnaest dana trajalo je neizvjesno osvajanje majevičke Lisače te i prava drama za 75 četnika koji su tada bili u potpunom okruženju od strane pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bezuspješno srpske snage pokušavale su da probiju obruč ARBiH te da se izvuku iz nepovoljnog stanja u kojem su se nalazili. Napadima iz rejona Stolica četnici su granatiranjem pokušavali podržati svoje opkoljene četnike kako bi im omogućili probijanje obruča, međutim nije bilo moguće. Zadnju noć 25. novembra 1994. godine uzdigle su se ruke predatih četnika iznad njihovih glava, tačnije njih 61 su se predali.Težak poraz majevičkih četnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija RBiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najviši vrh Majevice – Stolice (916m), čvorište radio – televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadžičeve paradržave u RBiH. Uspjeh je to 241. sprečansko muslimanske lahke brigade GAZIJE iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205. kalesijeske, 206. zvorničke, 251. lahke brigadeČetnici su bili u potpunoj blokadi u okruženju te nisu imali odakle više primati hranu, vodu i sredstva za otpor. Jednu noć, njihova braća četnici, pokušali su i helikopterom dostaviti hranu, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisaču. Te su noći vatre bile upaljene na Lisači i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Pripadnici Armije RBiH su shvatili njihovu namjeru, pa su otvorili vatru u pravcu mogučeg leta. To je očigledno rezultiralo činjenicom da su okruženi četnici dobili tek 22 hljeba i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio više da se zadržava kako bi izbacio veću količinu hrane jer mu je prijetilo da bude oboren. Po vodu su silazili u obližnji potok.Prvi su pregovori održani 11. novembra u 15.30 sati. Glavni pregovarač sa srpske strane bio je Vesko Mitrović, čovjek koji je na glavi imao crnu beretku i na sebi uniformu koja je odudarala od uniformi ostalih pripadnika tzv. srpske vojske te na njoj nije imao obilježja jedinica koje su bile u okruženju. Ispred ARBiH predstavili su se Fahrudin Mešanović Kero, zamjenik komandanta 241. brigade i sigurnjak Pajdo Subašić, te još nekoliko pripadnika ARBiH u pratnji. Srpska strana je tražila da im se omogući izvlačenje opkoljene jedinice sa Lisače putem preko Male Jelice, a strana ARBiH je tražila da u zamjenu za te vojnike, četnici ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu.“On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona ključ za relej koji je bio ključan Radovanu Karadžiću” rekao je tada Fahrudin Mešanović Kero.Mitrović je rekao da za to mora konsultovati nadređene. Napad tzv. vojske tzv. rs, koji je uslijedio odmah na okončanju ovih pregovora argumentirao je procjene naših komandi da od tog pregovaračkog posla sa četnicima neće biti ništa. Drugi su bili zakazani za sutradan ujutro, ali nisu održani zbog napada koji je krenuo samo deset minuta ranije.U vremenskom rasponu od 8. do 25. novembra, četnici su izveli šezdesetak napada ( u prosjeku tri-četiri dnevno ), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Četnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gađati civile ako se ne puste njihovi vojnici da izađu iz okruženja.Samom činu završnice operacije za Lisačeu, najviše je doprinjeo trojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241. brigade, na Majevici su se toga 25. novembra našla tri momka iz Brigade: Mehmed Đedović, načelnik štaba, Rusmir Hasanović, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanović. Četnički napad je stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska naših linija i konstatiranja dobrog stanja, odlučili kontaktirati okružene srbe i pokušati ih nagovoriti na predaju. U 10:30 Mirsad i Rusmir krenuli su sa Oštrog kamena prema njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom – trojicom zaraslih četničkih bradonja.Rusmir i Mirsad su dva sata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Križa. Tražili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na što ih je on upozorio da, u tom slučaju, neće ni oni ni on izaći živi sa Lisače. Ono što je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo, najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu išli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom običnom ljudskom linijom. Konačno, četnici su se predali! Penjanje na Lisaču nije baš lahko. Iz sela Hrasno se vidjela zastava ARBiH sa ljiljanima koja se vijorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići jer ulazite u brisani prostor i samu čistinu gdje ste agresoru kao na dlanu.Lisača je bila suđena gazijama iz 241. sprečansko muslimanske brigade. Poslije 15 dana izviđanja i sjajne akcije odsijecanja četnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za žive četnike. Za šest prvih dana gazije su odbile četrdesetak žestokih četničkih napada u pokušaju proboja obruča i spajanja s četnicima na Lisači.U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljeno je oko 80 pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala.Zarobljen je 61 četnik, a 24. je izvučeno poginulih. Među zarobljenima uglavnom su ugljevički srbi, a dok se među njima našao i jedan srbin iz Beograda.Četnike je tokom predaje, prihvatio Alija Aščić, član uže komande operativne grupe četiri, i obratio im se: “Prema vama će se odnositi ljudski, nema nikakvih problema. Nemojte da brinete ništa, s vama će se postupiti onako kako se po zakonu radi, jer mi nismo Armija koja radi što vi četnici radite. Mi nismo ta Armija” U pozadini se čuo komentar četnika:E svaka čast kad niste!“Na snimku a i na fotografijama se jako dobro vidi u kakvom su se stanju predali četnici na ovaj dan. Primjetno je da su bili apsolutno iscrpljeni, gladni, izmoreni ali i prepadnuti. Snimak jako dobro dočarava takođe, humanost i ljudskost pripadnika ARBiH tokom predaje četničkih bradonja te se jasno može vidjeti poštivanje ženevskih konvencija i poštivanje zarobljenika. Ovaj snimak je slika ARBiH, te je slika našeg naroda i naših branilaca koji su branili državu od agresora a ne išli u Beograd da ga pale, ruše i pljačkaju. Ovo je čisti dokaz naše ljudskosti, našeg imana i našeg dobrog srca i pored svega što smo proživjeli i preživjeli. Nekada se čovjek zapita da li je to uredu? Da, uredu je i neka je tako i drago mi je što nikada nećemo biti kao oni pa ni slični. Drago mi je što mogu biti ponosan na našu Armiju koja je branila bedeme naše zemlje časno i pošteno imajući na pameti uvijek da to nije sve, da ipak treba umrijeti i za nedjela odgovarati. Mi trebamo na drugi način naučiti da se branimo od novih mogućih genocida a ne biti kao oni. Naša svijest mora biti jača, pamćenje, sjećanje i naša borba protiv zaborava ne smije nikada prestati. Danas nažalost, naše postupanje prema zarobljenicima i prema četnicima nije priznato u dovoljnoj mjeri. Velikosrpski ideolozi još uvijek pokušavaju postaviti na vagu pripadnike ARBiH sa agresorima i četnicima. Nikada im to neće uspjeti. Budimo ponosni na svakog branioca naše zemlje posebno. Svaki onaj, koji je proveo i jedan dan na liniji braneći Nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine i njene građane od agresora, zaslužuje zahvalnost”.

I na području općine Kalesija u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini izvršen je genocid. Tako je presudio Viši pokrajinski sud u Düsseldorfu. Presudom od 29. novembra 1999. Maksim Sokolović je osuđen na 9 godina zatvora. U presudi stoji da je kao vođa četničke paravojne formacije u blizini svog rodnog sela Osmaci u maju 1992. godine, u okviru sistematskog plana da se izmjesti ili uništi bošnjačko stanovništvo s ovog područja, progonio civile i nadgledao objekte u kojima su zatvarani, te je u njima lično surovo mučio barem pet zatočenika. Kriv je za “podržavanje i pomaganje genocida i za teške povrede Ženevskih konvencija”. Sokolovićevi branioci podnijeli su žalbu na presudu, tvrdeći da njemački sud nema jurisdikciju nad ovim slučajem, ali ju je Savezni vrhovni sud odbacio. Za ratne zločine na području općine Kalesija suđeno je i na sudovima u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Do sada su osuđena dva pripadnika VRS-a: Viši sud u Beogradu je osudio Dragana Maksimovića na 6 godina i 2 mjeseca zatvora, a Okružni sud u Bijeljini Mirka Lukića na 3 godine zatvora. Dragan Maksimović je priznao krivicu: kao pripadnik Izviđačke čete Prve birčanske brigade VRS-a – “Šekovačke garde”, 16. juna 1992. došao je pred nedovršenu kuću Muhameda Bećirevića u mjestu Caparde kraj Osmaka i ušao unutra s namjerom da pronađe civile koji su se ondje krili i ubije ih. Ubio je pet civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući i troje djece: Senadu /Muje/ Bećirović i njenu maloljetnu kćerku Sandu /Muhameda/ Bećirović (1989), Neziru /Halila/ Bećirović i njeno dvoje maloljetne djece Rahmana /Senada/ Bećirovića (1986) i Denisa /Senada/ Bećirovića (1988). Presuda je izrečena 6. juna 2018. I Mirko Lukić je počinio zločin u Capardama kraj Osmaka. U presudi pravosnažnoj od 10. juna 2014. piše da je, kao pripadnik Vojne policije VRS-a, u junu 1992. otišao do kuće u neposrednoj blizini salona namještaja “Karić”, u kojoj su bile zatvorene žene nesrpske nacionalnosti s područja Brčkog i Brezova Polja. Izveo je maloljetnicu (S. D., rođena 1976) i zaprijetio joj da se skine, a kada je odbila, rekao je da će dovesti još vojnika. Dva puta ju je silovao. Dragan Maksimović se ponovo našao na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu. Ondje mu se trenutno sudi po optužnici Tužilaštva BiH preuzetoj od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koja ga tereti za učešće u ubistvu 67 civila u zvorničkom selu Lokanj. Za zločine u Capardama pokrenuto je još jedno suđenje. Pred Okružni sud u Bijeljini izveden je Predrag Marjanović. Njega optužnica od 19. februara 2015. tereti da je, kao pripadnik Birčanske brigade VRS-a, u junu 1992. na naročito surov način silovao ženu bošnjačke nacionalnosti. Suđenje je prekinuto 24. decembra 2015. Ljekari su ustanovili da se Marjanović nalazi u stanju privremene duševne poremećenosti, potvrdio je Milomir Čedo, sekretar Okružnog suda u Bijeljini. Za zločine na području općine Kalesija osumnjičen je i Milosav Tripković, ali se on dao u bijeg. Za njim je Kantonalni sud u Tuzli raspisao potjernicu, navodi Nedžad Vrbić, službenik suda za informiranje. Miodrag Trifković je oslobođen optužnice koja ga je teretila da je, kao pripadnik Osmačkog bataljona VRS-a, s još dvojicom vojnika u junu 1992. došao do šume zvane Stupić, u kojoj su se krili bošnjački civili koji su bježali od hapšenja. Među njima bio je bio veći broj maloljetnika. Vojnici su zapucali na njih i bacili bombe. Ubijena su tri maloljetnika. Jedan od vojnika je prišao ranjenom punoljetnom civilu i ubio ga ispalivši mu metak u glavu. Ostale civile iz šume uhapsili su i odveli u logor “Osmaci”. Prvostepenom presudom od 11. novembra 2016. Miodrag Trifković bio je osuđen na 8 godina, ali je ova presuda ukinuta pa je oslobođen u ponovljenom postupku, presudom pravosnažnom od 4. decembra 2018. S Miodragom Trifkovićem zvanim Čiča na optužnici su bili i Vlastimir Perić zvani Rus i Milosav Tripković zvani Miko, za koje se, kako je to objavila TV Tuzlanskog kantona, prema optužnici podignutoj u decembru 2008, smatra da su odgovorni za smrt četiri, od toga tri maloljetne osobe, u selu Jelovo Brdo. U ovom selu ubijeni su Huso Kulović te malodobni Almir Čivić, Semir Čivić i Ahmet Čivić. Tijela trojice ekshumirana su 1997. Na izjašnjenju o krivnji pojavila su se samo dvojica, kako je kazao zamjenik glavnog tužioca Dragan Radovanović. U međuvremenu je Vlastimir Perić umro pa je postupak protiv njega obustavljen 16. aprila 2015. godine, kako to navodi Vrbić. Nedavno je Mirsada Tursunović u medijima svjedočila kako su je srpski vojnici 21. juna 1992. zatočili u logor u Capardama. Ondje ju je jedan vojnik odveo na sprat. Naredio joj je da se svuče, pa pošto je plakala i molila ga da to ne čini, izudarao ju je, bacio na krevet i silovao. Imala je 18 godina i čula je zapomaganje ostalih djevojaka iz drugih prostorija. Kazala je da je siledžiju 2020. godine pronašla na Facebooku. Tvrdi kako je pobjegao u Rusiju kada je ona dala izjavu istražiteljima SIPA-e. SIPA, tužilaštva i sudovi imat će još posla na prostoru općine Kalesija. Ovaj zaključak ne izlazi samo iz izjava kao što je ova Mirsade Tursunović već prije svega iz nedavno u medijima objavljene liste koju je Haški tribunal još 2006. dostavio Tužilaštvu BiH, s imenima osoba koje treba procesuirati. U A kategoriji, dakle, među onima za koje su tužioci u Haagu procijenili da protiv njih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnica, nalazi se čak 21 osoba osumnjičena da je počinila ratni zločin na području ove općine. Inače je malo presuda izrečeno za zločine počinjene na tuzlanskom području. Tako je za zločine na prostoru općine Tuzla osuđen tek Novak Đukić. Njega je Sud BiH osudio na 20 godina zbog zločina na Kapiji. U presudi stoji da je u svojstvu komandanta Taktičke grupe Ozren VRS-a 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu lociranom u širem rejonu sela Panjik na planini Ozren da iz topova M 46, kalibra 130 mm granatiraju Tuzlu. Ispalili su više granata, a jedna je u 20:55 pogodila Kapiju i ubila 71 civila i više od stotine ih teško ranila. Presuda je pravosnažna od 11. aprila 2014. Đukić je pobjegao u Srbiju, koja ga ne želi izručiti niti suštinski izvršiti presudu Suda BiH. Đukićev advokat Miodrag Konstantinović je 2018. Sudu BiH prenio da je Đukić hospitaliziran zbog psihičkih problema. Tako je saslušanje zakazano na Višem sudu u Beogradu za 18. novembar 2020. odgođeno zbog psihičkih smetnji Novaka Đukića, kojeg neuropsihijatri s beogradske Vojno-medicinske akademija (VMA) smatraju nesposobnim za suđenje za cijelu godinu, navodno bi mu se psihičko stanje pogoršalo ako bi izašao pred sud. Oni će u novembru ove godine izvršiti ponovno vještačenje. Za zločine u Ugljeviku osuđen je Velimir Popović. Njega je Okružni sud u Bijeljini osudio na 5 godina jer je, kao pripadnik vojne policije Istočnobosanskog korpusa VRS-a, od maja do juna 1992. s ostalim pripadnicima svoje jedinice ulazio u barake u Starom Ugljeviku i u osnovnu školu u Novom Ugljeviku i tukao zatočene civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, rukama i nogama, gumenim i električnim palicama, letvama, kundacima, gasio im cigarete po tijelu, ubadao i parao nožem, skalpelom urezivao krstove na čelo i druge dijelove tijela, tjerao ih da jedni drugima rade felatio i mokre u usta i ližu mu čizme. S njim su bili optuženi i Ostoja Minić i Oliver Rodić, ali su oni oslobođeni. Presuda je pravosnažna od 9. oktobra 2014. Za zločine na području općine Lukavac osuđena su četvorica pripadnika VRS-a. Kantonalni sud u Tuzli osudio je Milorada /Nenada/ Cvijanovića Mićka na dvije, Svetomira Ilića na pet i Milorada /Milana/ Cvijanovića i Vasu Ilića na po četiri godine zatvora. U periodu od 27. juna do 7. jula 1992. u Smolući, u općini Lukavac, Milorad /Nenada/ Cvijanović Mićko i Svetomir Ilić surovo su premlatili zarobljenog vojnika ARBiH, a onda su ga razapeli na krst koji su položili na pod podruma i tako je ostavljen cijelu noć i dva dana. Poslije su ga još jednom pretukli i ostavili da krvav leži na podu podruma. Svetomir Ilić je sam u navedenom periodu premlaćivao tri ratna zarobljenika, stavljao im pištolj u usta, nož pod vrat, urezivao im krstove na grudima, a jednog je premlaćenog zarobljenika ostavio na kiši da mu ispere rane. Milorad (Milana) Cvijanović je 8. jula 1992. kundakom tukao zarobljenika oko sedam minuta, od čega je ovaj gubio svijest, a drugog nogama u rebra i stomak, drugom prilikom je palicom pretukao tri zarobljenika svezana u jednom drvenom objektu. Vaso Ilić je 27. juna 1992. naredio jednom zarobljeniku koji je već bio pretučen da udara glavom u zid, uzeo ga za glavu i tri puta snažno udario s njom o zid, od čega je ovaj izgubio svijest, ponovio je to i poslijepodne; u periodu od 7. do 27. jula 1992, s još četiri pripadnika VRS-a, došao je u drveni objekt i naredio dvojici zarobljenika da se izuju, a trećem da ih palicom tuče po tabanima, pa pošto nije dovoljno jako udarao, on je uzeo palicu i tukao ih sve trojicu po tabanima, a onda i po svim dijelovima tijela sve dok nisu bili potpuno obliveni krvlju; jednom je uzeo dvojicu svezanih zarobljenika za kosu i glavama udarao o zid, uslijed čega je jedan pao u nesvijest. Presuda je pravosnažna od 5. marta 2014. Petog jula ove godine počelo je jedno suđenje za zločine počinjene na teritoriji općine Ugljevik. Na optuženičkoj klupi Suda BiH sjedi Ratko Đurković, kojeg optužnica, s Radomirom Nedićem, tereti da, kao oficiri VRS-a, nisu poduzeli mjere da spriječe ubistva civila i zarobljenih vojnika niti su poduzeli aktivnosti kako bi se počinitelji kaznili za zločin u Tursunovom Brdu kod Teočaka u julu 1992. Prilikom napada pripadnici jedinica kojima su zapovijedali ubili su četiri civila bošnjačke nacionalnosti, od kojih dvije žene starije od 60 godina, i dva zarobljena vojnika ARBiH, koji su ubijeni vatrenim i hladnim oružjem, a oni su bili na tom mjestu i znali su za počinjeni zločin i nisu ništa poduzeli da sankcioniraju počinitelje. Radomir Nedić je bio komandant Prve majevičke brigade VRS-a, a major Ratko Đurković komandant Prvog bataljona Prve majevičke brigade. Ratka Đurkovića je SIPA uhapsila 8. septembra 2020. u Ugljeviku, a Radomir Nedić je bolestan i ne može pratiti suđenje. Na raspravi od 12. aprila 2021. vještaci Marko Račić, Milovan Savić i Siniša Đuričić kazali su da su pregledali Nedića u njegovoj kući i utvrdili da je riječ o teškom urološkom nepokretnom pacijentu, da ne može pratiti suđenje, te je postupak u odnosu na njega razdvojen. Za zločine počinjene na ovom području podignuta je i optužnica protiv Miloša Zekića, ali je on pravosuđu nedostupan. Optužnica potvrđena od Suda BiH 27. augusta 2014. tereti ga da je kao pripadnik VRS-a sredinom maja 1992. u svlačionicama stadiona Šekovići, gdje su bili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti iz Osmaka i Memića, pucnjima iz puške usmrtio četiri osobe. Mediji su pisali kako se, prema podacima koje je SIPA dostavila Sudu BiH, a što je izjavila sutkinja Vesna Jesenković, krije u šumi ponad Šekovića, gdje, kao lovac, odlično poznaje teren, dok njegov advokat Nenad Rubež tvrdi da porodica ne zna gdje je i da je čak njegov otac slao lovce u potragu za njim. Za zločine na području Šekovića podignuta je i optužnica protiv Blagoja Vlačića, koji je oslobođen pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu pored Sarajeva. Optužnica Tužilaštva BiH iz novembra 2014. teretila ga je da je, kao pripadnik Vojne policije Birčanske brigade VRS-a, učestvovao u mučenjima i ubistvima zatočenih bošnjačkih civila u objektu “Lovac” u Šekovićima u maju 1993, odnosno da je izveo trojicu zatočenih civila bošnjačke nacionalnosti, Mustafu Ahmetovića, Esada Selimovića i Aliju Mustabašića, koje su pripadnici VRS-a uhapsili pri pokušaju da se iz Srebrenice, preko Kamenice, Pobuđe, Udrča, Crnog vrha i Kusonje, probiju do Tuzle, i tukao ih sve dok nisu preminuli od batina. Suđenje je počelo 2015. i obilježeno je odugovlačenjem i odgodama, traženo je psihijatrijsko vještačenje optuženog, a svjedoci su prijavili i da im je prijetio. Presuda je pravosnažna od 9. septembra 2019. Vlačić je tužio državu zbog vremena provedenog u kućnom pritvoru i gubitka časti i narušenog ugleda. Magdalena Papić, pomoćnica državnog pravobranioca, kazala je da se ne slaže s tužbom za narušavanje ugleda jer je Vlačić, kako je kazala, osam puta osuđivan.

Povodom obilježavanja godišnjice formiranja Drugog korpusa Armije RBiH danas je na centralnom spomen obilježju u Kalesiji položeno cvijeće i proučena fatiha. "Naše jedinice koje su bile, dale su 7 hiljada pripadnika Armije RBiH. Od toga imamo 43 dobitnika najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i jednog narodnog heroja, Senada Mehdina Hodžića čiji mezar se nalazi u Hemlijašima." kazao je Mumin Avdić predsjednik Organizacije RVI Kalesija."Drugi korpus je bio od velikog značaja za odbranu posebno Tuzlanskog kantona a i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Danas smo se okupili da se sjetimo formiranja Drugog korpusa i odamo počast šehidima, onima koji su za odbranu domovine dali živote" kazao je Sead Džafić načelnik Općine Kalesija.Podsjećanja radi, Na današnji dan 1992.godine formiran je Drugi korpus Armije RBiH, najveća vojna formacija. Sjedište korpusa bilo je u Tuzli, a zona odgovornosti protezala se na 28 općina sjeveroistočne i istočne Bosne i dijelom Posavine. Zona odgovornosti 2. Korpusa bile su općine: Banovići, Bijeljina, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Derventa, Doboj, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac, Maglaj, Modriča, Odžak, Orašje, Srebrenica, Srebrenik, Teslić, Tešanj, Tuzla, Šekovići, Ugljevik, Vlasenica, Zvornik i Živinice.Predsjedništvo RBiH “Oredenom heroja oslobodilačkog rata” odlikovalo je tri pripadnika 2. korpusa Mehdina Hodžića, Nesiba Malkića i Hajrudina Mešić . Tri pripadnika 2. korpusa su odlikovana “Medaljom za hrabrost”, a jedan ordenom “Zlatni grb sa mačevima”. Najviše armijsko ratno priznanje, značka “ Zlatni ljiljan ”, dodijeljena je 301 vojniku i starješini, a 90 pripadnika dobilo je pomenuto priznanje posthumno.

Jedan od najbrutalnijih zločina agresije na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu tokom 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći. Efendija je imao šansu da se spasi, ali nije htio ostaviti džematlije. Govorio je: “Dok u Semizovcu postoji i jedan Musliman, moje mjesto je sa njim. Mogu nam uzeti živote, ali dušu nikada.” – sjeća se Eset Muračević, novinar i bivši vogošćanski logoraš. Pred efendijinim očima su prvo ubili četvero djece (jedno po jedno), pa onda suprugu, da bi na kraju i njega zaklali. Grižnja savjesti jednog od semizovačkih Srba je bila razlog da se uopće pronađe grobnica porodice Ramić. Anonimni Srbin je negdje iz istočne Bosne poslao poruku da je porodica efendije Ramića zakopana pored magistralnog puta, na petom kilometru od Semizovca prema Olovu. Danima se tragalo za ostacima tijela. Kada se već razmišljalo da se odustane od pretrage, cucla male Amine pronađena u blatu pored rijeke Ljubine, otkrila je da se u blizini nalazi i grobnica. Ubrzo su pronađene tijela. Ekshumacija je izvršena 17. 10. 1996. Mada nema pouzdanijih podataka, pretpostavlja se da o ovom zločinu mnogo zna Rajko Janković, komandant Semizovačkog bataljona Vogošćanske brigade Vojske RS. Dženazu efendiji Ramiću, njegovoj hanumi i četverome djece klanjao je tadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić 22. oktobra 1996. godine, uz prisustvo više hiljada vjernika. Dr. Mustafa ef. Cerić se tom prilikom prisutnima obratio i, između ostalog, rekao: “Cilj neprijatelja je bio uništiti džamije, medrese i njihove službenike. Mi ispraćamo danas jednog od naših kolega koji nije htio napustiti svoj džemat i svoju džamiju po cijenu da bude ubijen. Obraćam se rahmetli Hasib-efendiji s molbom da i svim šehidima prenese poruku da u Bosni još ima džamija i munara, još medresa i čut će se ezan do Sudnjeg dana.“ Šest kabura imam Hasib ef. i njegove porodice ostatće kao trajno podsjećanje na jedno vrijeme kad su dušmani na najzvjerskiji način počinili genocid nad Bošnjacima. Ti kaburi, kao i hiljade drugih, bit će nam ujedno i pouka da ne dozvolimo da nam se slično ikada ponovi. – Biografija – Hasib ef. Ramić je rođen 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1975. godine i odmah se zapošljava kao imam u džematu Kula-Grad. Uz aktivan imamski rad Hasib ef. završava orijentalistiku na prištinskom univerzitetu. Njegov uspješan rad na Kula-Gradu zasmetao je komunistima, pa je Hasib ef. 1984. godine morao napustiti to područje i prelazi u Semizovac kod Sarajeva, gdje također na imamskom radu postiže dobre rezultate. Tu ostaje do 1993. godine, do momenta kad su ga sa porodicom ubili četnički zlikovci.

Armija RBiH osnovana je 15. aprila 1992. godine, a taj datum se obilježava kao Dan armije RBiH. Armija je formirana od jedinica Teritorijalne odbrane BiH, i organiziranih dobrovoljaca. Vrhovni zapovjednik bio je tadašnji predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović. Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Kalesija, koja je nedavno izabrala novo rukovodstvo, na čelu sa Šemsudinom Nasupovićem, danas je svečano obilježila Dan Armije R BiH u Kalesiji.

Delegacija Općine Kalesija predvođena sekretarom Mujom Tosunbegovićem i Hatom Mujčinović, šeficom u Službi za opću upravu i društvene djelatnosti, predsjedavajući Općinskog vijeća Mensur Hukić, vijećnici, pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, predstavnici boračkih udruženja i organizacija te članovi porodica, jučer, 12. marta, položili su cvijeće i proučili Fatihu na spomen-obilježljima ubijenim miliocionerima Seadu Bukvareviću, Zijadu Živčiću i Seadu Avdiću. Njih su ubili pripadnici SDS-a iz kalesijskog naselja Dubnica. Za ova ubistva nikada niko nije procesuiran. – Oni su prve žrtve agresije na našu domovinu i ubijeni su braneći Republiku BiH. Njihov ubica i nalogodavci nikada nisu izvedeni pred sud da odgovaraju, a svi znamo ko su, kazao je Ismet Mešić nekadašnji načelnik policije u Kalesiji. Sekretar Organa uprave Mujo Tosunbegović istakao je da će u narednom periodu Općina Kalesija pronaći lokaciju u samom centru grada kako bi se izgradio spomenik ubijenim milicionerima gdje će moći doći i učenici ali i sadašnji policajci kako bi saznali istinu o hrabrosti ovih ljudi. Tosunbegović je rekao da je načelnik Općine Sead Džafić pokrenuo i inicijativu da se 12.mart uvrsti u bitne datume za obilježavanje na području naše općine. Porodice ubijenih milicionera traže od Suda BiH da konačno pred lice pravde izvedu odgovorne za ovaj sločin. Građani Kalesije znaju da su 12.marta 1992.godine kadrovnici tadašnjeg SDS-a Rado Janković, Marinko Todić, Milan Todić, Milutin Ivanović te Vinko Todić učestvovali u ubistvu milicionera te postavljanju barikada na magistralnom putu u Dubnici nedaleko od Kalesije.

Polaganjem cvijeća i učenjem fatihe na centralnom spomen obilježju u Kalesiji i spomen ploči na Lisači danas je obilježen Dan državnosti i 26. godišnjica bitke na Lisači. Cvijeće su položili predstavnici Općine Kalesija, MIZ Kalesija, boračkih udruženja, porodice šehida i poginulih boraca, te druga udruženja i organizacije, te građani Kalesije.Nakon toga prisutni su cvijeće položili na spomenik borcima NOR-a u Kalesiji Gornjoj, te su nastavili svoj pohod prema Lisači kako bi položili cvijeće na spomen ploči i odali počast svim šehidima koji su dali živote za odbranu domovine.Obilježavanje godišnjice bitke na Lisači je veoma značajno za Kalesiju, jer su tada pripadnici Armije RBiH osvojili ovu bitnu kotu na Majevici sa koje su agresori sijali smrt u Kalesiji te okolnim općinama.Prisutnima se obratio kalesijski načelnik Sead Džafić, koji je i ove godine ponovio da se moramo podsjećati na slavne bitke naše Armije.

Drugi korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Imao je sjedište u Tuzli. Zona odgovornosti 2. Korpusa bile su općine: Banovići, Bijeljina, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Derventa, Doboj, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac, Maglaj, Modriča, Odžak, Orašje, Srebrenica, Srebrenik, Teslić, Tešanj, Tuzla, Šekovići, Ugljevik, Vlasenica, Zvornik i Živinice.Naredbom Komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH, od 29. septembra 1992. godine, Komanda Okružnog štaba TO Tuzla (OkŠTO) prerasta u Komandu 2. korpusa sa sjedištem u Tuzli. Za komandanta je imenovan Željko Knez. A za načelnika Štaba, Hazim Šadić, koji krajem februara 1993. godine postaje i komandant 2. korpusa.Do kraja 1992. godine, u najžešćim borbenim dejstvima, upostavljena je čvrsta odbrana slobodne teritorije i stvoreni su uvjeti za značajniji manevar jedinica, odnosno postepeni prelazak iz defanzive u aktivnu fazu vođenja borbenih dejstava, posebno na Posavskom i Majevičkom ratištu. Zbog sukoba koji su izbili između jedinica Armije RBiH i postrojbi HVO u Srednjoj Bosni i u Hercegovini došlo je do blokade puteva, što je za posljedicu imalo prekid snadbijevanja oružjem, MTS, hranom, odjećom sanitetskim materijalom i dr. Zavladala je nezapamćena glad. Dana 19. novembra 1994. godine naredbom Predsjedništva RBiH, za komandanta 2. korpusa postavljen je brigadir, Sead Delić.Drugi korpus je bio veoma moćan, i brojno i na terenu. Bila je to snaga u koju se s povjerenjem gledalo. Brojno stanje Korpusa se mijenjalo, zavisno od promjene veličine zone. Početkom agresije 2. korpus je brojao 49.531 pripadnika. U 1993. godini brojno stanje je poraslo na 77.647. Takvo stanje zadržano je i tokom 1994. godine. Kraj 1995. godine, kada je iz sastava 2. korpusa izašla novoformirana 28. divizija, 2. korpus je dočekao sa 44.993 pripadnika. Tokom čitavog rata, počev od 1993. godine, 2. korpus je imao oko 4.400 oficira i oko 5.200 podoficira, što je davalo solidnu osnovu za uspješno rukovođenje i komandovanje. U svom sastavu je konstantno imao angažiranih od 1.000 do 1.500 žena.Predsjedništvo RBiH “Oredenom heroja oslobodilačkog rata” odlikovalo je tri pripadnika 2. korpusa Mehdina Hodžića, Nesiba Malkića i Hajrudina Mešić . Tri pripadnika 2. korpusa su odlikovana “Medaljom za hrabrost”, a jedan ordenom “Zlatni grb sa mačevima”. Najviše armijsko ratno priznanje, značka “ Zlatni ljiljan ”, dodijeljena je 301 vojniku i starješini, a 90 pripadnika dobilo je pomenuto priznanje posthumno.

Jučer je na centralnom spomen obilježju u Kalesiji položeno cvijeće u okviru obilježavanja 26.godišnjice od mobilizacije rezervnog sastava milicije koja se u našoj općini održava u organizaciji Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995”.S obzirom da je , za vrijeme ratnih dešavanja 1991., JNA oduzela oružje Teritorijalne odbrane BiH i stavila ga u svoje magacine i pod svoj nadzor, i da je uveden embargo UN-a na naoružavanje branilaca BiH, poštujući Ustav i važeće Zakone u tom vremenu, Predsjedništvo SRBIH donijelo je 19. septembra 1991. godine, Odluku na osnovu koje je MUP izdao 20. septembra 1991. godine, Naredbu o mobilizaciji cjelokupnog rezervnog sastava milicije.Prema riječima sekretara Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995.”, Mehmedalije Hodžića ova Odluka je odmah počela sa primjenom u Kalesiji i mnogi milicajci su živote dali za odbranu domovine.Kako je rekao Hodžić u ratu je 10 milicajaca dalo živote u odbrani Kalesije i Bosne i Hercegovine, deset je umrlo, a oko 70 njih je lakše i teže ranjeno.Prisutnima se obratiio i predsjednik pomenutog udruženja Enver Jukanović koji se zahvalio načelniku na pomoći koju pruža kako bi živjelo sjećanje na milicajce koji su stali u odbranu domovine. Također je pozvao nadležne da pomognu u štampanju monografije o milicajcima koji su bili tu kada je bilo najteže.

U džematu Hrasno Gornje zavšen je projekat rekonstrukcije šehidskog spomen obilježja, a renoviranje je započeto u aprilu 2020. godine.Sada već daleke 2007. godine u džamijskom haremu sagrađeno je šehidsko spomen obilježje, ali protok vremena iziskivao je detaljnu rekonstrukciju. Nakon završetka svih radova šehidsko spomen obilježje dobilo je, može se reći, potpuno novi izgled; podkupolski krov, kamene stubove, šest česmi (simbolika za šest šehida), te ograda i spomen ploča kao vid trajnog sjećanja i čuvar od zaborava. Šehidi iz džemata Hrasno Gornje: Užičanin (Halil) SulejmenUžičanin (Fehim) HasanMerić (Mumin) MehmedalijaHodžić (Hamid) EnverHujdur (Salih) AvdoSmajić Rašid (iz Seljublja)U mjesecu augustu 2020. godine planirana je vjerska svečanost povodom završetka svih radova (renoviranje džamije, vakufske kuće, šehidskog spomen obilježja), ali je zbog trenutne epidemiološke situacije vjerska svečanost prolongirana. Džematlije džemata Hrasno Gornje će, ako Bog da, kada se steknu uslovi za održavanje svečanosti istu organizovati, a zainteresovani će biti blagovremeno obaviješteni.

Manifestacijom “Kalesija pamti: NEVER FORGET SREBRENICA 1995 – 2020” i „Šetnjom za Srebrenicu“ i Kalesijci su na dostojanstven način obilježili 25. godišnjicu Genocida u Srebrenici. Manifestacija “Kalesija pamti: NEVER FORGET SREBRENICA 1995 – 2020”, koju je organizirala JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija u saradnji sa Memorijalnim centrom Srebrenica, počela je intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i učenjem Kur'ana. – Ovdje smo da pokažemo da nismo zavboravili žrtve Genocida da nismo zaboravili ko je to učinio. Haški sud je presudio da su institucije Republike srpske, uz pomoć vojske Srbije, počinile genocid. Prvo su počinili genocid, kasnije su pokušali da ga prikriju, a danas ga negiraju. Na taj način pokazuju da samo čekaju da budemo nespremni pa da ga ponove. Mi im poručujemo da više nećemo biti nespremni. Proklet neka je svako onaj ko negira Genocid, proklet neka je svako onaj ko kaže da je entitet Republika srpska trajna kategorija. Mi moramo sve učiniti da se ponište rezultati Genocida, a to znači i ukidanje Republike srpske. Tom cilju moramo težiti pa makar se do njega došlo i za 100 godna. Ako mi ne ostvarimo taj cilj, taj emanet moramo prenositi na buduća pokoljenja, kazao je u obraćanju prisutnima Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a. Glavni dio programa bilo je čitanje žrtva Genocida u Srebrnici. U čitanju imena učestvovalo je 50-ak Kalesijaca: Fajko Kadrić, Dženita Mustafić, Meliha Đedović, Tina Aščić, Medina Đedović, Dženana Selimović, Sumejja Ramić, Nurdina Ramić, Selma Hajdarbegović, Amela Delić,Aldina Ćurtović,Sanela Pandurević, Hazeta Hamzić Salihović, Lejla Sinanović, Samra Redžić Vejzović, Azra Gutić, Amila Alikadić, Edita Mustafić, Mirzeta Šehić, Amira Subašić, Emina Hukelić, Naza Mehmedović, Sadžida Husić, Aida Mehmedović, Merima Halilović, Selma Mešić, Amira Gutić, Amina Imamović, Adisa Hodžić, Jasmina Husić Gačanović, Halima Dukić, Lejla Hrbatović, Miralem Hasanović, Edin Alić, Amina Mehmdović, Almira Omić, Huso Križevac, Izet Jahić, Hamza Čirak, Melisa Brkić, Lejla Bureković, Rijada Hasanović, Lejla Mušanović, Lejla Požegić i Mirsada Halilović.Medina Đedović i Selma Hajdarbegović su među imenima žrtava Genocida u Srebrenici pročitale i imena svojih djedova koji su ubijeni u julu 1995. godine. Medinin djed Bajro Smajlović imao je 43 godine kada je ubijen, a Selmin djed Abid Gabeljić imao je 47 godina.Prije čitanja imena, svi prisutni su se pridružili „Šenji za Srebrenicu“ koju je organizirala Općinska organizacija žena SDA Kalesija. Nakon šetnje kroz centra Kalesije, položeno je cvijeće i proučena Fatiha ispred Centralnog šehidskog spomen-obilježja.– Ovo je jedinstven način da pokažemo da se suosjećamo sa žrtvama i sa onima koji su ostali živi, koji su sve to preživjeli. Rane i poslije 25 godina isto bole. Ta glogota se jednostavno ne smije zaboraviti. Mi smo pokušale bar šetnjom da budemo danas uz ljude koji su u Potočarima, ali i uz one koji zbog pandemije nisu mogli doći iz inistranstva i prisustvovati ukopu nevino ubijenih,” kazala je predsjednica Organizacije žena SDA Kalesija Amira Gutić. U realizaciji programa “Kalesija pamti: NEVER FORGET SREBRENICA 1995 – 2020” učestvovali su još i: Medžlis IZ Kalesija, Asocijacija žena MIZ Kalesija, Mreža mladih MIZ Kalesija, , Udruženje „Ženo, majko, sestro“ i BZK Preporod.

Na današnji dan 23.maja 1992. godine, nakon samo 12 dana okupacije, oslobođena je Kalesija, koja je tada postala prvi oslobođeni grad u BiH. Oslobođenjem Kalesije ojačao je borbeni moral kod kalesijskih i ali boraca širom Bosne i Hercegovine. Bila je poruka da se može poraziti daleko nadmoćniji neprijatelj, koji je imao na raspolaganju oružje, protivoklopna sredstva, avijaciju… S druge strane goloruki, ali hrabri kalesijski borci, momci u patikama i farmericama imali su samo veliko srce, želju da sačuvaju svoju porodicu, roditelje, odlučnost da ne dozvole neprijatelju da im uništi dom, da žive u slobodnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. U znak sjećanja na najhrabrije sinove Kalesije i okolnih općina, prognane Podrinjce, koji su se priključili otporu po izlasku na slobodnu teritoriju, prenosimo detaljan prikaz akcije za oslobođenje Kalesije iz knjige „Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.godine“, autora Seada Omerbegovića i rahmetli Halida Tubića.Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na Centralnom šehidskom spomen obilježju danas je počelo obilježavanje 23.maja Dana općine Kalesija. Na današnji dan 1992.godine Kalesija je postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Borci Armije Republike BiH iako slabije naoružani uspjeli su da nanesu poraz pripadnicima JNA te srbočetničkim jedinicama.Cvijeće su položili općinski načelnik Sead Džafić sa saradnicima, predsjedavajući Općinskog vijeća Enes Idrizović sa saradnicima, ministar za raseljene osobe i izbjeglice FBiH Edin Ramić, u ime Vlade TK ministar prostornog uređenja i zaštite okolice Elvir Rožnjaković predstavnici udruženja i organizacija proisteklih iz rata, predstavnici nevladinih udruženja zatim političke stranke i partije kao i direktori javnih ustanova i preduzeća.Nakon toga upriličena je Svečana sjednica Općinskog vijeća na kojoj su dodijeljena općinska prizanja „Medalja sa zlatnim grbom općine Kalesija“ i „Plaketa sa zlatnim grbom“. Predsjedavajući općinskog vijeća Kalesija Enes Idrizović kazao je da je 23.maj jedan od najbitnijih datuma jer je upravo na taj dan prije dvadesetosam godina poražena JNA i njeni saveznici. Oni su poraženi u Kalesiji i spriječeno je da ostvare plan a to je da se spoje sa četnicima na Ozrenu čime bi ovaj dio Bosne bilo teško braniti.O 23.maju Danu općine Kalesija govorio je general Armije RBiH Mirsad Gutić. Tog dana smo pokazali snagu i pokazali smo kako zajedništvom možemo dosta toga uraditi, kako možemo pobjediti nadmoćnijeg neprijatelja. Tada sam upoznao Seada Džafića sadašnjeg načelnika Kalesije. Nije otišao iz države, ostao je tu, sa nama se borio i svu svoju imovinu stavio na raspolaganje Armiji RBiH. Svoj imetak je dao za nabavku svega onoga što je potrebno za vojnike, kazao je Gutić. On se u svom obraćanju prisjetio hrabrih boraca koji su četnike otjerali iz Kalesije i koji su je oslobodili od agresora. Općinski načelnik Sead Džafić u svome obraćanju rekao je da je Kalesija ponos cijele Bosne i Hercegovine i da zajedno se može uraditi mnogo toga kako bi mladi ostali u Kalesiji i gradili je za buduće generacije. Također, načelnik je prisutne upoznao i sa projektima koji su urađeni u proteklom periodu rekavši da se ulagalo u MZ od Memića do Jajića, Gojčina, Vukovija Donjih i Seljublja, podcrtavši da nijedno naselje nije zapostavljeno u protekle četiri godine. Na kraju svečanosti dodijeljena su i općinska priznanja, a najveće priznanje „Medalja sa zlatnim grbom“ odlukom vijećnika u Općinskom vijeću Kalesija pripalo je načelniku Seadu Džafiću, dok su „Plakete sa zlatnim grbom“ dodijeljene JZU Dom zdravlja Kalesija, Udruženju crveno-bijela-crvena radost iz Tuzle i PVJ Kalesija.S obzirom da je uz „Medalju sa zlatnim grbom općine Kalesija“, prvonagrađenom pripala i nagrada od 930 KM, načelnik Sead Džafić je novac poklonio Udruženju koje okuplja žene oboljele od karcinoma „Nijemi krik“, Udruženju roditelja djece sa posebnim potrebama „Osmijeh nade“ i Udruženju „Ženo, majko, sestro“ Kalesija.

Osvanuo je sunčani ponedjeljak 11. maja 1992. godine. Oko 7.00 h četnička artiljerija zasula je svu teritoriju pod našom kontrolom. Nakon sat vremena utihnula je, a naglo se pojačala pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Stizali su dum-dum meci, pa se više nije moglo znati odakle se puca, a na izlazu iz Prnjavora još su padale granate. Iz pravca Dubnice izašla je samohotka do mezarja i krenula prema Gornjim Tubićima. Kao da ispituje teren, zastala je ispaljujući granate, dok je broving sa samohotke neprestano pucao na sve što se miče. Kako smo na asfalt vidno postavili protivtenkovske mine, nisu prilazili selu, vjerovatno bojeći se da li ima i ukopanih mina. Bilo je nužno zaustaviti napredovanje oklopnih vozila iz pravca Memića, pa Opštinski štab formira dvije protivoklopne grupe s ciljem da pokušaju zaustaviti kolonu na području oko UNIS TOK-a. Ćazim Huremović predvodio je jednu grupu boraca koja je imala zadatak da preko Carske Bašte kroz šumu prema spomeniku zaustavi oklopna vozila, ali je brzo razbijena i povlačeći se prema centru u više navrata se pomiješala sa četnicima. Drugu grupu predvodili su pripadnici MUP-a Jusuf Sofić i Ibrahim Mušić prema UNIS-u, ali i ona je brzo razbijena te su se morali povući. Žestok napad i veliki pritisak četnika i jugo-vojske, nedostatak MTS-a i radioveza te slaba komunikacija između vodova primorala je branioce iz Kurtića, Gornjih i Donjih Tubića i Prnjavora da se povuku prema izlazu iz Prnjavora. Kolona četnika već je stigla iz pravca UNIS-a kod benzinske pumpe Ina dok druga kolona četnika ulazi preko Carske Bašte pored kuće Ivana Mandića. Naši borci od Somboleda ispaljuju još jednu granatu iz ručnog bacača prema Ini i povlače se prema MUP-u. U centru grada nastaju ulične borbe. Grupu četnika koja je dolazila iz pravca srednje škole dočekuje Mumin Turić sa grupom naših boraca. Hrabro otvara vatru na četnike koji jurišaju i zaustavlja ih. U toj razmjeni vatre ginu četnici ali i njegovi saborci Atif Alimanović i Hamid Ahmetović. Smrtno su ranjeni kod zgrade „Bijeljinka“ na ulazu u Kalesiju. Pošto je bio izložen pucnjavi sa svih strana, Mumin se morao povući, ne mogavši od siline vatre izvući svoje poginule saborce . Pod pritiskom pješadije i oklopnih vozila iz Zeline vod Tubića već se povukao iz pravca podvožnjaka. Trocijevac instaliran na traktoru s Prijemeta je davao podršku jugo-armiji i četnicima. Povlačeći se s položaja i sagledavši situaciju Rejonski štab šalje Ramu Novačinovića i Hamida Tubića da pokušaju izvući našu grupu koja je ostala kod Unisa i Carske Bašte kao i ostatak pripadnika MUP-a. Malobrojni branioci Centra nisu mogli zadržati moćnu mašineriju JNA i četnike, te se povlače prema Domu zdravlja i Donjim Tubićima. U takvoj situaciji Krizni štab Prnjavora šalje Briška Huremovića i Saliha Javrića da povuku prvi vod iz Kurtića, jer bi brzo došao u okruženje dobro organizovanog neprijatelja iz pravca Dubnice i Zolja koji je odolijevao svim napadima. Tako je i učinjeno te se vod povlači do izlaza iz Prnjavora. Oko podne se iz centra povlače naše posljednje grupe. Na izlazu iz Prnjavora, kod štale Džemaila Softića, preostali borci susreću se sa pristiglim pojačanjima braniocima Kalesije: borcima iz jedinice Patriotske lige Kalesija i jedinicom iz Živinica na čelu s Mensurom Kamberovićem. Jedinica iz Živinica brojala je 22 borca i po dogovoru opštinskih štabova TO Kalesije i Živinica trebala je stići dan ranije. Jedinica PL Kalesija, po dogovoru s Fikretom Suljkanovićem, stigla je nešto prije 10 sati iz Donjih Rainaca gdje je bila smještena. Preostali branioci Prnjavora koji su se tu okupili bili su ohrabreni dolaskom jedinice iz Živinica i jedinicom PL. Nakon kraćeg dogovora podijeljeni u dvije grupe kreću u protivnapad. Prva grupa sastavljena od boraca jedinice PL predvođena Salihom Muminovićem kreće se kroz Prnjavor jarugom pa kroz Gornje Tubiće i raspoređuje se na potezu od magistralnog puta lijevo do Doma zdravlja desno. Sa ovom grupom krenuo je Ćazim Huremović i grupa boraca Prnjavorske čete. Cilj je bio zaustaviti četnike i nanijeti im što više gubitaka, zadržati ranije položaje i uništiti transportere koji su kroz Kalesiju već komunicirali do Dubnice i nazad. Druga grupa, koju su činili Živiničani i grupa boraca Prnjavorske čete, krenula je glavnim putem kroz Prnjavor, pa ispod mosta na magistralnom putu Tuzla─Zvornik i Kalesicom do Mramorka. Tu su zauzeli prvobitne položaje a dio boraca sa Živiničanima odvojio se i krenuo prema Novom Naselju. Kod kuće Huseina Fazlića pucaju iz RB-a na samohotku, ali je ne uspijevaju pogoditi. Malo kasnije nailazi četničko vozilo “kampanjola” pored kuće Ćazima Mujkića. Ručnim bacačem protivoklopna grupa pogađa “kampanjolu”, koja se zapalila a ljudstvo u njoj uništeno. Na magistralnom putu iz kanala od kuće Behre Tubića naši borci ispaljuju tromblon na transporter, koji se brzo okrenuo u avliji Huse Nasupovića i povukao prema Centru. Iz Pravca Smajine šume prema Kurtićima jake četničke pješadijske snage podržane minobacačima spuštaju se u naselje dok četnička jedinica iz Papraće preko rijeke Kalesice s Mramorka kroz njivu Mehmeda Kurtića ulazi u Kurtiće. Došlo je do miješanja s četnicima i borbe prsa u prsa. Tu svoju hrabrost i vještinu iskazuje komandir I voda Fadil Huremović i svojim borbenošću sprečava prodor četničke jedinice iz Papraće. Posljednje borbe su vođene kod Doma zdravlja, u njima je učestvovala jedinica Patriotske lige iz D. Rainaca, predvođena Salihom Muminovićem i grupa boraca predvođena Ćazimom Huremovićem. Na tom malom prostoru naši borci ulaze u žestok sukob s četnicima, koji su napadali sa svih strana. Vatrena dejstva bila su sve jača. Snajperi su pokrivali cijelo područje. Formacije „belih orlova“ dovedenih iz Srbije sa četnicima iz Zvornika, Šekovića i istočnih dijelova opštine Kalesija izvodili su organizovane napade svom žestinom. Tom prilikom, ispred kuće Stanislava Dukića snajperskim hicima od kuće Huske Turića teže je ranjen Ćazim Huremović, dok Hajrudin Bureković prilikom njegovog izvlačenja zadobiva lakšu ranu. Ipak uspijevaju se izvući glavnim putem prema izlazu. Donji Tubići i centralni dio Prnjavora već su gorili. Kod stoga sijena Ibrahima Tubića od PM-a postavljenog ispred kuće Fadila Mujkića smrtno je ranjen pripadnik specijalne jedinice Patriotske lige Senad Požegić. Iako pod žestokom unakrsnom vatrom, njegovi saborci ga ne ostavljaju i iznose ga prilikom povlačenja. U takvoj nepravednoj borbi, slabo naoružani, bez većih protivoklopnih sredstava, bez artiljerije, jurišajući tromblonima na oklopna vozila u uličnoj borbi prsa u prsa, naši hrabri malobrojni patrioti zaista nisu imali nikakvog izgleda da pobijede, ali su četnicima pružili otpor i nanijeli mu gubitke u tehnici i živoj sili. Moćna jugo-vojska i četnici oko 14.00 h već zauzeli su Kalesiju i Prnjavor. Skupo su platili ulazak u Kalesiju, među poginulim u napadu bilo je četrnaest „belih orlova“ iz Beograda, desetkovana je i jedinica „Žute ose“, koju su činili dobrovoljci iz Srbije od Šapca do Kraljeva. Gubitke je imala i jedinica Simini četnici“ iz Rume, koja je napadala iz pravca Dubnice gdje ih je još početkom maja doveo Pero Janković. Među poginulima u napadu na Kalesiju i Prnjavor bio je i veći broj četnika iz Papraće, Borogova i drugih srpskih sela istočno od Kalesije. Napuštajući Prnjavor posljednji borci imali su priliku vidjeti kako četnici zauzimajući Prnjavor pljačkaju i pale naše kuće, štale, sijena. Tog dana nestao je Mehmed Huremović, predsjednik MZ Prnjavor. Prema kazivanju očevidaca zarobio ga je Duško (Čede) Zoljić iz Zolja, a Lazo Dragičević odveo ga je na “obradu” u gumaru Petra Jankovića. Odatle je odveden na Kiseljak, gdje mu se gubi svaki trag. Tog dana lakše su ranjeni Samir Softić, u predjelu grudnog koša, i Asim Mahmutbegović iz Živiničke jedinice u glavu. Iz knjige: Prnjavor kod Kalesije – S Prnjavorskom četom do pobjede, autori Dževad Tosunbegović – Ibro Huremović, Kalesija, 2013. god.

U pratnji predstavnika Općine danas je na spomen obilježju u kalesijskom naselju Hemlijaši proučena Fatihu i položeno cvijeće za ubijene Bošnjake u maju 1992.godine.Riječ je o žrtvama koje su agresorski vojnici ubili, a zatim spalili u obližnjoj štali. Posmrtni ostatci osam žrtava su identifikovani 2016.godine, a ukopani su 2018.godine u haremu džamije u Hemlijašima.Ove osobe su ubijene, a zatim spaljene, što govori o tome kako su zločinci, pripadnici JNA i lokalni četnici imali namjeru da sve Bošnjake ubiju i da unište. Nije im to pošlo za rukom, tu smo na našoj zemlji i nikada nećemo zaboraviti naše žrtve, kazao je općinski načelnik Džafić.On je pozvao i nadležne organe da nađu nalogodavce ali i izvršioce ovog zločina i da ih kazne za ono što su uradili 8.maja u Hemlijašima.Ubjeđen sam da naše prve komšije znaju ko su ti monstrumi koji su ubijali i spaljivali civile, istakao je načelnik Džafić.Pored delegacije Općine Kalesija, cvijeće su položili i predstavnici Vijeća MZ Memići na čelu sa predsjednikom Ibranom Vildićem te članovi porodica ubijenih i spaljenih žrtava.

Općinski načelnik Sead Džafić, sekretar Organa uprave Mujo Tosunbegović te šefica u Službi za opću upravu i društvene djelatnosti Hata Mujčinović danas su na spomen obilježju u kalesijskom naselju Hemlijaši proučili Fatihu i položili cvijeće za ubijene Bošnjake u maju 1992.godine. Riječ je o žrtvama koje su agresorski vojnici ubili, a zatim spalili u obližnjoj štali. Posmrtni ostatci osam žrtava su identifikovani 2016.godine, a ukopani su 2018.godine u haremu džamije u Hemlijašima.Ove osobe su ubijene, a zatim spaljene, što govori o tome kako su zločinci, pripadnici JNA i lokalni četnici imali namjeru da sve Bošnjake ubiju i da unište. Nije im to pošlo za rukom, tu smo na našoj zemlji i nikada nećemo zaboraviti naše žrtve, kazao je općinski načelnik Sead Džafić. On je pozvao i nadležne organe da nađu nalogodavce ali i izvršioce ovog zločina i da ih kazne za ono što su uradili 8.maja u Hemlijašima. Ubjeđen sam da naše prve komšije znaju ko su ti monstrumi koji su ubijali i spaljivali civile, istakao je načelnik Džafić.Pored delegacije Općine Kalesija, cvijeće su položili i predstavnici Vijeća MZ Memići na čelu sa predsjednikom Ibranom Vildićem te članovi porodica ubijenih i spaljenih žrtava. Prije polaganja cvijeća i učenja dove za ubijene civile u džamiji u Hemlijašima proučen je i tevhid za one koji su ubijeni zbog vjere, imena i želje da žive u nezavisnoj Republici Bosni i Hercegovini.

Otvorena agresija na kalesijsko područje otpočela je 2. maja 1992. godine, napadom na Gojčin i Jelovo Brdo i granatiranjem Kalesije i Prnjavora. Granatiranje je nastavljeno i narednih dana, a najžešće je bilo 4. maja kada su pale prve žrtve i u Prnjavoru. Najčešće se uzima da je velikosrpska agresija na područje općine Kalesija počela terorističkim napadom na patrolu policije SJB Kalesija 12. marta 1992. godine, kada srpski ekstremisti iz Dubnice mučki ubijaju policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića. U vezi sa ovim činom široj javnosti malo je poznato da su upravo tih dana na području Dubnice paravojne srpske snage izvodile vježbe i u okviru njih izvele bojevo gađanje. Samim početkom okupacije smatra se razmještanje jedinica tzv. JNA i rezervista na širem području Osmaka u oktobru 1991. godine. Ubrzo nakon toga počeo je organizovani progon Bošnjaka jugoistočnih i drugih dijelova opštine Kalesija, tako da su već u aprilu 1992. godine počela i prva granatiranja, kada su poginule i prve žrtve (Kusonje, Mahala). U isto vrijeme agresor vrši posljednje pripreme za opšti napad na područje Kalesije. U napadu na Kalesiju pored lokalnih jedinica SDS-a učestvuje tenkovska jedinica iz sastava tzv. JNA pod komandom majora Bogunovića, zatim tzv. srpska vojska regije Birač pod komandom Svetozara Andrića (kasnije Birčanska brigada iz Šekovića), kao i jedinice tzv. srpske TO Zvornika i paravojne jedinice iz Srbije koje su se tada nalazile u Zvorniku (“žute ose” i dr.). U cilju što bolje koordinacije 6. maja održan je sastanak na kojem su sve ove jedinice stavljene pod komandu zloglasnog Svetozara Andrića. Dva dana prije ovog sastanka iz Zvornika je u Dubnicu prebačena i razmještena jedinica dobrovoljaca Srpske radikalne stranke iz Rume pod komandom Sime Bogdanovića, poznata kao Simini četnici. U napadu na istočni dio opštine učestvovala je još jedna paravojna jedinica iz Srbije, zloglasni “beli orlovi”, čiji se zločinački put može pratiti od vukovarskog ratišta i zločina počinjenih nad tamošnjim civilima (Tenja, Lovas i dr.) do Zvornika (zločini kod Rašidovog Hana, u logoru Liplje i dr.) i Kalesije. Takođe u napadu je učestvovala i ozloglašena Šekovačka garda, čije se osnivanje povezuje sa zločinačkom Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom. Prije napada na grad Kalesiju agresorske jedinice zauzele su istočne dijelove opštine (Caparde, Memiće, Kalesiju Selo…) pri čemu su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Desetog maja prema Kalesiji je iz pravca Memića krenula kolona tzv. JNA sa sedam tenkova i većim brojem kamionima s vojskom. Malobrojni i slabo naoružani branioci na položajima kod Unisa i na Hilminom brdu dejstvuju iz ručnog bacača na prvi tenk, što je dovelo do povlačenja agresora prema Pogonu. Napad se nastavlja sutradan 11. maja, kada agresor užurbano priprema snage za napad iz svih pravaca. Kalesija i Prnjavor su sa tri strane u okruženju, granatiranje nije prestajalo sve do osam sati, kada je počeo pješadijski napad iz više pravaca. Branioci Kalesije pokušali su organizovati otpor na prilazima gradu, u samom gradu vođene su ulične borbe sa nadmoćnim agresorskim snagama, a pružen je otpor i na prilazima Prnjavoru, nakon čega su branioci bili prisiljeni na povlačenje. O krajnjim planovima agresora najbolje govori činjenica da se u večernjim satima na radiju oglasio predsjednik tzv. „srpske opštine Kalesija“ Petar Janković izjavljujući da je „konačno oslobođena srpska opština Kalesija“, dodajući da su se srpske snage spojile s Dubnicom te da je njihov prodor prema aerodromu Dubrave pitanje dana. Nešto kasnije, komandant agresorskih snaga Svetozar Andrić u intervjuu za list „Drinski“ navodi da su njegovi planovi nakon zauzimanja Kalesije predviđali uvezivanje srpskih snaga na liniji Dubnica – Mahmutovići – Čaklovići – Gradina u Tuzli, što bi uz već postojeće snage JNA i rezerviste u Tuzli, praktično značilo i okupaciju ovog grada bez borbe. Međutim, herojskim otporom branilaca na Bjeljevcu 17. maja i oslobađanjem Prnjavora i Kalesije 23. maja, svi navedeni agresorski planovi su nepovratno propali. Iz knjige: PRNJAVOR KOD KALESIJE – S Prnjavorskom četom do pobjede (Dževad Tosunbegović – Ibro Huremović)

Općinski načelnik Sead Džafić zajedno sa šefovima službi u Općini Kalesija danas je na centralnom spomen obilježju proučio Fatihu te položio cvijeće poginulim borcima i šehidima Armije Republike Bosne i Hercegovine u povodu obilježavanja Dana Armije. Nažalost ove godine pandemija nas je spriječila da ovaj bitan datum za našu općinu obilježimo onako kako dolikuje prvom oslobođenom gradu. Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine su najzaslužniji što mi danas imamo domovinu i što živimo u slobodi, rekao je načelnik Sead Džafić.Armija je priča o znanim i neznanim herojima koji su sa puškom u ruci branili sebe, svoju porodicu ali i domovinu Bosnu i Hercegovinu i to im nikada nećemo zaboraviti, istakao je Džafić. On je pozvao profesore historije te komandire, komandante, generale i sve pripadnike Armije da mlađim naraštajima pričaju priču o nastanku Armije RBiH o njenim borbama i uspjesima u toku agresije na našu domovinu. Pored predstavnika Općine Kalesija cvijeće su položili i predstavnici boračkih organizacija i udruženja proisteklih iz rata.

Općinski načelnik Sead Džafić, sekretar Organa uprave Mujo Tosunbegović, šef u Službi za budžet i privredu Abdulah Gutić, šef Službe za komunalne poslove i civilnu zaštitu Hazim Halilović te Samir Selmanović sanitarni inspektor danas su u kalesijskom naselju Jajići položili cvijeće i odali počast poginulom dvadesetjednogodišnjem holandskom vojniku UNPROFOR-a Jeffreyu Broereu.On je 29.marta 1995.godine poginuo od agresorske granate u ovom kalesijskom naselju. Mještani Jajića prije pet godina su podigli ovo spomen obilježje i hvala im na tome. Sjetili su se vojnika koji je život dao za Jajiće, Kalesiju te Bosnu i Hercegovinu, kazao je općinski načelnik Sead Džafić.Danas sa nama je trebao biti i ambassador Kraljevine Nizozemske dr. Reinout Vos, ali zbog situacije koja je nastala zbog koronavirusa on će Kalesiju posjetiti u narednim danima, istakao je Džafić. Vojnici UNPROFOR-a u Jajiće su došli 1993.godine i tu su ostali do kraja rata. Prvo su u bazi bili Šveđani, a kasnije su ih zamjenili vojnici iz Holandije. Njihove osmatračnice su često bile meta napada od strane agresora, a Jeffrey je poginuo dva dana prije svoga rođendana.

Članovi Udruženja „Kalesijska policija 1991 – 1995“ i porodice poginulih Seada Bukvarević, Zijada Živčića i Seada Avdića, kao i mnogobrojni građani općine Kalesija, danas su obilježili 28. godišnjicu od ubistva policijskih službenika polaganjem cvijeća na spomen obilježja kao i učenjem fatihe.Na današnji dan 1992. godine, vršeći dužnost odbrane i bezbijednosti Bosne i Hercegovine, kao žrtve terorističkih napada srpskih ekstremista iz Dubnice i prve žrtve agresije na području općine Kalesija, svoje živote dali su Sead Bukvarević i Zijad Živčić. Dan poslije, na barikadama koje su se pojavile nakon ovog zločina, ubijen je i policajac iz rezervnog sastava Sead Avdić.Prema brojnim dokazima i tvrdnjama svjedoka, kalesijske policajce je 12. marta 1992. godine ubio Rade Janković iz Dubnice , član tadašnjeg SDS-a. Međutim ni Rade Janković kao ni ubica Seada Avdića nikada nisu procesuirani.

Početkom 1993. godine dolazi do reorganizacije i okrupnjavanja jedinica Armije na kalesijskom području, tako da je na zahtjev Ratnog predsjedništva opštine Kalesija i Opštinskog štaba TO Kalesija naredbom komandanta 2. korpusa 5. februara 1993. godine formirana 205. brdska brigada Kalesija. U trenutku nastajanja brigada je u svom sastavu imala: komandu, tri brdska bataljona, izviđačko – diverzantsku četu “Rambo”, protivoklopnu četu, četu za podršku, samostalnu pješadijsku četu, izviđački vod, vod vojne policije, inžinjerski vod i druge prištapske jedinice, ukupno 1662 pripadnika.Komanda brigade je bila smještena u Saračima, komanda 1. bataljona u gradu Kalesija, komanda 2. bataljona u G. Raincima, komanda 3. bataljona u G. Vukovijama (Masle), DIČ “RAMBO” u Brdima (nastala od izviđačko diverzantskih vodova 2. i 3. bataljona), Samostalna pješadijska četa u Jajićima, Izviđački vod u Donjim Raincima, Vod vojne policije u G.Raincima, i Inžinjerijski vod u Saračima.Bilo je više reorganizacija brigade, najznačajnija je ona od 1. jula 1993. godine, kada u njen satav ulazi Tojšićki bataljon iz sastava Opštinskog štaba TO Kalesija i jedna izviđačka četa iz Nastavnog centra u Meškovićima.Prilikom rasformiranja Opštinskog štaba TO Kalesija 25. januara 1994. godine, u sastav brigade su ušli: komanda opštinskog štaba, izviđačko-diverzantska četa Crni vukovi, četa vojne policije, inžinjerijska četa, logistička četa i ratna bolnica.Naredna reorganizacija brigade izvršena je 31. jula 1994. godine, kada je brigada preimenovana u 245. brdsku brigadu.Od formiranja brigade do njenog rasformiranja kroz brigadu je prošlo oko 6500 boraca i starješina, a broj na sam dan rasformiranja brigade bio je 2007 boraca i starješina. Broj žena u brigadi za vrijeme njenog postojanja u najvećem broju iznosio je 51 i bile su raspoređivane na različite dužnosti , od borca na liniji do borca ljekara u svim sastavima jedinica brigade. Komandanti brigade bili su Mehmed Husić, Mirsad Gutić i Muhamed Avdić.U toku svog ratnog puta 205. brigada je izvodila odbrambena i ofanzivna borbena dejstva. Osnovni zadatak 205/245. brigade bio je odbrana dostignutih linija u svojoj zoni odgovornosti, koja se mijenjala i obuhvatala istočno kalesijsko ratište i majevičko ratište. U njenoj zoni odgovornosti bilo je više agresorskih napada ali linije nisu nigdje pomjerene unazad. Brigada je pokrivala dijelove dva fronta: istočni prema Drini i sjeverni prema Majevici. Od neprijateljskih snaga naspram sebe brigada je imala s jedne strane 1. birčansku (šekovićku) brigadu i Zvorničku brigadu iz sastava Drinskog korpusa tzv. VRS, a s druge strane majevičke brigade iz Lopara i Ugljevika iz sastava istočno-bosanskog korpusa tzv. VRS. Zadnji pokušaj srpskih snaga da ovladaju gradom Kalesija desio se u decembru 1993. godine kada je Zvornička brigada tzv. VRS pokušala pravcem Hemlijaši – Brezik – Memići ovladati gradom i spojiti se sa 1. birčanskom brigadom na njenim položajima u Zelini i Visu. Taj pokušaj je osujećen.U najznačajnije aktivnosti 205. brigade ubrajaju se i ofanzivna borbena dejstva. Tu spadaju aktivnosti 10.marta 1993.godine u rejonu Visa u sadejstvu sa 216. živiničkom brigadom, zatim 3. aprila 1993. godine na pravcu Brezik-Hemlijaši-Staro Selo s ciljem ovladavanja Mahalom i Bulatovcima, pri čemu se posebno istakla četa “Rambo”. Brigada je učestvovala u aktivnim borbenim dejstvima i na pravcu Banj Brdo i Stolice 12.aprila 1993.godine, u sadejstvu sa 1. Teočanskom brigadom, takođe i 13-15.maja 1994. godine prema Maloj Jelici i Lisači.U toku maja 1994. godine iz sastava ove brigade izdvojen je 5. manevarski bataljon, čiji borci su činili okosnicu 241. Sprečanske brigade prilikom njenog formiranja u junu 1994. godine.Borci 205. brdske brigade, osim na kalesijskom ratištu, ratovali su i na teočanskom ratištu, na brčanskom, sarajevskom ratištu, na Vozući…U julu 1995. godine pripadnici 245. brdske brigade su izvodili borbena dejstva na liniji odbrane Memići – Pandurica – Nezuk u cilju vezivanja neprijateljskih snaga i izvlačenja stanovništva koje se iz Srebrenice probijalo prema slobodnoj teritoriji.(Gornja Spreča)

U Kalesiji je obilježena 28. godišnjica Regionalnog savjetovanja Patriotske lige.Na Regionalnom savjetovanju Patriotske lige, koje je održano 11. januara 1992. godine u Tojšićima, organizirana je priprema za odbranu Bosne i Hercegovine. Regionalno savjetovanje Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu bilo od velikog značaja za odbranu Bosne i Hercegovine od agresora. Obilježavanje je počelo obraćanjem jednog od osnivača Patriotske lige Dževada Tosunbegovića, polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na spomen-obilježju u Tojšićima. “Na današnji dan 1992. godine ovdje je održano Savjetovanje komandanata Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu, to je bilo u ono vrijeme nažalost kada je agresija na Međunaradno priznatu R BiH već bila izvjesna. Ovdje su donijeti zaključci da se intenzivira rad na pripremama za odbranu BiH, za područje Tuzle, tuzlanskog kraja, sjeveroistočne Bosne, to bi bio siže zaključaka koji su donijeti nakon tog savjetovanja.”, kazao je Salih Kulenović, predsjednik Saveza Udruženja boraca Patriotske lige BiH.Značaj Patriotske lige u odbrani domovine naveo je ministar za boračka pitanja Amir Kulaglić. “Pojava Patriotske lige u to vrijeme je imala višestruk značaj, jer smo poslali jasnu poruku eventualnim agresorima da ima dovoljno patriotskih snaga koje će se suprostaviti odbrani teritorijalnog suveriniteta i cjelovitosti BiH. Poslali smo poruku ne samo eventulanog agresoru, već i svim patriotama da smo spremni da radeći zajedno sa svimaa kojima doživljavaju BiH kao svoju zemlju da odbranimo ono što nam je najsvetije, a to je teritorijalno cjelovitost i živote naših građana”“Mi u Kalesiji iz godine u godinu održavamo ovu tradiciju, moramo kazati da smo ponosni na ovaj događaj, ponosni smo i na sve učesnike tog događaja. Kalesija je kao i druge općine koje su imale učesnike na ovom skupu zahvaljujući tom skupu učinila maksimum napora da napravi dobru organizaciju i da se spremimo za zlo koje je nadolazilo. Zahvaljujući dobroj organizaciji možemo reći da Kalesija spada u red općina koja je maksimaslno činila da sačuva svoje građane, općinu i državu”, kazao je Fikret Suljaković, savjetnik načelnika Općine Kalesija.Predstavnici Ministarstva za boračka pitanja, Općine, boračkih udruženja, porodice šehida i poginulih boraca položili su cvijeće na spomen-obilježje u Tojšićima, kao i na centralnom-spomen obilježju u Kalesiji. Nakon toga upriličena je svečana akademija i otvaranje izložbe u BKC “Alija Izetbegović” Kalesija. Pokrovitelj obilježavanja 28. godišnjice regionalnog savjetovanje Patriotske lige za Sjeveroistočnu Bosnu je Općina Kalesija-općinski načelnik, federalno ministarstvo za pitanje boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Jednu od inicijativa na današnjoj sjednici OV Kalesija uputio je i Šemsudin Ćatić (SDA) . Inicijativa se odnosi na to da nova ulica Piemonte- Olanovca koja je u izgradnji nosi naziv prvog ratnog komandanta 245. brigade u Kalesiji Mehmeda Husića. U obrazloženju Ćatić je naveo da je komandant Mehmed Husić zaslužio da ulica nosi njegovo ime. O pomenutoj inicijativi danas su se izjašnjavali vijećnici Općinskog vijeća Kalesija i istu jednoglasno usvojili. Iako su vijećnici usvojili ovu inicijativu, ona je po proceduri trebala biti upućena Komisiji za utvrđivanje i obilježavanje datuma i događaja značajnih za općinu Kalesija, dodjelu općinskih priznanja, imena naselja i dijelova naselja.

Općinski načelnik Sead Džafić zajedno sa predsjedavajućim Općinskog vijeća Enesom Idrizovićem i pomoćnikom u Službi za komunalne poslove i civilnu zaštitu Hazimom Halilovićem danas je položio cvijeće na spomen obilježju poginulim pripadnicima Armije Republike BiH na Lisači gdje je obilježena i 25.godišnjica velike pobjede i oslobađanja ove kote od agresora. Cvijeće su položili i predstavnici političkih stranaka, kao i Koordinacija boračkih udruženja Općine Kalesija.Nikada nećemo zaboraviti one koji su dali živote za slobodu domovine. Naši vojnici su ovu kotu držali u okruženju od 8. do 25.novembra kada se agresor predao i priznao poraz. Mi smo ove godine uredili jedan dio dionice puta od Jajića prema Lisači i nadam se da će biti u narednoj godini završen kako bi lakše došli. Također planiramo na Lisači da izgradimo i spomen obilježje koje će simbolizirati veliku pobjedu naše armije, rekao je Sead Džafić načelnik Kalesije u svom obraćanju.O uspjehu pripadnika Armije RBiH govorio je i jedan od učesnika bitke Šemsudin Nasupović koji je istakao da profesori trebaju djecu dovoditi na ovo mjesto gdje će im govoriti pravu historiju. O kavoj akciji i humanosti je riječ najbolji pokazatelj je taj što smo zarobili 61 četnika. Nikome „dlaka sa glave“ nije falila, svi su predati Crvenom križu na dalje postupanje. To ustvari govori kakvi smo mi, a kakvi oni kada je u pitanju ratovanje, rekao je Nasupović.Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe svi prisutni su obišli plato Lisače gdje je na jarbol podignuta i zastava Republike Bosne i Hercegovine sa kojom je primjena u članstvo UN-a uz intoniranje himne „Jedna si jedina“.

Ove godine obilježava se 25.godina od bitke na Lisači. Organizacioni odbor za obilježavanje značajnih datuma i događaja značajnih za obilježavanja na području općine Kalesija na sastanku održanom u petak dogovorio je će obilježavanje godišnjice bitke na Lisači biti 21.novembra (četvrtak) ove godine. Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na Centralnom spomen obilježju u Kalesiji te na spomeniku poginulim borcima NOR-a ddanas je počelo obilježavanje 25.novembra Dana državnosti Bosne i Hercegovine u prvom oslobođenom gradu tokom agresije Kalesiji.U povodu ovog velikog praznika za našu domovinu, održana je i Svečana akademija na kojoj su govorili općinski načelnik Sead Džafić, predsjedavajući Općinskog vijeća Enes Idrizović, a referat o bitnosti i očuvanju domovine iznio je profesor Sead Selimović.Svoj doprinos obilježavanju 25.novembra dali su i učenici OŠ Rainci Gornji recitalima o Bosni kao i učenici OŠ Kalesija te članovi GKUD-a „Halisije“ Kalesija. Ovaj dan je bitan za sve nas. Mnogo krvi naši su saborci prosuli da bi mi danas imali slobodnu domovinu i da bi uživali u svim njenim ljepotama. Bosne i Hercegovine je bilo i biće u granicama Drina, Una, Sava i Jadransko more, kazao je općinski načelnik Sead Džafić. O ovom datumu govorio je i predsjedavajući Općinskog vijeća Kalesija Enes Idrizović prisjetivši se i 25.novembra 1994.godine kada je oslobođena Lisača mjesto odakle su četničke horde sijale smrt na ovim prostorima. Bosna i Hercegovina je država o kojoj se mnogo piše, ali vrlo malo zna. Historiju Bosne uglavnom su pisali autori različitih stručnih i naučnih profila iz susjednih država, Srbije i Hrvatske. O tome je i ovisilo i čija je Bosna. Ako je autor bio iz Srbije, Bosna je bila „vekovna srpska zemlja“, a ako je bio iz Hrvatske, Bosna je bila „povijesna hrvatska zemlja“, kazao je u svom referatu profesor dr. Sead Selimović. On se prisjetio duge historije Bosne i Hercegovine te njenog krvavog puta koji je prošla do svoje nezavisnosti. Poseban akcentat profesor je stavio na zasjedanje ZAVNOBiH-a te njegov značaj za domovinu Bosnu i Hercegovinu.Nakon Svečane akademije upriličena je i izložba u galeriji BKC-a „Alija Izetbegović“ Kalesija pod nazivom „Ja, Ban bosanski Kulin“.

Općinski načelnik Sead Džafić, članovi koordinacije boračkih udruženja općine Kalesija, predstavnici Vijeća MZ Hrasno Donje te predstavnici Nezavisne bosanskohercegovačke liste jučer su položili cvijeće i proučili fatihu na spomen obilježju poginulim borcima na lokalitetu Karovine.Na ovom lokalitetu živote za slobodu Bosne i Hercegovine dalo je 27 boraca, pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji nisu dozvolili agresoru da zauzme kotu a zatim i da se spoji sa jedinicama JNA i četnicima na Visu.Mladi u Kalesiji ali i šire trebaju znati ko su heroji koji su sačuvali ovu kotu, trebaju znati ko su heroji koji su nakon odbrane Karovina krenuli u oslobađanje Seljublja i potiskivanje neprijatelja u Majevicu. O tome trebaju pričati i profesori historije ali i svi mi koji smo direktno ili indirektno bili uključeni u odbranu domovine. Ove godine s obzirom da nisu izbori malo nas je tu, naredne godine će dosta nas više biti u to sam ubijeđen, rekao je općinski načelnik.On je pozvao sve predstavnike politika da se udruže i da zaštite domovinu Bosnu i Hercegovinu i da sačuvaju u miru, ono što smo krvavo platili u ratu. Na jedinstvo i okupljanje pozvao je i mjesni imam Muamer ef. Bukvarević koji je kazao da se o ovim bitkama ne treba govoriti samo kada su godišnjice nego svaki dan od mekteba, škola pa do časova historije. Prisutne na obilježavanju dvadesetsedme godišnjice bitke na Karovinama sa dešavanjima na ovoj koti 1992. godine upoznao je Ramiz Zahirović zamjenik komandanta batoljona koji je bio direktan učesnik. On je sa dosta emocija govorio o aktivnostima koje su provođene kako bi se sačuvala Kalesija istakavši da četnici nisu uspjeli da zauzmu kotu jer su hrabri borci to spriječili. To je bila borba svih nas, znam tih dana da su četnici i pripadnici JNA stalno napadali a naši borci su branili teritorij čak je bilo i onih koji nisu danima htjeli da napuste položaj pomažući da se linija sačuva, rekao je Zahirović.

Dvije žrtve ratnih zločina Jasmin Karić iz Zvornika i Hariz Bečić iz Kula Grada danas su ukopane u Memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji. Tokom agresije na BiH sa područja Zvornika nestalo je gotovo 2000 osoba. Do sada je pronađeno i identifikovano 1550. Još se traga za 443 zvorničana. Što više vrijeme odmiče, teže je naći tijela nestalih, upozoravaju iz Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik. Za ratne zločine počinjene na području opštine Zvornik do sada su osuđene tri osobe: Zoran Alić na pet godina zatvora, a Tomislav Gavrić i Zoran Đurđević su osuđeni na po osam godina zatvora. Procesi traženja nestalih i procesuiranja zločinaca trebali bi biti brži da bi se zadovoljila pravda, iako se gubitak najmilijih ne može nadoknaditi, kažu iz Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik.

Na današnji dan 23.maja 1992. godine, nakon samo 12 dana okupacije, oslobođena je Kalesija, koja je tada postala prvi oslobođeni grad u BiH. Oslobođenjem Kalesije ojačao je borbeni moral kod kalesijskih i ali boraca širom Bosne i Hercegovine. Bila je poruka da se može poraziti daleko nadmoćniji neprijatelj, koji je imao na raspolaganju oružje, protivoklopna sredstva, avijaciju… S druge strane goloruki, ali hrabri kalesijski borci, momci u patikama i farmericama imali su samo veliko srce, želju da sačuvaju svoju porodicu, roditelje, odlučnost da ne dozvole neprijatelju da im uništi dom, da žive u slobodnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. U znak sjećanja na najhrabrije sinove Kalesije i okolnih općina, prognane Podrinjce, koji su se priključili otporu po izlasku na slobodnu teritoriju, prenosimo detaljan prikaz akcije za oslobođenje Kalesije iz knjige „Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.godine“, autora Seada Omerbegovića i rahmetli Halida Tubića.

Nizom aktivnosti danas je u Kalesiji obilježen 23.maj Dan općine Kalesija i dan kada je ova općina postala prva oslobođena u BiH od agresora. Kalesijski borci na ovim prostorima nanijeli su poraz daleko nadmoćnijem neprijatelju čime su pokazali da je agresor pobjedljiv i što je bio vjetar u leđa ostalim patriotama da krenu u odbranu i očuvanje svojih prostora. Obilježavanje ovog datuma počelo je uličnom trkom učenika osnovnih i srednje škole u Kalesiji, a pobjednicima nagrade su uručili načelnik Kalesije Sead Džafić, šefica u Službi za opću upravu i društvene djelatnosti Hata Mujčinović te predsjedavajući Općinskog viječa dr. Enes Idrizović.Nakon toga delegacija predvođena načelnikom je položila cvijeće i pročila Fatihu na centralnom spomen obilježju u Kalesiji, a cvijeće su zatim položili Senad Alić i Hasiba Kurtić ispred Skupštine Tuzlanskog kantona, predstavnici boračkih organizacija i udruženja, predstavnici nevladinih i drugih organizacija te političke partije.Mi sa ponosom možemo reći da smo prvi oslobođeni grad u BiH, na žalost to nismo u prethodnom periodu iskoristili kako bi po tome naša općina bila prepoznatljiva. Mnogi naši borci dali su živote za slobodnu Kalesiju i to im nikada ne smijemo zaboravit. Mlađima moramo pričati šta se ovdje dešavalo da znaju kako smo se odbranili časno i pošteno jer nijedan pripadnik časne Armije RBiH sa ovih prostora nije procesuiran za zločin ili nešto više, rekao je načelnik Kalesije Sead Džafić. O bitnosti 23.maja govorio je i predsjednik Skupštine TK Senad Alić koji je kazao da su borci iz Kalesije pokazali kako se brani država, a ne samo svoje ognjište. On je kazao da Vlada TK ali i veći nivoi vlasti moraju više učiniti i pomoći da Kalesija dobije mjesto koje zaslužuje kada su u pitanju zasluge iz rata.U sali Općinskog vijeća Kalesija održana je i Svečana sjednica na kojoj su govorili predsjedavajući OV Kalesija dr. Enes Idrizović, načelnik Sead Džafić, general Armije RBiH Mirsad Gutić, ispred Vlade TK ministar Mufid Klinčević.Žalosno je da na obilježavanju ovakvih datuma nemamo više mladih osoba, učenika kako bi im kazali šta je ovdje bilo, kako su hrabri njihovi djedovi i očevi branili domovinu i na kraju pobijedili. Zašto skrivamo zastave BiH, istaknimo ih na kućama danas je naš dan, rekao je u svome obraćanju general Mirsad Gutić.U povodu Dana općine danas su dodijeljena i priznanja „Medalja sa zlatnim grbom“, dodijeljena je Emini Mujanović iz Hrasna Donjeg dok su „Plakete sa zlatnim grbom“ dodijeljene posthumno Jusufu Gazibegoviću iz Prnjavora, Smajlu Mehmedoviću iz Rainaca Donjih i Šefiku Imamoviću iz Vukovija Donjih.U ime nagrađenih prisutnima se obratila Emina Mujanović koja se zahvalila općini za najveće priznanje koje će joj biti vjetar u leđa da i dalje piše, a iza sebe već ima objavljenih pet knjiga.

Predstavnici općine danas su zajedno sa predstavnicom porodica, Mihnetom, otkrili spomen obilježje za osam ubijenih, a zatim spaljenih Bošnjaka iz kalesijskog naselja Hemlijaši.Naime, 8.maja 1992. godine agresorske snage potpomognute četnicima u Hemlijašima su izvršili ubistva, a zatim i spaljivanje Bošnjaka čije kosti su nakon rata ekshumirane i ukopane su u haremu džamije u ovom naselju.Prije otvaranje spomen obilježja u džamiji je proučen tevhid svim ubijenim borcima i civilnim žrtvama agresije na BiH.Mi nikada ne smijemo zaboraviti šta se desilo na ovom području. Ljudi su ubijani zbog imena, vjere i spaljivani kako bi se izbrisao svaki trag da su tu bili. Mlađim naraštajima trebamo svi zajedno pričati kako smo napadnuti od strane JNA i lokalnih četnika te vojnika koji su dolazili da ubijaju iz Srbije a zatim su isti dobili zaštitu te države. Još niko nije procesuiran za ova nedjela koja su učinjena u Hemlijašima.Općina Kalesija je za uređenje i izgradnju spomen obilježja uložila oko 10.000 KM.Ovo moramo pamtiti i nikada ne smijemo zaboraviti, poručeno je iz Hemlijaša.

Armija RBiH formirana je 15.aprila 1992.godine i bila je zvanična oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine. U prvom oslobođenom gradu danas je na dostojanstven način obilježen jedan od najznačajnijih datuma u novoj historiji naše domovine. Organizator svečanosti za područje TK je Savez demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona, dok je domaćin Organizacija demobilisanih boraca „23.maj“ Kalesija uz podršku općinskog načelnika Seada Džafića. Svečanost je počela postrojavanjem nekadašnjih pripadnika ARBiH, MUP-a i civilne zaštite održano je na sportskom poligonu MSŠ u Kalesiji.“Dan ratnih jedinica općine Kalesija je 8.4.i do sada nismo obilježavali taj datum ali kroz ovaj dio mi smo htjeli da i to objedinimo i da u narednom periodu u kontinuitetu počnemo obilježavati Dan ratnih jedinica naše općine, jer je to jedan od značajnih datuma”-kazao je Mirzet Alić predsjednik Organizacije demobilisanih boraca “23.maj” Kalesija. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 1996. godine povodom obilježavanja 1. marta, Dana nezavisnosti BiH , odlikovao Armiju RBiH Ordenom slobode. Formiranje Armije RBiH 1992.godine nije bilo nimalo jednostavno. Zbog toga obilježavanje datuma njenog formiranja emotivno je za sve posebno za one koji su bili njeni članovi u tim najtežim godinama.“Za nas Kalesijce i mene kao načelnika ovo je izuzetno važan dan jer je Kalesija dala veliki doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine. Kalesija je prvi oslobođeni grad koji je pružio otpore širenju agresora kao aerodromu u Dubravama i kasarni na Husinu. Znači, u Kalesiji je postavljen stub odbrane Bosne i Hercegovine. Mi Kalesijci smo posebno ponosni na taj datum”istakao je načelnik Sead Džafić. Povodom Dana Armije položeno je cvijeće na spomen obilježje u Kalesiji, odata dužna počast onima koji su stali na branik domovine i za nju dali najvrjednije što su imali, svoje živote. Također, upriličena je i Svečana akademija, kao i takmičenje u raznim sportskim aktivnostima.

Odavanjem počasti šehidima, akademijom i predstavljanjem najuspješnijih literarnih radova učenika srednjih škola o jedinicama Patriotske lige i Armije Republike Bosne i Hercegovine, u Tojšićima i Kalesiji svečano je u petak 11. januara 2019.godine obilježena 27. godišnjica ovog izuzetno značajnog događaja za odbranu ovog dijela naše domovine od velokosrpske agresije. Da podsjetimo, 11. januara 1992. godine Patriotska liga Kalesije po instrukciji Glavnog štaba Patriotske lige bila je organizator savjetovanja opštinskih štabova Patriotske lige, kao i komandira specijalnih jedinica Patriotske lige regije Sjeveroistočne Bosne. To je bilo u vrijeme nadolazeće agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u uslovima kada je rukovodstvo pobunjenih bosanskih Srba već krenulo u aktivnosti na stvaranju paradržavnih tvorevina formiranjem tzv. srpske republike u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. godine. Po zakonu donijetom u Skupštini TK u decembru 2016. godine, 11.januar kao Dan održavanja regionalnog savjetovanja općinskih štabova Patriotske lige uvršten je u značajne datume za Tuzlanski kanton. Takođe, uvršten je u značajne događaje općine Kalesije. Manifestaciji je prisustvovao veći broj učesnika savjetovanja od prije 27 godina, delegacije udruženja Patriotske lige iz svih općina Tuzlanskog kantona, Distrikta Brčko, drugih kantona i saveza PL na nivou Bosne i Hercegovine. takođe i delegacije boračkih saveza Tuzlanskog kantona i boračkih udruženja Kalesije. Posebno toplo su pozdravljeni generali Vahid Karavelić Vaha i Atif Šaronjić Emir, članovi nekadašnjeg Glavnog štaba Patriotske lige Bosne i Hercegovine.Prisutnima na svečanoj akademiji obratili su se: Fikret Suljkanović kao predstavnik općine Kalesije, Danis Gojačić kao predstavnik resornog kantonalnog ministarstva, Salih Kulenović kao predsjednik Saveza PL BiH i federalni ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević. U svojim obraćanjima istakli su značaj savjetovanja i potrebu obilježavanja događaja iz perioda agresije na BiH, posebno sa aspekta aktuelne političke situacije u našoj državi i pokušaja njenog ugrožavanja.Ministar Salko Bukvarević, i sam učesnik savjetovanja u dijelu obuke komandira specijalnih jedinica Patriotske lige, evocirao je sjećanja na te događaje od prije 27 godina. Posebno je naglasio da je Patriotska liga bila embrion Armije RBiH, da su jedinice Patriotske lige organizovanjem početnog otpora primile prve udare agresora i time obezbijedile dodatno vrijeme svim drugim patriotama da vide o kakvoj se agresiji radi, da je agresor nemilosrdan i da organizuju odbranu.U okviru akademije saopšteni su rezultati literarnog konkursa za učenike srednjih škola, kojeg je u povodu ove godišnjice raspisao Savez boraca Patriotske lige Tuzlanskog kantona na temu o specijalnim odnosno manevarskim jedinicama Patriotske lige. Uslijedilo je čitanje radova Amne Kamenčić (MSŠ ”Musa Ćazim Ćatić” Kladanj), Ajdina Mujezinovića (Mješovita srednja škola Banovići) i Dženita Vildića (Elektrotehnička škola Tuzla). Svi prisutnu su sa izuzetnom pažnjom saslušali njihove radove i potom ih nagradili burnim aplauzima, što je najbolji pokazatelj utiska koji su svojim opisima istaknutih pojedinaca i jedinica Patriotske lige ostavili na slušaoce. Poseban kompliment autorima ovih radova dao je ministar Bukvarević, kada je prilikom dodjele plaketa i nagrada rekao da ni on niti drugi pripadnici ovih jedinica ne bi mogli bolje pisati o Crnim labudovima, Sprečanskom odredu, Prnjavorskoj četi, Samostalnoj četi PL Tuzla i drugim jedinicama Patriotske lige. Osim pročitanih radova, nagrađeni su još i literarni radovi Aide Suljić (Mješovita srednja škola Kalesija), Elmedine Begić (Mješovita srednja škola Čelić) i Dženete Kovačević (MSŠ ”Musa Ćazim Ćatić” Kladanj).Nosioci obilježavanja ove značajne godišnjice bili su Udruženje boraca Patriotske lige Kalesija i Savez boraca PL TK, uz podršku institucija općine Kalesije i Bosanskog kulturnog centra ”Alija Izetbegović” Kalesija, kao i resornog kantonalnog i federalnog ministarstava.

Na stadionu “Tom Cat Arena” u Kikačima danas je izvršeno postrojavanje pripadnika 241.Sprečanske-muslimanske brigade poznatije pod imenom “Gazije”. Brigadu je postrojio njen prvi komandant Halil Jahić dok je prigodanim referatom Fahrudin Mešanović se prisjetio svih uspjeha ove jedinice koja je za kratko vrijeme postala jedna od najboljih u Bosni i Hercegovini. Mešanović je rekao da su “Gazije” imale tu čast da budu postrojene i za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Prvi komandant Halil Jahić rekao je da mu je čast što su borci ponovno na okupu i da ovo treba prerasti u tradiciju, a naredno okupljanje i postrojavanje bi trebalo biti u samom centru Kalesije jer su “Gazije” kroz rat pokazale kako se voli domovina i kako se ona brani. Prisutnima se obratio i Dževad Tosunbegović, predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Kalesija. koji je u svom obraćanju kazao da ovako trebaju da se okupe sve kalesijske jedinice i da pokažu svoje jedinstvo i u miru kao što su to činile u vrijeme agresije na RBiH. Šemso Muminović. komandant zvorničke 206.brigade, pohvalio je ovo okupljanje rekavši da su “Gazije” pružile veliku podršku na ratištima Podrinja, istakavši da su oslobodili Majevicu, Gredu, Lisaču, Kasarlije, učestvovali u oslobađanju Sanskog Mosta i Vozuće. Prije okupljanja “Gazija” u Kikačima, delegacija zajedno sa predstavnicima Općine Kalesija položila je cvijeće i proučila fatihu na centralnom spomen obilježju.

Krajem 1991. godine političko – bezbjednosna situacija u cijeloj BiH počela se dramatično komplicirati. Nagovještaji nadolazećeg zla bili su svakodnevni i u gotovo svakom mjestu. Početkom 1992. godine i na području kalesijske opštine ekstremisti iz Srpske demokratske stranke (SDS) doveli su situaciju do usijanja, a tadašnja JNA već je uveliko naoružavala srpski narod. Vojne i tenkovske jedinice tadašnje JNA već su bile zauzele „početne položaje“ oko Kalesije: u Osmacima, na Rakinom Brdu, u Zelini, na Capardama i u Dubnici. U cilju odbrane, u Tojšićima je 11. januara 1992. godine održano savjetovanje komandanata Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu. Savjetovanje je otvorio komandant Patriotske lige opštine Kalesija, Dževad Tosunbegović i tom prilikom je iznio plan odbrane opštine Kalesija. Situacija je, međutim, kulminirala 12. marta 1992. godine kada su u Kalesiji, na izlazu prema Tuzli, brutalno ubijeni policajci, Sead Bukvarević i Zijad Živčić. Dvostruko ubistvo uniformiranih osoba – državnih službenika, organizirali su i izvršili ekstremisti SDS-a iz Dubnice. Međunacionalne tenzije u Kalesiji nakon ubistva policajaca prešle su kritičnu tačku. Na obje strane podignute su barikade: Srbi su barikade postavili u Dubnici i na Capardama, a u Prnjavoru i na izlazu iz Kalesije prema Zvorniku, za – preke su postavili i Bošnjaci (Muslimani). Nažalost, već sutradan, dakle 13. marta, na barikadi – na izlazu iz Kalesije prema Zvorniku – desilo se još jedno ubistvo. Iz obližnje šume smrtno je ranjen Sead Avdić, koji se nalazio na obezbjeđenju barikade. Višednevni pregovori oko mirnog rješenja novonastale situacije sa predstavnicima SDS-a i Službe državne bezbjednosti Tuzla, koje je predvodio predsjednik Skupštine opštine Kalesija, Izet Hadžić, nisu dali rezultata. Ubice nisu uhapšene. U rano jutro 2. maja 1992. godine, granatiranjem iz pravca Rakinog Brda i iz Dubnice, a potom i rafalima sa Carske Bašče po centru Kalesije i Prnjavoru, počela je oružana agresija na kalesijsku općinu. Tog dana poginula je Nefisa Osmančević iz Gojčina. Tehnički superiornije neprijateljske snage, podržavane tenkovima i jedinicama tadašnje JNA, istog su dana opkolile i zauzele Jelovo Brdo i Gojčin. Narednih dana agresor je okupirao istočni dio opštine: Hajvaze, Mahalu, Hemlijaše, Bulatovce i Memiće. Slabije naoružane jedinice TO Kalesija pružale su jak otpor, posebice na liniji Brda – Grabik – Pogon, ali su bile potiskivane prema centru Kalesije. U ranim jutarnjim satima 11. maja 1992. godine, uslijedila je jaka neprijateljska ofanziva svim raspoloživim sredstvima. Nakon herojskog otpora branilaca, Kalesija je ipak 11. maja 1992. godine – okupirana. Agresor se spojio sa svojim jakim uporištem, sjedištem SDS-a u Dubnici. Krajnji cilj im je bio Tuzla, uključujući aerodrom u Dubravama, i spajanje sa Ozrenom. Branioci Kalesije nakon konsolidacije redova, na rječici Bijeljevac, u Miljanovcima, organiziraju jaku liniju odbrane. Borci odbrane pružali su višednevni žestok otpor neprijatelju koji je napokon – zaustavljen. Nakon uspješne odbrane i “psihološke konsolidacije“, komandant Opštinskog štaba TO Kalesija, Mirsad Gutić, naredio je svim komandama jedinica da se pripreme za oslobađanje okupiranih kalesijskih teritorija. Akcija oslobađanja Kalesije započela je u rano jutro 23. maja 1992. godine. Sa zapadne strane opštine, odnosno iz pravca Prnjavora, uslijedio je žestok udar kalesijskih oslobodilaca. U munjevitom napadu oslobođen je Prnjavor, a u večernjim satima 23. maja 1992. godine, nakon samo 11 dana okupacije, oslobođen je i centar Kalesije. Kalesija je tada postala – prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Narednih dana kalesijski oslobodioci su ušli i u Dubnicu, u Zolje i u Jajiće. Oslobođena je 28. maja Kalesija Gornja, a potom i Brda. Nešto kasnije, polovinom juna 1992. godine, oslobođeni su i Brezik, Memići, Bulatovci i Mahala, ali se linija 4. jula 1992. godine, ponovo pomjerila – prema Kalesiji. Prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 21. novembra 1995. godine, ratna linija razgraničenja bila je na pravcu: Pandurica – Brezik – Grabik – rijeka Bukovica – tkzv. plavi most na magistralnom putu – pruga – područje ispod „Unis-Tok-a“. Skoro 4 godine ratovanja, svakodnevna granatiranja, stravična ubijanja i razaranja, potpuno su izmijenili sliku Kalesije. U ratu je na području (današnje) kalesijske općine poginulo 107 civila, među kojima je bilo i djece. Živote je izgubilo 286 boraca Armije BiH. Na stotine je invalida rata. Uništeni su industrijski i drugi privredni objekti. Sve džamije i mektebi u istočnom dijelu općine zapaljeni su ili su „sravnjeni sa zemljom“. Škole, ambulante, dom zdravlja, dom kulture, bukvalno svaki objekat u centru Kalesije bio je manje ili više devastiran. Popaljena su i uništena mnoga sela istočnog dijela kalesijske općine. Stanovništvo je pobijeno, prognano, izbjeglo ili raseljeno. Dejtonskim sporazumom 1995. godine, „predratna“ opština Kalesija podijeljena je na dva dijela, između dva entiteta. Od dijela koji je pripao Republici Srpskoj, formirana je nova opština Osmaci.

Pašan Vildić sin Ibrahima imao je samo 26 godina kada je 8. maja 1992 godine strijeljan i zapaljen u štali u Hemlijašima. Iza Pašana ostale su dvije kćerke Anela i Arnela, jedna je imala tri godine a jedna samo tri mjeseca kada je njihov babo ubijen. Za Pašana i još sedam osoba, porodica, rodbina i prijatelji danas su klanjali dženazu. Pašanu dženazu nije klanjao otac Ibrahim jer je i on istog dana ubijen u štali. Otac i sin istog dana mučki su ubijeni a potom spaljeni.Osim Pašana i i Ibrahima Vildića ubijeni su i zapaljeni u štali Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić , Mustafa (Kadro) Kuduzović. U štali tog kobnog dana bio je i Alija Ibrišević koji je kako kaže uz Božiju pomoć uspio pobjeći i povesti komšiju Omera sa sobom.Alija je danas klanjao dženazu onima sa kojima je zajedno bio zarobljen u štali, i čije ubistvo vidio vlastitim očima.Tabut sa imenom Ibrahima Turkića danas je milovala i ljubila njegova najmlađa kćerka Mihneta Halilović koja se prisjetila posljednjih dana provedenih sa svojim ocem:“Kada je rat počeo živjela sam u Bijeljini, tada sam rodila svoju djevojčicu. Imala je samo 20 dana kada je rat počeo. Svog babu i fameliju vidjela sam desetak dana prije poroda. Prošli su nekako barikade i došli, vidjela sam ih i poslije toga ništa nisam znala o njima do decembra 1992 godine kada sam stigla u Dansku. Svaki dan kako je moja kćerka rasla gledala sam mog babu kroz nju. Kako bi se radovao njoj da je živ.”Iako je prošlo 26 godina od stravičnog zločina porodice nikada ne mogu zaboraviti ono što se desilo. Sretni su što su konačno kosti njihovih najmilijih identificirane i što im mogu klanjati dženazu, ali bol za gubitkom najvoljenijih bića nikada neće prestati.Proces identifikacije ubijenih bio je izuzetno težak, jer su nakon ubistva žrtve spaljene u štali oko koje su postavljene mine. Posmrtni ostaci svih osam ubijenih pronađeni su na zgarištu štale u Hemlijašima, ali su neki dijelovi njihovih tijela bili izmješteni na lokalno mezarje. Ekshumacija sa mezarja i iz spaljene štale obavili su eksperti Instituta za nestale osobe BiH 24. oktobra 2016. godine, a nakon toga je DNK analizom utvrđen identitet ubijenih.Dženazu namaz predvodio je muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović

Uz prisustvo porodica šehida, rodbine i prijatelja, danas je u naselju Hajvazi kod Osmaka prigodnim vjerskim programom obilježena 26. godišnjica zločina počinjenih u maju 1992. godine tokom etničkog čišćenja i agresije na našu zemlju. Osmog maja, prije 25 godina, svi stanovnici ovog naselja, koje je tada pripadalo općini Kalesija, su protjerani, više od 15 ih je ubijeno, dok je selo opljačkano, a potom zapaljeno i uništeno. Uradili su to pripadnici vojnih i paravojnih formacija iz Srbije, poput „Belih orlova“, zatim pripadnici Vojske RS-a i lokalni Srbi. Neki od nedužnih bošnjačkih civila koji su ubijeni u maju 1992. godine, odmah su ukopani na lokalnom šehidskom mezarju, dok se za kostima njih desetak još uvijek traga. Porodice nakon 26 godina čekaju informacije o grobnicama. Čekaju pravdu i istinu, te procesuiranje odgovornih za zločine u ovom mjestu.Na šehidskom mezarju je proučen jasin, a prisutnima se obratio Mirsad efendija Sakić, imam džamije u Hajvazima. -Njegovanje sjećanja na naše šehide moramo prenositi na mlađe generacije. Sjećanje se mora čuvati i kada ne bude nas. To je obaveza djece i mladih. Ako zaboravimo zlo koje se desilo, ko će doći da zijareti naše šehitluke? Ko će doći da uzme pouku od ovih šehitluka, što je najbitnije, kako se budućim generacijam ne bi dogodilo ono što se dogodilo nama od 1992. Do 1995. Godine, kazao je Sakić. Potom, stanovnici Hajvaza su dijelom puta, kojim su 1992. godine napuštali ovo mjesto, stigli do spomen – obilježja, na kojem su ispisana imena i prezimena 24 šehida ovog naselja. Kasnije je u mektebu proučen tevhid šehidima, a vjerski program je predvodio 90-godišnji Ramo ef. Mehmedović, Kada je u pitanju zločin u Hajvazima, pred nadležnim sudovima još uvijek niko nije odgovarao. U Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona se godinama vodila istraga protiv više od 50 osoba srpske nacionalnosti, zbog ratnog zločina počinjenog na područuju općina Kalesija i Osmaci. Ovaj predmet se zadnjih godina nalazi u nadležnosti Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a porodice očekuju hapšenje odgovornih i podizanje optužnica. -Pozivamo pravosudne institucije da procesuiraju odgovorne, a sve one koji to znaju, da nam kažu gdje su kosti naših najmilijih. To je najmanje što mogu uraditi. Želimo dostojanstveno da ukopamo naše najmilije, poručeno je danas iz Hajvaza.Zanimljivo je da je na isti datum, dakle 8. maja 1998. godine, započeo povratak u ovo mjesto. U protekle dvije decenije, naselje je potpuno obnovljeno, rekonstruisani su asfaltni putevi, urađen Omladinski dom, te je urađena rekonstrukcija dijela vodovoda, a očekuje se realizacija drugih projekata, kao što je realizacija projekta rasvjete. Mnogobrojni omladinci su završili fakultete, a stanovnici ovog povratničkog mjesta su danas uspješni privrednici, profesori, inženjeri, radnici…Brojni Hajvazani danas žive u Federaciji i dijaspori, te pomažu svoje rodno mjesto.

Općinski načelnik Sead Džafić donio je Odluku da se 8.maj proglasi Danom žalosti na području općine Kalesija zbog kolektivne dženaze i ukopa osam Bošnjaka ubijenih 8.maja 1992.godine u Hemlijašima.Na zgradi općine Kalesija, javnim ustanovama i preduzećima kojima je osnivač općina Kalesija, zastave će biti spuštene na pola koplja, zabranjeno je održavanje svih javnih priredbi kulturnog i zabavnog sadržaja, puštanje muzike u ugostiteljskim i drugim objektima, a elektronski mediji će svoj program uskladiti sa Danom žalosti.8.maja u Hemlijašima bit će ukopani:Vildić (Ibrahim) Pašan rođen 1966. godine iz HemlijašaVildić (Salkan) Ibrahim rođen 1935 godine iz HemlijašaVildić (Salkan) Mujo rođen 1939. godine iz HemlijašaVildić (Hruso) Mustafa rođen 1946 godine iz HemlijašaVildić (Alija) Smajil rođen 1940 godine iz HemlijašaZulić (Osman) Nedžib rođen 1934 godine iz HemlijašaTurkić (Emin) Ibrahim rođen 1930 godine iz Bulatovaca iKuduzović (Kadro) Mustafa rođen 1925 godine iz Mahale

Prije 25 godina, na današnji dan, 26. aprila 1993. godine, iz logora Batković na slobodu je pušten Ruvejd ef. Jahić (63), prijeratni imam u Diviču kod Zvornika. Ruvejd ef. Jahić nikada ne može zaboraviti boravak u logoru. – Poslije pada Kule Grada, napadnut je Divič. Tri dana kasnije sam u Divičkoj džamiji bio više od dva sata izložen torturama, tuči, mučenjima, od čega sam zbog teških povreda prebačen u zvorničku bolnicu i tu ostao oko petnaest dana. Imao sam 5 polomljenih rebara. Poslije sam, uz sva zla koja su nam se dešavala, zajedno sa mještanima Diviča, ostao do 26. maja, kada smo odvedeni u logore Novi izvor, zatim prebačeni u logor Čelopek i onda u logor Batković, prisjeća se Jahić.U logoru je ostao skoro punu godinu dana. Slobodu je dočekao 26. aprila 1993. godine. – Bila je to duga godina, sa puno boli i patnje, godina stradanja mnogih meni dragih osoba i prijatelja, godina tuge i žalosti, i duga godina nade i iščekivanja slobode. Danas, sjećajući se svih patnji i stradanja kroz koje sam prošao zajedno sa mojim dragim Divičancima, molim dragog Boga da šehidima Čelopeka podari džennet, porodicama sabur i da se zlo onog vremena kroz koje smo mi prošli nikada i nikome više ne ponovi, kazuje Ruvejd ef. Jahić.Ruvejd Jahić je rođen u Miljanovcima kod Kalesije. Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese (1975) službovao je kao imam u Skucanom Vakufu kod Sanskom Mosta i u Diviču. Po izlasku iz logora kraće vrijeme bio je vršilac dužnosti glavnog imama za Medžlisa Islamske zajendice Zvornik, sa sjedištem u gradu Tuzli. Dana živi i radi kao imam u njemačkom gradu Viten (Witten).Iskustva i torture koje je doživio u logorima opisao je u knjizi „Od logora do slobode: kroz patnje Čelopeka i Batkovića“.

Na današnji dan 1992. godine, vršeći dužnost odbrane i bezbijednosti Bosne i Hercegovine, kao žrtve terorističkih napada srpskih ekstremista iz Dubnice i prve žrtve agrnesije na području općine Kalesija, svoje živote dali su Sead Bukvarević i Zijad Živčić. Dan poslije, na barikadama koje su se pojavile nakon ovog zločina, ubijen je i policajac iz rezevrnog sastava Sead Avdić.Danas, 26 godina poslije kalesijski policajci, porodice žrtava, organi uprave, brojna udruženja, kao i učenici OŠ “Kalesija” odali su dužnu počast dobitnicima najvećih ratnih priznanja ”ZLATNA POLICIJSKA ZNAČKA”.“Kolege su odmah na početku dale svoje živote za ono što nam je najdraže. I to je dokaza da mi stotinama godina ovjeravamo opstojnost jedine nam Bosne i Hercegovine, ugrađujući i naše živote u njene temelje. Ovo bi trebala biti pouka svima nama i ovo trebamo njegovati”- kazao je Hamzalija Hamidović Prema brojnim dokazima i tvrdnjama svjedoka, kalesijske policajce je 12. marta 1992. godine ubio je Rade Janković iz Dubnice , član tadašnjeg SDS-a. Međutim ni Rade Janković kao ni ubica Seada Avdića nikada nisu procesuirani.Porodice Zijada Živčića, Seada Bukvarevića kao i Seada Avdića nadaju se da će jednog dana pravda ipak biti zadovoljena, da će počinioci gnusnog djela za to i odgovarati.Bol za gubitkom najvojenijih bića ne nestaje sa godinama, samo se nužno naviknete da ga više nema među živima, sestra policajaca Seada Avdića ističe da se nada da će njen brat jednoga dana dobiti i zasebnu spomen ploču jer je to i zaslužio. Njegovo ime naknadno je dodano na spomen ploču. O Kalesijskim policajcima pisali su i učenici iz škola sa područja općine Kalesija, a njihovi radovi objavljeni su u knjizi „Kalesijski“zlatni ljiljani” i dobitnici ratnih priznanja Armije i MUP-a RBiH.

U Komemorativnom centru u Tuzli identificirano je osam žrtava bošnjačke nacionalnosti koje su ekshumirane u oktobru 2016. godine iz masovne grobnice Hemlijaši na području Kalesije.Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su posmrtni ostaci svih identificiranih žrtava pronađeni na zgarištu štale u mjestu Hemlijaši.Prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, u maju 1992. godine na ovom mjestu ubijeno je i spaljeno osam žrtava bošnjačke nacionalnosti.“Prilikom ekshumacije pronađen je veći broj spaljenih kostiju, dosta čahura i dijelovi spaljene odjeće. Lokalitet je bio miniran, a nakon deminiranja izvršena je ekshumacija”, navela je Čengić.Po njenim riječima, dijelovi skeleta ubijenih žrtava izmješteni su s primarne lokacije, odnosno iz spaljene štale u mezarje u mjestu Hemlijaši.Čengić navodi da je 24. oktobra 2016. godine izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka iz spaljene štale i iz mezarja u Hemlijašima. Dakle iz primarne i sekundarne grobnice ekshumiran je veći broj spaljnih kostiju.“Nakon uzetih koštanih uzoraka i izvršene DNK analize utvrđen je identitet osam žrtava. Među identificiranim žrtvama njih pet je iz porodice Vildić”, kazala je Čengić.Identificirani su otac i sin Vildić, Ibrahim ubijen u 57. godini i njegov sin Pašan koji je imao 26 godina kada je ubijen. Takođe, identificiran je i Ibrahimov brat Mujo Vildić koji je imao 43 godine.Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen.Identitet žrtava utvrđen je na temelju DNK analize, a zvanično identitet su potvrdili i članovi njihovih obitelji.Identificirani su:1. Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine;2. Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine;3. Mujo (Salkon) Vildić, rođen 1939. godine;4. Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine;5. Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine;6. Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine;7. Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine;8. Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.(Izvor: Fena)

Dana 24.02.2018. godine u 19:30h, nakon kraće i teške bolesti preselio je Ramo Vokić, dobitnik najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”. Ramo (Hasan) Vokić rođen je 21.08.1949. godine u Gojčinu, Općina Kalesija. Najveće ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dodijeljeno mu je 15.04.1996. godine. Dženaza namaz će se klanjati 26.02.2018. godine (ponedjeljak) u 15:30 na mezarju u Gojčinu.

U prepunoj sali BKC “Alija Izetbegović” Kalesija (7.2.2018. godine/16:00 sati) u povodu obilježavanja 25. godišnjice od formiranja kalesijske ratne 205. brdske birgade upriličena je promocija knjige monografija “Kalesijski ‘zlatni ljiljani’ i dobitnici ratnih priznanja Armije i MUP-a RBiH”. Promotori knjige bili su: prof. dr. Salih Kulenović, Enver Kurtić, predsjednik Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja Kalesija i mr. Dževad Tosunbegović – autor monografije. Monografija govori o ljudima koji su se na području općine Kalesija i šire posebno istakli u odbrani svoje domovine i koji su proglašeni nosiocima ratnih priznanja. U knjizi su obrađena poglavlja: Kalesija u prošlosti sa posebnim osvrtom na borbu Bošnjaka za svoju opstojnost; period agresije na BiH 1992-1995; predstavljene su biografije dobitnika ratnih priznanja: Značke “Zlatni ljiljan”, Zlatne policijske značke i Srebrenog štita, zajedno sa literarnim učeničkim radovima posvećenim poginulim dobitnicima najvećih ratnih priznanja. U knjizi je također predstavljena biografija Mehdina Senada Hodžića, heroja oslobodilačkog rata, koji je porijeklom sa područja općine Kalesija. Na promociji je naglašeno da je osim onih kojima su dodjeljena ratna priznanja Armije i MUP-a RBiH bilo i drugih zaslužnih u periodu odbrane od agresije. Njihovi herojski podvizi i postignuća zaslužuju svoje mjesto u historiji i da ih buduće generacije Bošnjaka nikada ne zaborave. Učenici Arnela Pezić (OŠ Kalesija), Emir Halilović (OŠ Memići) i Amra Majdančić (OŠ Vukovije) pročitali su svoje napisane radove – pjesme i podijeljeni su pokloni – knjige svim učenicima čiji su radovi uvršteni u knjigu. Nakon promocije upriličeno je druženje učesnika promocije u holu BKC “Alija Izetbegović” Kalesija. Pored članova porodica dobitnika najvećih ratnih priznanja na promociji je pristvovao veliki broj ratnih komandanata, demobilisanih boraca, zatim predstavnici boračkih organizacija, lokalnih i viših nivoa vlasti, te brojni građani i učenici osnovnih i srednjih škola (OŠ Kalesija, OŠ Rainci Gornji, OŠ Tojšići, OŠ Vukovije, OŠ Memići i MSŠ Kalesija). Treba istaći da su brojne delagacije, prije početka promocije na Centralnom spomen obilježju u Kalesiji položili cvijeće i proučili fatihu kalesijskim šehidima. Odbor za izdavanje Monografije čine: Enver Kurtić – predsjednik Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja općine Kalesija, Mirsad Gutić – general ARBiH, Edin Ramić – federalni ministar za raseljene osobe i izbjeglice, Sead Džafić – načelnik općine Kalesija, Avdo Joldić, Ibro Huremović i Emir Majdančić dobitnici “Zlatnog ljiljana”. Recezenti Monografije su: prof. dr. Salih Kulenović, dr.Izet Hadžić i prof. Samir Halilović, a izdavači su: Gradska biblioteka Kalesija i Udruženje dobitnika najvećih ratnih priznanja općine Kalesija. Kalesijskim “Zlatnim ljiljanima” i svim drugim znanim i neznanim herojima odbrane Kalesije i Bosne i Hercegovine, posebno onima koji u odbrani od agresije dadoše i svoje živote. Pokrovitelji štampanja monografije, promocije i obilježavanja bili su Ministarstvo za povratak F BiH, na čelu sa ministrom dr. Edinom Ramićem, i Općina Kalesija, na čelu sa načelnikom Seadom Džafićem.

Na Regionalnom savjetovanju Patriotske lige, koje je održano 11. januara 1992. godine u Tojšićima, organizirana je priprema za odbranu Bosne i Hercegovine. Ovo Regionalno savjetovanje Patriotske lige za Sjeveroistočnu Bosnu bilo od velikog značaja za odbranu Bosne i Hercegovine i njenog naroda.Polaganjem cvijeća i učenjem fatihe na spomen obilježju u Tojšićima počelo je obilježavanje 26.godišnjice Regionalnog savjetovanja Patriotske lige za Sjeveroistočnu Bosnu, fatiha je proučena i položeno cvijeće i na spomen obilježju u Kalesiji. Emocije kod prisutnih bile su prisutne i danas, nakon 26.godina. Prisjetili su se kako je sve počelo a prisjetili su se i onih koji su stajali na braniku Bosne i Hercegovine i njenu slobodu platili svojim životima“Srećem danas veliki broj onih ljudi koji su i 1992.godine bili tu, i imali ulogu u svim tim dešavanjima i pripremi otpora. Na nama je da budemo tu, da se okupljamo, da sačuvamo sjećanja na 11.1.1992.godine i ljude koji su dali svoje živote za odbranu Bosne i Hercegovine”- kazao je Dževad Tosunbegović jedan od osnivača Patriotske lige na ovim prostorima Obilježavanje godišnjice Regionalnog savjetovanja Patriotske lige od velikog je značaja za budućnost Bosne i Hercegovine. Važno je generacijama koje dolaze u amanet ostaviti obilježavanje važnih datuma za našu domovinu.“Naša trajna zadaća je podsjećati na važnost ovakvih datuma samo sa jednom porukom da se agresija, rat i genocid nikada i nikome ne ponovi”- istakao je Ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Salko Bukvarević. Važnost obilježavanja 11 januara istakao je i načelnik Općine Kalesija Sead Džafić, koji je kazao da je Patriotska liga bila uvertira za osnivanje Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prema riječima ministra Bukvarevića pokazalo se da je pomenuto savjetovanje bilo jedno od najznačajnijih savjetovanja u organizaciji Patriotske lige i kompletne odbrane regije Sjeverositočne Bosne. Nakon polaganja cvijeća i učenja fatihe na spomen obilježju, svi su prisustvovali i svečanoj akademiji koja se održala u BKC-u “Alija Izetbegović” Kalesija.

Na majevičkom uzvišenju Lisači, polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe palim borcima Armije RBiH obilježena je 23.godišnjica pobjede Armije RBiH, kada je poražena neprijateljska vojska i kada je zarobljen 61 srpski vojnik.Cvijeće na spomen obilježje onima koji živote dadoše za slobodu domovine položili su općinski načelnik Sead Džafić, savjetnik Fikret Suljkanović i predsjedavajući Općinskog vijeća Kalesija dr. Enes Idrizović, kao i predstavnici Jedinstvene organizacije boraca općine Kalesija. Žao mi je što nas danas ovdje nema više na ovom mjestu. Oni prije mene koji su bili na vlasti, nisu uspjeli da naprave put ka Lisači kako bi se na ovom mjestu mogli održavati časovi historije tokom cijele godine, jer djeca moraju znati šta se ovdje desilo i kako su humano postupali naši vojnici prema neprijatelju, rekao je načelnik Sead Džafić.On je pozvao poslanike u Federalnom parlamentu, Skupštini TK, ali i predstavnike političkih partija da skupa rade na uređenju Lisače, odnosno da se uradi put i spomen obilježje na ovoj koti koje će svjedočiti veličanstvenoj pobjedi Armije RBiH. Adelisa Tabalović učenica devetog razreda Osnovne škole Memići prisutnima se obratila referatom o Lisači, u kojem je govorila o hrabrosti naših vojnika, zarobljavanju srpskih vojnika, ali i o humanom postupanju naše vojske prema njima.Mi o Lisači trebamo više da pričamo. To je bitka koja je trajala 17 dana i oslobođena je na 25.novembar 1994.godine. Obilježevanje je od izuzetnog značaja, jer se o ovome ne uči u udžbenicima, cilj nam je da mladi znaju šta je agresor planirao i kako je sijao smrt sa ove kote po Kalesiji, Tuzli i okolnim mjestima, kazao je Mirzet Alić predsjednik Jedinstvene organizacije boraca općine Kalesija. Tokom pohoda na Lisaču veliku pomoć učesnicima pružila je i ekipa Crvenog križa, a za učesnike pripremljen je i čaj i hrana.

Općinski načelnik Sead Džafić sa saradnicima položio je cvijeće na centralnom spomen obilježju u Kalesiji u sklopu obilježavanja 26.godišnjice od mobilizacije rezervnog sastava milicije koja se u našoj općini održava u organizaciji Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995”.S obzirom da je , za vrijeme ratnih dešavanja 1991., JNA oduzela oružje Teritorijalne odbrane BiH i stavila ga u svoje magacine i pod svoj nadzor, i da je uveden embargo UN-a na naoružavanje branilaca BiH, poštujući Ustav i važeće Zakone u tom vremenu, Predsjedništvo SRBIH donijelo je 19. septembra 1991. godine, Odluku na osnovu koje je MUP izdao 20. septembra 1991. godine, Naredbu o mobilizaciji cjelokupnog rezervnog sastava milicije. Prema riječima sekretara Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995.”, Mehmedalije Hodžića ova Odluka je odmah počela sa primjenom u Kalesiji i mnogi milicajci su živote dali za odbranu domovine.Kako je rekao Hodžić u ratu je 10 milicajaca dalo živote u odbrani Kalesije i Bosne i Hercegovine, deset je umrlo, a oko 70 njih je lakše i teže ranjeno. Prisutnima se obratiio i predsjednik pomenutog udruženja Enver Jukanović koji se zahvalio načelniku na pomoći koju pruža kako bi živjelo sjećanje na milicajce koji su stali u odbranu domovine. Također je pozvao nadležne da pomognu u štampanju monografije o milicajcima koji su bili tu kada je bilo najteže.Općinski načelnik Sead Džafić je obećao da će ovakva udruženja koja njeguju sjećanje na događaje koji su iza nas uvijek imati njegovu podršku i pomoć, a policajce je pozvao da budu jedinstveni i da zajedničkim snagama pomognu da se u Kalesiji dešavaju pozitivne stvari i da se o našoj općini počne pričati pozitivno na svim poljima.Nakon polaganja cvijeća upriličeno je i druženje nekadašnjih milicajaca i članova Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995.” kao i drugih zvanica.

Članovi porodica šehida i poginulih boraca, boračkih udruženja, općinski načelnik, predstavnici MZ Hrasno Donje, Lovačke sekcije Hrasno, Patriotske lige, Kluba borilačkih sportova “Prison break” kao i građani Kalesije položili su cvijeće i proučili Fatihu na spomen obilježju na Karovinama gdje se prije tačno 25 godina odigrala bitka za odbranu zapadnih dijelova naše Kalesije, ali i dijelova Tuzle.Prisutnima se obratio mjesni imam Muamer ef. Bukvarević koji je kazao da se Karovine i heroji ovog mjesta nikada ne smiju zaboraviti te da se na ovoj lokaciji češće trebaju okupljati omladinci kako bi znali šta se dešavalo 22.augusta 1992. godine. On je izrazio i žaljenje što na obilježavanju dvadeset i pete godišnjice ove bitke nema dovoljan broj učitelja koji prenose znanje djeci, ali i vjerskih službenika sa područja naše općine.O bitci je govorio učesnik Šemsudin Ćatić koji je sa dosta emocija se prisjetio tog dana prije 25 godina. “Neprijateljski vojnici su napali ovaj lokalitet oko 06:00 sati. Prvo su napali linije koje su držali Seljubci i borci iz Hrasna, a među prvim poginulim bio je Ibrahim Sakić iz Kikača. U drugom naletu neprijateljskih vojnika život je izgubio Salih Zulić. Mi smo uspjeli da se vratimo i da u večernjim satima potisnemo neprijatelsjke vojnike. Kod onih koji su smrtno stradali smo pronašli lične dokumente iz Rusije i Bugarske što govori da su tu bili i strani plaćenici. Tog dana imali smo 12 poginulih boraca i 56 ranjenih”, kazao je Ćatić u svom obraćanju.Prisutnima se obratio i Muhamed Hodžić ispred Vijeća MZ Hrasno koji je rekao da će mladi iz ovog naselja sve uraditi da se o pamte Karovine i bitka koja se tu odigrala.O bitnosti ove bitke za odbranu cjelokupne Kalesije, govorili su predsjednik Patriotske lige Kalesija i nekadašnji predsjednik ratnog predsjednišva opštine Kalesija Dževad Tosunbegović, ali i komandant Muhamed Avdić.Općinski načelnik Sead Džafić pozvao je sve da se udruže i da skupa se radi na edukaciji Bošnjaka i stanovništva o onome šta se dešavalo u ratu. “Naša djeca treba da znaju šta se desilo na svakoj lokaciji gdje su vođene borbe. Nemojte da gledamo ko je koja politička partija, hajmo skupa da radimo za bolje naše djece. Ja kao načelnik ću sve učiniti da ovi ljudi nikada ne budu zaboravljeni”, istakao je Džafić.Nakon obraćanja na lokalitetu Karovina, u Domu kulture u Hrasnu Donjem upriličena je i promocija knjige mlade Emine Mujanović, a dodijeljena su i priznanja zaslužnim za organizaciju obilježavanja ove bitke. Među nagrađenim svakako je i općinski načelnik.Sa ovog obilježavanja poslata je jasna poruka da se Karovine nikada neće zaboraviti i da će se uvijek sjećati šehida i poginulih boraca koji dadoše živote za slobodu Kalesije i BiH.

Tokom minulog ramazana teravih-namaz u džamiji u Hemlijašima kod Kalesije predvodio je mladi softa Mehdin Đedović, iz kalesijskog naselja Brda, učenik 4. razreda Behram-begove medrese u Tuzli. Ovo mu je prvi puta da kao teravih-imam predvodi teraviju u nekom džematu i poklopilo se da svoj imamski posao započne baš u džamiji ispred koje je ukopan heroj oslobodilačkog rata Mehdin Hodžić – Senad, poznatiji po nadimku Crni Labud, po kojem je i slavna jedinica dobila naziv „Crni labudovi“. I mladi softa Đedović je dobio ime po heroju Mehdinu.– Drago mi je da sam bio teravih-imam u ovoj džamiji, sa ovim finim ljudima. Poslije teravije često smo u džamiji, uz kahvu, ostajali skoro do sehura, kazuje Mehdin Đedović. Dok je Mehdin Đedović predvodio teravih-namaz, mujezin mu je bio njegov otac Mustafa Đedović. I njemu je drago što je njegov sin predodio teraviju u džamiji ispred koje je ukopan Mehdin Hodžić. – Ratovao sam kapetanom Hajrom Mešićem, Mehdinom Hodžićem, sa Hasetom Tirićem sam imao kontakte na početku agresije. Svi su mi dragi, ali mi je Crni Labud nekako najviše prirastao srcu. Kada je poginuo, zarekao sam se, ako nekad dobijem sina, ime će dobiti po njemu, kazuje Mustaf Đedović, koji je u toku rata bio komandir izviđačko-diverzantske čete 245. brdske brigade.Želi da bude ukopan pored Crnog Labuda Mustafa se kasnije oženio, dobio sin i ispunio obećanje. Doduše, greškom matičara prilikom upisa njegovom sinu je dodato slovo – i, pa mu u papirima stoji Mehidin, ali ga svi bližnji zovu Mehdin. Pred kraj rata Mustafa Đedović je teško ranjen u nogu. Kaže da danas nema neki visok procenat invalidnosti, ali da osjeti promjenu vremena i u Slavonskom Brodu.– Ne trebe meni metereolog da najavljuje promjenu vremena. Noga i geleri u nozi mi uvijek najave kiše, kazuje Mustafa Đedović. Koliko cijeni rahmetli Mehdina Hodžića – Crnog Labuda, govori i to što je izrazio želju da se, kada umre, ukopa pored njegovog mezara u Hemllijašima iako živi u Brdima, nekoliko kilometra udaljenim od Hemlijaša. Ibro Vildić, hizmećar džamije u Hemlijšima, čovjek koji je nakon agresije obnovio džamiju i koji se brine o njoj, dao je Mustafi saglasnost da se ukopa u njihovom mezarju, pored Crnog Labuda. – Svi mi znamo kakav je bio borac Mustafa Đedović. Izrazio je želju da bude uz svog saborca i zašto mu ne izaći u susret, kazao je Ibro Vildić. Nakon dobijene saglasnosti, Mustafa Đedović je ostavio u emanet svome sinu Mehdinu da ispoštuje njegovu želju.

Delegacija Općine Kalesija predvođena načelnikom Seadom Džafićem i predsjedavajućim OV Kalesija Fadilom Alićem položila je cvijeće i proučila Fatihu na spomen-obilježju “Zlatnom ljiljanu” Dževadu Džafiću koji je ubijen 14.juna 1992.godine prilikom oslobađanja Brezika, ali i svim drugim borcima koji su položili životeza odbranu BiH.Osim delagcije Općine Kalesija i OV, cvijeće su položili i predstavnici Patriotske lige, Udruženja “Zlatni ljiljani” i predstavnici Nezavisne liste Sead Džafić. Prisutnima se obratio nekadašnji komandant štaba TO Sead Omerbegović koji je govorio o značaju bitke za Brezik ali i za druge teritorije koje su bili okupirali pripadnici “JNA” i tzv.vojske RS-a. O Dževadu Džafiću i njegovoj hrabrosti govorio je njegov saborac Fikret Križevac, koji je prisutnima prepričao dešavanja koja su tog dana bila prije dvadeset pet godina. U akciji oslobađanja Brezika život za slobodu su položili: 1. Dževad Džafić2. Fehim Mešanović3. Enver Pezić4. Mujaga Mujkanović5. Arzet Hasanović6. Rašid Jukanović7. Himzo Križevac8. Ismet Vildić Uz oslobođenje Kalesije i odbranu na Bijeljevcu, ova oslobodilačka akcija sasvim sigurno spada u najveća dostignuća kalesijskih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Prvu nagradu i iznos od 500 KM osvojio je Safet Pozder iz Prozora za „Rulet“. Drugo mjesto osvojio je Jasmin Ibranović iz Brčkog sa pričom „Jesam li izdao Kemu“. Njemu pripada nagrada u iznosu od 300 KM. Treće mjesto i 200 KM pripalo je Ameli Jordanović iz Novog Sarajeva za priču „Logoraš“. Termin uručivanja nagrada bit će naknadno određen. Na ovaj književni konkurs, što ga je raspisala gradska biblioteka koja djeluje u sklopu JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija pristiglo je nekoliko desetina radova, saopćeno je iz BKC-a. Iako je u javno raspisanom konkursu bilo navedeno da priče mogu imati maksimalno 9.000 otkucaja (slovnih mjesta), na natječaj je pristiglo nekoliko vrlo uspjelih priča koje su znatno prekoračile taj zadani kriterij i zbog toga te priče nisu mogle ući u konkurenciju za izbor nagrađenih priča, ali će biti uvršetne u zajedničku zbirku ratnih priča sa ovogodišnjeg i prošlogodišnjeg književnog natječaja, kazao je direktor BKC-a Fahrudin Sinanović. Hazim Karić, Isnam Taljić i Snježana Mulić Softić pobjednici su prethodnih natječaja. Kalesijska biblioteka i naredne godine namjerava raspisati književni natječaj za izbor najbolje kratke priče, s tim da neće biti tematskog ograničenja.

Bitka na Bijeljevcu, koja je praktično trajala od 2. maja do 25. maja 1992. godine, jedna je od najznačajnijih bitaka u proteklom odbrambenom-oslobodilakom ratu 1992 – 1995. Nakon što je srpski agresor u aprilu i početkom maja 1992. godine zauzeo mnoge gradove: Foča, Višegrad, Vlasenica, Bratunac, Zvornik, Bijeljina, na kratko vrijeme bio je zauzeo i Kalesiju, cilj mu je bio da se spoji sa svojim snagama u Tuzli i dalje da se izvrši spajanje prema Ozrenu.Planove agresorima poremetili su kalesijski branitelji koji su zastavili neprijatelja na Bijeljevcu u Miljanovcima. Dalje se nije moglo iako su na svaki način pokupšavali da probiju liniju na Bijeljvci. Dovodili su specijalce iz Niša, Užica i Valjeva, ali branitelji sa Bijeljevca nisu uzmicali. Najžešći napad bio je 17. maja 1992. godine. I on je odbijen. U znak sjećanaj na Bitku na Bijeljevcu, mjesna zajednica Miljanovci je upravo 17. maj izabrala za Dan MZ Miljanovci.Obilježavanje 25. godišnjice Bitke na Bijeljevcu počelo je u petak, 12. maja, učenjem Tevhida za šehide Miljanovaca i BiH,a istog dana, poslije džume, predstavnici MZ Miljanovci i mještani obišli su šehidsko mezarje u Miljanovcima. Glavni dio obilježavanja je u srijede, 17. maja. Tog dana, u 18,45 sati, predviđen je obilazak spomen-obilježuja na Bijeljevcu i polaganje cvijeća, gdje će prigodno obraćanje imati književnik Mehmed Đedović, a u 19,00 sati je predviđena svečana sjednica MZ Miljanovci. Poslije svečane sjednice planirano je druženje mještana Miljanovaca. Ekrem Hasanović, novoizabrani predsjednik MZ Miljanovci, poziva sve Miljanovčane, a i mještane okolnih mjesnih zajednica, da se odazovu na ovaj događaj i da daju svoj doprinos obilježavanju 25. godišnjica Bitke na Bijeljevcu.

Na današnji dan prije dvadesetpet godina život za Kalesiju i Bosnu i Hercegovinu položio je Senad Požegić iz Donjih Rainaca, na čijem spomenuke u blizini Doma zdravlja je danas položeno cvijeće te je proučena i fatiha.“Ovaj momak je dao svoj život za Kalesiju kada su četnici zauzeli centar našeg grada. Bio je odličan insan i odličan borac koji je iz svojih Rainaca došao da pomogne odbranu svoga grada. Žao mi je što na današnjem obilježavanju nema mnogo više Kalesijaca. Prošle godine nisu bili predstavnici općisnke vlasti, evo sada su tu i sve ćemo uraditi da ovi borci se ne zaborave i da nas bude svake godine sve više”, rekao je načelnik Sead Džafić.O komandiru Senadu Požegiću koji je poginuo 1992. godine nedaleko od mjesta gdje mu je 2008. podignut spomenik, njegovi saborci su izjavili da je bio je hrabar čovjek uvjeren u pobjedu jer je tvrdio da imamo srce i želju i pravo jer branimo domovinu”.Prije samog polaganja cvijeća prisutnima se obratio i Ćazim Huremović jedan od pokretača otpora na ovim prostorima koji je kazao da je Senad Požegić heroj ne samo Kalesije već i BiH. Dao je nešto najvrednije za domovinu, a to je život.Refija Požegić Senadova supruga kaže da joj je ove godine lakše pri obilježavanju godišnjice jer vidi da ima ljudi koji ispunjavaju obećanja koja su dali.“Zahvaljujući sadašnjoj vlasti, Senadov sin je konačno dobio posao. Nakon 25 godina neko se sjetio da mom dijetu da posao, hvala puno na tome. Srce mi se “kida” kada se sjetim dana kada je otišao da brani Kalesiju i kada su mi javili da je poginuo”, ističe Refija.Cvijeće pored načelnika, porodice i predsjedavajućeg OV Kalesija položili su i predstavnici Patriotske lige Kalesija, a na obilježavanju godišnjice smrti Senada koji je dao život za slobodu, odazvala su se samo dva vijećnika Armin Karić (SDP) i Huso Atlagić (Nezavisna lista), dok se predstavnici političkih stranaka i boračkih udruženja nisu pojavili.

Otvorena agresija na kalesijsko područje otpočela je 2. maja 1992. godine, napadom na Gojčin i Jelovo Brdo i granatiranjem Kalesije i Prnjavora.Najavom agresije na područje općine Kalesija smatra se isticanje srpskih zastava u centru Kalesije 5. maja 1991. godine, a početkom okupacije razmještanje jedinica tzv. JNA i rezervista na širem području Osmaka u oktobru 1991. godine. Najčešće se uzima da je velikosrpska agresija na područje općine Kalesija počela terorističkim napadom na patrolu policije SJB Kalesija 12. marta 1992. godine, kada srpski ekstremisti iz Dubnice mučki ubijaju policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića. U vezi sa ovim činom široj javnosti malo je poznato da su upravo tih dana na području Dubnice paravojne srpske snage izvodile vježbe i u okviru njih izvele bojevo gađanje. Ubrzo je počeo organizovani progon Bošnjaka jugoistočnih i drugih dijelova opštine Kalesija, tako da su već u aprilu 1992. godine počela i prva granatiranja, kada su poginule i prve žrtve (Kusonje, Mahala). Otvorena agresija na kalesijsko područje otpočela je 2. maja 1992. godine, napadom na Gojčin i Jelovo Brdo i granatiranjem Kalesije i Prnjavora. Granatiranje je nastavljeno i narednih dana, a najžešće je bilo 4. maja kada su pale prve žrtve i u Prnjavoru.U isto vrijeme agresor vrši posljednje pripreme za opšti napad na područje Kalesije. U napadu na Kalesiju pored lokalnih jedinica SDS-a učestvuje tenkovska jedinica iz sastava tzv. JNA pod komandom majora Bogunovića, zatim tzv. srpska vojska regije Birač pod komandom Svetozara Andrića (kasnije Birčanska brigada iz Šekovića), kao i jedinice tzv. srpske TO Zvornika i paravojne jedinice iz Srbije koje su se tada nalazile u Zvorniku (“žute ose” i dr.). U cilju što bolje koordinacije 6. maja održan je sastanak na kojem su sve ove jedinice stavljene pod komandu zloglasnog Svetozara Andrića. Dva dana prije ovog sastanka iz Zvornika je u Dubnicu prebačena i razmještena jedinica dobrovoljaca Srpske radikalne stranke iz Rume pod komandom Sime Bogdanovića, poznata kao Simini četnici. U napadu na istočni dio opštine učestvovala je još jedna paravojna jedinica iz Srbije, zloglasni “beli orlovi”, čiji se zločinački put može pratiti od vukovarskog ratišta i zločina počinjenih nad tamošnjim civilima (Tenja, Lovas i dr.) do Zvornika (zločini kod Rašidovog Hana, u logoru Liplje i dr.) i Kalesije. Takođe u napadu je učestvovala i ozloglašena Šekovačka garda, čije se osnivanje povezuje sa zločinačkom Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom.Prije napada na grad Kalesiju agresorske jedinice zauzele su istočne dijelove opštine (Caparde, Memiće, Kalesiju Selo…) pri čemu su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Desetog maja prema Kalesiji je iz pravca Memića krenula kolona tzv. JNA sa sedam tenkova i većim brojem kamionima s vojskom. Malobrojni i slabo naoružani branioci na položajima kod Unisa i na Hilminom brdu dejstvuju iz ručnog bacača na prvi tenk, što je dovelo do povlačenja agresora prema Pogonu. Napad se nastavlja sutradan 11. maja, kada agresor užurbano priprema snage za napad iz svih pravaca. Kalesija i Prnjavor su sa tri strane u okruženju, granatiranje nije prestajalo sve do osam sati, kada je počeo pješadijski napad iz više pravaca. Branioci Kalesije pokušali su organizovati otpor na prilazima gradu, u samom gradu vođene su ulične borbe sa nadmoćnim agresorskim snagama, a pružen je otpor i na prilazima Prnjavoru, nakon čega su branioci bili prisiljeni na povlačenje. O krajnjim planovima agresora najbolje govori činjenica da se u večernjim satima na radiju oglasio predsjednik tzv. „srpske opštine Kalesija“ Petar Janković izjavljujući da je „konačno oslobođena srpska opština Kalesija“, dodajući da su se srpske snage spojile s Dubnicom te da je njihov prodor prema aerodromu Dubrave pitanje dana. Nešto kasnije, komandant agresorskih snaga Svetozar Andrić u intervjuu za list „Drinski“ navodi da su njegovi planovi nakon zauzimanja Kalesije predviđali uvezivanje srpskih snaga na liniji Dubnica – Mahmutovići – Čaklovići – Gradina u Tuzli, što bi uz već postojeće snage JNA i rezerviste u Tuzli, praktično značilo i okupaciju ovog grada bez borbe.Međutim, herojskim otporom branilaca na Bjeljevcu 17. maja i oslobađanjem Prnjavora i Kalesije 23. maja, svi navedeni agresorski planovi su nepovratno propali.

Nakon što je raspisan Javni poziv za prikupljanje arhivske građe iz perioda agresije na BiH 1992 – 1995. Godine, u cilju opremanja i otvaranja spomen-sobe posvećene kalesijskim borcima, prvi na ovaj javni poziv odazvao se Fikret Križevac, pripadnik slavne ratne kalesijske brigade „Gazije“, koji danas obavlja dužnost šefa Vatrogasne jedinice Kalesija.On je JU BKC „Alija Izetbegović“, koja je zadužena za prikupljanje ove građe, predao veliki broj fotografija, dokumenata, ratnih dnevnika i novinskih članaka. Dio ovoga što sam predao nekad je bilo u spomen-sobi, ali niko o tome nije vodio računa pa sam to, srećom, uspio sačuvati, a značajan dio sam i sam prikupio i sačuvao. Obradovao sam se ovom pozivu. Svako od nas bi trebao dati doprinos da spomen-sobu opremimo na način kako to zaslužuju naši borci, kazao je Fikret Križevac. Među dokumentima koje je predao Fikret Križevac su i neke naredbe agresorske vojske koje se odnose na kalesijsko područje, te fotografije četničkih jedinica na kojima su i neke naše dojučerašnje komšije iz Zolja i Zeline.

Prije dvadeset i pet godina pripadnici SDS-ovih jedinica u Kalesiji ubili su Zijada Živčića i Seada Bukvarevića, policajce iz Policijske stanice Kalesija. Oni su bili ujedno i prve žrtve agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.Iako je prošlo dvadeset i pet godina, još uvijek ni ubice a ni naručioci ubistva do sada nisu procesuirani, iako su njihova imena poznata pravosuđu Bosne i Hercegovine.Policajce Živčića i Bukvarevića ubili su pripadnici SDS-ovih jedinica u Kalesiji. U cilju hapšenja ubice Radeta Jankovića, kao i ljudi koji su bili s njim, tuzlanskim specijalcima pridružili su se i Vikićevi specijalci iz Sarajeva, ali im je, zahvaljujući Goranu Žugiću, tadašnjem šefu SDB-a Tuzla, bio onemogućen ulazak u Dubnicu. Žugić i Savo Janković, komandanr JNA korpusa u Tuzli, organizirali su helikopterski bijeg Radeta Jankovića u Srbiju.Kalesijski policajci i ove kao i do sada svake godine posjetili su mjesto pogibije svojih kolega dobitnika najvećih ratnih priznanja ”ZLATNA POLICIJSKA ZNAČKA” zajedno sa porodicama poginulih, boračkim udruženjima, brojnim osobama iz javnog života, te mnogobrojnim građanima naše općine.Prvo su prisutni posjetili spomen obilježje u Prnjavoru, gdje je proučena Fatiha i položeno cvijeće.Ovom prilikom se prisutnima obratio predsjedavajući OV Kalesija Fadil Alić, koji je istakao važnost ovog obilježavanja za generacije koje dolaze. -“Ni 25 godina nakon mi nemamo jasno izražen stav, odnosno na sudu ukazano na ono što se tada dogodilo i to ostaje na nama da u budućnosti kao emanet dokažemo i da se u budućnosti i više nego li je to danas skupimo, ne samo ovdje, nego na svim mjestima koja su bitna za BiH i Kalesiju. Treba da čuvamo sjećanje, a ovu našu omladinu učimo o onome što se dogodilo i da nikada ne zaboravimo”, kazao je Fadil Alić. Nakon učenja Fatihe i polaganja cvijeća, prisutni su se uputili na spomen obilježje kod TC Bingo gdje se ponovo obratio predsjedavajući i gdje je također proučena Fatiha i položeno cvijeće.Prije nego što će se dogoditi ubistvo policajaca, pripadnici SDS-a javno su nosili oružje po naseljenim mjestima, pa i u samoj Kalesiji s namjerom da zaplaše muslimansko stanovništvo na tom području. Rukovodstvo SDS-a sa Petrom Jankovićem na čelu, rješeno da izazove incident sa težim posljedicama, odabralo je pet mladića srpske nacionalnosti da to izvedu u kafiću „Mis“ u Kalesiji. U toj grupi bili su: Rade Janković, Marinko Todić, Milan Todić, Milutin Ivanović i Vinko Todić. Kad su došli u kafić, u njemu su zatekli dosta gostiju koje su na nepristojan način vrijeđali i psovali, a jednog od njih Marinko Todić pokušao je i fizički da napadne. Vidjevši da se sve odvija po planu, Rade Janković je izveo iz kafića Marinka Todića i Milutina Ivanovića i poslao ih u Dubnicu po oružje. Kada su se vratili, Marinko Todić je pred kafićem iz automata ispalio jedan metak, što je bio, uz sve što su ranije radili, razlog dolaska milicijske patrole u kojoj su bili Sead Bukvarević i Zijad Živčić. Milicionari su automat oduzeli, a Todića i Ivanovića priveli u stanicu milicije. Dok se ovo događalo, Rade Janković i Vinko Todić napustili su kafić i uputili se prema Dubnici. Po povratku dvojica milicionara pošla su za njima. Sustigavši Radu Jankovića milicionar Bukvarević prišao mu je, uhvatio ga za ruku i pozvao da pođe sa njim. Međutim, istog trenutka Rade Janković je izvukao pištolj iz kojeg je pogodio Bukvarevića direktno u glavu. Kada je čuo šta se dogodilo, iz milicijskog auta istrčao je drugi milicioner Zijad Živčić u namjeri da Jankovića uhvati i razoruža. Nakon kraćeg rvanja obojica su pala u šanac kraj puta. Ubrzo se čuo još jedan hitac iz šanca. Tada se sa podignutim rukama pojavio drugi milicioner Zijad Živčić. Tražio je da mu se život poštedi. Zlikovac se u svom krvavom poslu nije htio zaustaviti, pucao je još tri puta i ubio milicionera Živčića.Poslije izvršenog zločina ubica Rade Janković odlazi u Dubnicu, gdje ga Petar Janković stavlja pod svoju zaštitu. Kada su organi tuzlanskog SUP-a zatražili da se ubica izruči. Petar Janković im poručuje da će o tome razgovarati samo sa Goranom Žugićem, načelnikom SDB i Srpkom Antićem, načelnikom Odjeljenja milicije CSB Tuzla. U razgovorima koji su provedeni Janković je od Žugića tražio, kao uslov za izručenje ubice, da se prethodno bezbjedno iz stanice milicije u Kalesiji prebace u Tuzlu ranije uhapšeni Marko Todić i Milutin Ivanović. Mada je bilo i suprotnih mišljenja, Žugić je taj uslov prihvatio. Bojeći se da dvojica uhapšenih ne progovore u Kalesijio njegovoj ulozi u incidentu koji se desio u kafiću „Mis“, Žugić nastoji da ovu dvojicu što prije prebaci u tuzlanski zatvor. Osjetivši da se među narodom i ostalim mlicionerima javlja nezadovoljstvo zbog najavljenog prebacivanja uhapšenih u Tuzlu, Žugić da bi to onemogućio otvoreno prijeti da će baciti bombu ako neko pokuša da ga spriječi da sprovede ono što je dogovorio sa Petrom Jankovićem. Igrajući dvostruku ulogu, Goran Žugić je kao načelnik SDB onemogućio efikasnije djelovanje istrage, tako da je dvostruki ubica Rade Janković imao dovoljno vremena da pobjegne iz Dubnice i skloni se kod svojih istomišljenika na drugoj strani.Barikade koje su odmah nakon ubistva postavljene na putnim pravcima Tuzla-Zvornik i Živinice-Zvornik paralisale su saobraćaj u ovom kraju.Sutradan, 13.marta 1992.godine, na barikadama je pucanjem iz obližnjeg šumarka ubijen Sead Avdić, vozač iz Kalesije. Ovaj novi zločin unio je još veći nemir na ove prostore i svakog časa prijetila je opasnost da izbijeoružani sukob sa većim dijelom srpskog stanovništva u Dubnici, koje se znatno ranije svrstalo pod zastavu SDS-a.Pošto ni do 15.marta 1992.godine nije ništa konkretno urađeno oko hvatanja ubice i uklanjanja barikada na putevima, u Tuzli je tog dana naveče održan sastanak u CSB kome su prisustvovali sljedeći učesnici: ministar MUP-a BiH Alija Delimustafić, komandant Tuzlanskog korpusa general Savo Janković, predsjednik Skupštine opštine Kalesja Izet Hadžić, predsjednik SDS Kalesija Petar Janković, v.v. načelnik CSB Tuzla Šemso Softić, načelnik Službe državne bezbjednosti Goran Žugić, načelnik SJB Kalesija, načelnik milicije iz CSB Tuzla Srpko Antić i Meho Bajrić, načelnik SJB Tuzla. Razgovori su održani iza zatvorenih vrata, pa iako je, između ostalog, dogovoreno da se omogući normalno obavljanje istrage i u Dubnici, ubice i nakon ovog sastanka nisu pronađene. Barikade su ukolonjene, ali je u Kalesiji i drugim mjestima kod muslimanskog stanovništva stvoreno uvjerenje da ono što se dogodilo nije djelo jednog čovjeka, nego jedne mnogo šire akcije koju je preko svojih ljudi pripremila i izvela Srpska demokratska stranka iz Dubnice. Preuzeto iz knjige „Zemlja između istoka i zapada“ Dževada Pašića

U organizaciji Udruženja mladih aktivista Kalesije (UMAK) u nedjelju, 15. januara, u Gradskoj biblioteci Kalesija održano predavanje je vanrednog profesora dr. sc. Seada Selimovića na temu “Nekažnjeni zločin: Ubistvo policajaca i početak agresije na Kalesiju 1992.godine”. Tokom predavanja prisutnima su se obratili i “Zlatni ljiljani” Ibro Huremović i Izet Bukvarević, koji su sa svima podijelili svoje ratne priče. Posebno emotivno bilo je obraćanje Izeta Bukvarevića, brata rahmetli Seada Bukvarevića, koji je ubijen tog 12. marta 1992. godine, zajedno sa kolegom policajcem Zijadom Živčićem. Predavanju su prisustvovali: direktor Arhiva TK Omer Zulić, dr.sc. Muhamed Husejnović i direktor OŠ “Kalesija” Fahrudin Hamzić.

U Kalesiji je ovih dana obilježena 25. godišnjica Regionalnog savjetovanja komandanata općinskih štabova Patriotske lige za Sjeveroistočnu Bosnu. Jučer, u srijedu, učesnici Savjetovanja ponovo su se okupili u Tojšićima, ispred Osnovne škole „Tojšiči“, gdje je 11. januara 1992. godine i održan skup članova Patriotske lige na kojem se razgovaralo o pripremi odbrane od nadolazeće agresije. Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe ispred spomen-obiljeđja u Tojšićima i Kalesiji, u Sali JU BKC „Alija Izetbegović“, održana je i Svečana akademija. Nakon uvodnog obraćanja Fadila Alića, predsjedavajućeg Općinskog vijeća Kalesija, prisutnima su se obratili i Atif Šaronjić – Emir, član Glavnog štaba vojnog krila Patriotske lige BiH, prof. dr. Salih Kulenović i Salko Bukvarević, federalni ministar za boračka pitanja. Atif Šaronjić – Emir, koji je bio zadužen za specijalne jedinice Patriotsle lige, koje su imale zadaću da prime prvi udar agresora, govorio je o strukturi i razvoju Patriotske lige. Uputio je i poruku onima koji bi da dijele Bosnu. – Onima koji danas spominju nekakvo otcjepljenje od Bosne, poručujemo da nema nikakvog otcjepljenja bez krvi. To mora svako da zna, kazao je Šaronjić. Salih Kulenović je rekao da će se članovi Patriotske lige boriti i protiv nepotizma i korupcije kako bi spriječili ekonomsko propadanje države i masovni odlazak mladih iz BiH. Ministar Salko Bukvarević je iskazao zahvalnost općinskom rukovodstvu Kalesije iz 1992. godine koje je na sebe preuzelo težak zadatak organizacije Savjetovanja. Obilježavanju su prisustvovali i general Vahid Karavelić, ministar Edin Ramić, načelnici susjednih općina… Dan ranije, u prostorijama Gradske biblioteke Kalesija promovirane su dvije knjige: “Patriotska liga Tuzle i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu” autora Salima Hodžića i “Alija Izetbegović u vrtlogu političkih i vojnih dešavanja u Bosni, Evropi i svijetu 1991-1995”, autora Murata Kahrovića. O knjigama su govorili Sead Omerbegović, Dževad Tosunbegović, Salih Kulenović i Salim Hodžić.

U organizaciji Koordinacije bošnjačkih nevladinih organizacija i UG “Korak” u Kalesiji je obilježen Dan genocida nad Bošnjacima. Suorganizatori su bili i JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija i JU Gradska biblioteka Kalesija Projekcijom filma Avde Huseinovića “Bošnjaci- genocid u kontinuitetu” kalesijskoj publici je prikazana prava istina i slika o genocidu koji se dogodio na prostorima cijelog Balkana, a koji je imao za cilj samo jedno – uništenje jednog naroda i jedne vjere, Bošnjaka čija je vjera islam.Tri i po godine je trebalo za realizaciju ovog filma, jer se uistinu radi o jednoj kompleksnoj dokumentarnoj priči. Film je sniman na području cijelog Balkana, najvećim dijelom na području Bosne i Hercegovine.– Ovaj film je do sada izazvao najžešće reakcije, najšokantnije reakcije. Uistinu je riječ o nečemu o čemu skoro ništa i ne znamo, a što je tragična sudbina našeg naroda, naših predaka. U realizaciji ovog filma, shvatili smo da skoro i nema Bošnjaka čiji preci nisu bili zrtve genocida. Mnogi od nas to i ne znamo”, kazao je za NTV Avdo Huseinović. Fahrudin Sinanović, jedan od organizatora, za našu NTV je da će se u Kalesiji uvijek obilježavati 9. januar kao Dan genocida nad Bošnjacima. Podsjetio je i da je Kalesija počela sa obilježavanjem Dana genocida nad Bošnjacima.– Danas se, hvala Bogu, u većini gradova naše države obilježava ovaj dan. Mi znamo da 9. januar u manjem entitetu obilježavaju kao dan tog entiteta, a sa druge strane, znajući da je u presudama u Hagu dokazano da su institucije RS-a, naročito vojske i policije, počinile genocid nad Bošnjacima, mi smo odlučili da ovaj dan obilježavamo kao Dan genocida nad Bošnjacima, kaže Sinanović. Sinanović je iskazao pohvale na račun filma Avde Huseinovića. – Film je i opomena i poruka. Vidite danas da u manjem entitetu slave ratne zločince, one koji su činili genocid, njih slave kao heroje. Onaj ko negira genocid i ko slavi zločince, on je spreman i da ga ponovi. Mi na ovaj način želimo da opomenom naš narod, da budemo spremni, da nam se ovo nikada više ne ponovi, naglašava Fahrudin SInnaović.Edis Mešić, predstavnik UG “Korak”, kaže da im je želja bila da i ove godine obilježe ovaj dan u Kalesiji, jer ako se ne bude čuvalo sjećanje na počinjeni genocid, on će se ponovo dogoditi. – Ako ne budemo čuvali ono naše, nećemo moći u budućnosti da funkcionišemo na pravi način i ponovo će nam se dešavati stvari koje nam se ponavljaju iz decenije u deceniju, a sve zbog našeg nehata i zbog naše loše svijesti. Nadam se da će ova projekcija filma mnogima otvoriti oči i da uvide stvarno stanje onoga šta nam se dešavalo kroz dugi niz godina, zaključuje Mešić.Prije projekcije filma, publici su se obratili Edis Mešić, Fadil Alić, predsjedjedavajući Općinskog vijeća Kalesija, i autor filma Avdo Huseinović. Pokrovitelji projekcije filma bili su Opčćina Kalesija i općinski načelnik Sead Džafić. Film Avde Huseinovića “Bošnjaci – genocid u kontinuitetu” trebao bi pogledati i pregledati svaki Bošnjak, pogotovo se to odnosi na mlade naraštaje.

U okviru obilježavanja 25. godišnjice Regionalnog savjetovanja Patriotske lige. koje je održano u Tojšićima 11. januara 1992. godine, u prostorijama Gradske biblioteke Kalesija, u utorak, 10. januara, upriličena je promocija dvije knjige: “Patriotska liga Tuzle i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu” autora Salima Hodžića i “Alija Izetbegović u vrtlogu političkih i vojnih dešavanja u Bosni, Evropi i svijetu 1991-1995”, autora Murata Kahrovića.O knjigama su govorili Sead Omerbegović, Dževad Tosunbegović, Salih Kulenović i salim Hodžić. “Ovo je obaveza udruženja koje čuva tradiciju Patriotske lige. Ovo su izdanja Saveza udruženja boraca BiH koja govore o BiH i agresiji na našu domovinu. Ove dvije knjige su prilog proučavanja burnog perioda, odnosno agresije na BiH. Kroz pisanu građu treba podjećati na ono što se dešavalo u BiH kako bi mlađe generacije znale šta se dešavalo u BiH u periodu 1992-1995.godine”, govori za Neon Televiziju Dževad Tosunbegović.Autor knjige “Patriotska liga Tuzle i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu” Salim Hodžić kazao je da se u knjizi bavio ulogom Patriotske lige na teritoriji Sjeveroistočne Bosne sa posebnim akcentom na Tuzlu. “Neki djelovi su pisani i za one koji žive van teritorija naše regije. Tu je hronologija događaja formiranja Patriotske lige te njenih formiranja na ovim prostorima. Pokrili smo u knjizi dešavanja u Kalesiji, ali i Srebreniku”, istakao je autor. On je podcrtao da mi malo znamo o svojoj historiji, ali je israzio želju da mlađe generacije krenu sa izučavanjem historije i da se tako brani gruda naše domovine.Profesor Salih Kulenović istakao je bitnost pisanja ovakvih knjiga za mlađe generacije koje dolaze, kako bi oni znali šta se dešavalo nakon Regionalnog savjetovanja PL u Tojšićima, a kasnije u ratu u BiH. On je istakao da je jako bitno da se očuvaju pisane riječi i događaji koji su značajni za BiH jer godine čine svoje te učesnici rata nestaju, a sa njima i informacije o dešavanjima.

Nakon provedene javne rasprave Vlada Tuzlanskog kantona danas je utvrdila prijedlog Zakona o značajnim datumima i ličnostima na području Tuzlanskog kantona.Razlog za donošenje ovog zakona je neophodnost sistemskog uređivanja ove oblasti, sa ciljem stvaranja pretpostavki za trajno regulisanje obilježavanja značajnih datuma i ličnosti na području našeg kantona.Prijedlogom Zakona predviđeno je da značajni datumi za područje Kantona budu 11. januar, Dan održavanja regionalnog savjetovanja općinskih štabova Patriotske lige, 02.februar, Dan formiranja Prve Muslimanske Podrinjske brdske brigade, 01. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, 06.maj, Dan odbrane Sapne „Čekić i nakovanj”, 09. maj, Dan pobjede nad fašizmom, 10. maj, Dan 115. Brigade Hrvatskog vijeća odbrane – Zrinski, 11. maj, Dan oslobođenja Vijenca, 15. maj, Dan odbrane Tuzle, 22. maj, Dan policije Tuzlanskog kantona i dan prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije, 23. maj, Dan oslobođenja Kalesije, 25. maj, Dan stradanja Tuzlanske mladosti „KAPIJA”, 12. juni, Dan dobitnika najvećih ratnih priznanja i odlikovanja, 11. juli, genocid nad Bošnjacima „sigurne zone” UN-a Srebrenica, 16. juli, Dan odbrana Teočaka, 22. avgust, Dan formiranja Tuzlanskog kantona, 10. septembar, Dan spajanja II i III korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, 29. septembar, Dan formiranja II Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, 22. oktobar, akcija Oklopnog voza, 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine i Dan šehida, Drugi dan ramazanskog Bajrama.Kao značajne ličnosti na području Kantona i datumi obilježavanja godišnjice njihove pogibije utvrđena su tri heroja odbrambeno – oslobodilačkog rata Mehdin Hodžić – 10. maj, Nesib Malkić – 25. oktobar i Hajrudin Mešić – 30. oktobar.

Jedne od najveličanstvenijih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine desila se na današnji dan, 25. novembra 1994. godine.Nakon 17 dana borbe, 25. novembra 1994. godine, na Dan državnosti BiH, jedinice Armije R BiH zauzele su Lisaču, lokaciju na planini Majevica s koje je agresorska tzv. Vojska RS kontrolisala putne komunikacije i često izvodila artiljerijske napade na Kalesiju, Živinice, Tuzlu i Lukavac. Bitka za Lisaču je počela 8. novembra, kada je kalesijska 241. sprečansko-muslimanka lahka brigada ‘Gazije’, pod komandom Halila Jahića, stavila u potpuno okruženje jedinicu tzv. Vosjke RS koja se nalazila na ovom području. Dobro ukopani vojnici tzv. VRS-a na ovom uzvišenju okruženom brisanim prostorom imala je i atomsko sklonište. Punih 17 dana vodile su se žestoke borbe. U nekoliko navrata združene jedinice Drugog korpusa Armije R BiH odbijale su napade, kako pokušaje proboja s Lisače, tako i napade drugih jedinica tzv. VRS koje su pokušavale da probiju obruč. U nekoliko navrata pripadnicima Vojske RS bezbjednjak “Gazija” Abdulah Subašić Pajdo upućivao je pozive da se predaju, uz garantiranje da će biti tretirani kao ratni zarobljenici po međunarodnim konvencijama. Na te pozive odgovarano je još žešćim napadima. Sve do tog 25. novembra. Tada su počeli pregovori sa opkoljenim vojnicima tzv. VRS-a. Na Lisaču se tada popeo inžinjerac kalesijskih “Gazija” Rusmir Hasanović, a oficiri tzv. VRS-a došli su do komandnog mjesta Armije RBiH.Nakon kraćih pregovora, javili su svojim nadređenim da su odlučili da se predaju. Naređeno im je da to ne čine, ali su tu naredbu odbili. Armiji RBiH predao se 61 vojnik, uglavnom s područja Ugljevika. Svi oni su kasnije, živi i zdravi, razmijenjeni. Cijeli taj događaj snimljen i ostao trajno zabilježen da se vidi na koji je oslobodilačka Armija R BiH poštovala Ženevsku konvenciju i kako je postupala prema zarobljenim vojnicima. Pobjedu na Lisači izvojevale su združene jedinice Drugog korpusa Armije R BiH, ali najveći dio posla odradili su pripadnici kalesijskih ‘Gazija’ – 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade.

Kantonalni sud Tuzla je po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona donio osuđujuću prvostepenu presudu za Miodraga Trifkovića, rođenog 1959. godine i nastanjenog u Zvorniku, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjenog na području Kalesije u junu 1992. godine i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Podsjećamo, optužnicom Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona Trifković se tereti da je u junu 1992. godine, sa još dvije osobe protiv kojih je podignuta optužnica (od kojih je jedan preminuo a drugi se nalazi u bjekstvu i nedostupan je organima krivičnog gonjenja), kao pripadnik Osmačkog bataljona Vojske Republike Srpske, sa saučesnicima došao do šume zvane „Stupić“ na području Kalesije u kojoj su se, kako bi izbjegli hapšenja, krili civili bošnjačke nacionalnosti među kojima i veći broj maloljetnika. Nakon toga su Trifković i njegovi saučesnici u civile pucali rafalnom paljbom iz automatskog naoružanja, te je jedan od njih bacio i ručnu bombu na civile.Tom prilikom su ubijena tri maloljetnika, dok je jedan od vojnika punoljetnom muškarcu, koji je davao znake života nakon ranjavanja, pucao u glavu i usmrtio ga. Ostale civile koje su našli u šumi su zarobili i odveli u logor “Osmaci” . U optužnici se navodi da je Trifković sa saučesnicima, za vrijeme oružanog sukoba i rata u BiH, kršeći pravila međunarodnog prava, postupao suprotno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata i izvršio ubistvo četiri civila.

I ove godine, u organizaciji Udruženje dobitnika najvećih ratnih priznanja “Zlatni ljiljan” Kalesija, predstavnici boračkih udruženja, članovi šehidskih porodica, porodica poginulih i dio učenika Mješovite srednje škole Kalesija obišli su centralno Šehdsko spomen-obilježje, gdje su položili cvijeće i proučili Fatihu.Nakon toga, obišli su i spomen-obilježja na mjestima pogibije „Zlatnih ljiljana“. Prvo je posjećeno spomen-obilježje Senadu Požegiću kod Doma zdravlja, Kalesija, a nakon toga autobusom su obišli i ostala mjesta U Hrvačićima, Međašu, na Visu…Enver Kurtić, predsjednik Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja “Zlatni ljiljan” Kalesija, je kazao da se ovim nastavlja lijepa praksa sjećanja na one koji su najzaslužniji za našu slobodu.

Završena je ekshumacija na lokalitetu Hemlijaši, na području općine Kalesije. Na zgarištu štale u mjestu Hemlijaši pronađen je veći broj spaljenih kostiju, dosta čahura i dijelovi spaljene odjeće – kazala je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić.Na ovom lokalitetu, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, ubijeno je i spaljeno osam žrtava bošnjačke nacionalnosti. Lokalitet je bio miniran i nakon deminiranja izvršena je ekshumacija.– Dijelovi skeleta ubijenih žrtava izmješteni su iz primarne grobnice u mezarje u Hemlijašima, koje je danas pretraženo. U grobnici u mezarju pronađen je veliki broj spaljenih kostiju. Posmrtni ostaci ubijenih žrtava pronađeni su dakle na dva lokaliteta, u zapaljenoj štali i u mezarju u mjestu Hemlijaši – ističe Čengić.Dodaje da su posmrtni ostaci nakon ekshumacije prevezeni u Komemorativni centar u Tuzlu radi sudskomedicinske i kriminalističko-tehničke obrade i uzimanja koštanih uzoraka da bi se na temelju DNK analize pokušao utvrditi njihov identitet.

Predstavnici Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995”, danas su polaganjem cvijeća na centralno spomen obilježje u centru Kalesije obilježili dvadesetpetu godišnjicu mobilizacije rezervnog sastava policije.Naime, 1991. godine po naređenju tadašnjeg Predsjedništva naređena je mobilizacija rezervog sastava policije, a kada je u pitanju Kalesija na samom početku mobilisano je 145 policajaca, a kasnije je taj broj narastao na 290.U to vrijeme, prije početka rata, prema popisu stanovništva je vršena i mobilizacija, tako da se u rezervnom sastavu nalazio i veliki broj Srba, sa područja Kalesije koji su kasnije “prešli” u Osmake.“Pa mi unazad četiri godine obilježavamo ovaj datum i naravno sjetimo se naših kolega koji su dali živote u odbrani BiH”, rekao je za NEON Televiziju Suad Bukvar predsjednik Udruženja “Kalesijska policija 1991-1995”.On je kazao da su tadašnji policajci rezervog sastava dali veliki doprinos u odbrani BiH, a njih osam je dalo svoje živote za slobodu BiH.

Obilježavanje Bitke na Karovinama započelo je u Hrasnu u dane vikenda održavanjem malonogometni turnir, a jučer, u ponedjeljak, upriličena je i centralna svečanost na Karovinama, pored šehidskog spomen-obilježja. Prvi je govorio govorio MUhamed Avdić, potom mjesni imam Muamer ef. Bukvarević, predsjednik Vijeća MZ Hrasno Šemsudin Ćatić, načelnik po ovlaštenju Ismet Mešić te Sead Omerbegović, komadant Kalesijskog odreda sa početka agresije.“Ovo nije bila samo bitka za Karovine, ovo je bila bitka za Kalesiju. Mi nismo dozvolili daleko nadmoćnijem agresoru kako u ljudstvu tako i u materijalno-tehničkim sredstvima da ovlada obroncima Majevice i zaposjedne sela Seljublje, Gornje i Donje Hrasno, a zatim sa platoa Lisača preko Dubnice obezbjede spoj sa svojim jedinicama Zvorničke i Šekovačke brigade”, rekao je Sead Omerbegović u svom obraćanju. On je sa emocijama govorio o svojim saborcima koji živote dadoše za odbranu BiH i Kalesije upravo na Karovinama gdje im je i podignuta spomen ploča.Šemsudin Ćatić, predsjednik Vijeća MZ Hrasno, pozvao je direktore javnih ustanova, posebno škola, da djecu dovode na ovo mjesto kako bi znali šta se desilo te 1992.godine kada je ova kota sačuvana i kada je poražen neprijatelj. Načelnik po ovlaštenju Ismet Mešić kazao je da mu je drago što vidi veliki broj omladinaca koji su došli kako bi čuli istinu o Karovinama. Obećao je da će do naredne godine biti bolje urađen put koji je u jako lošem stanju kako bi se moglo nesmetano doći do ovog lokaliteta koji se može posjećivati tokom cijele godine, a ne samo 22.avgusta.Nakon obraćanja delegacije, gosti, predstavnici Patriotske lige i članovi porodice položili su cvijeće te učenjem Fatihe odali počast herojima rata.Nakon obraćanja na Karovinama u prostorijama MZ Hrasno upriličena je i promocija knjige “Rušim predrasude” mlade autorice Emine Mujanović.

Ove godine se navršava 20 godina od prvog organizovanog povratka u BiH. “Pioniri” povratka prorjeranih Bošnjaka na svoja ognjišta bili su stanovnici naselja Mahala, koje je prije agresije na našu državu pripadalo općini Kalesija, a nakon Daytonskog sporazuma istočni dio ove općine, 1/3 teritorija, je pripao novoformiranoj općini Osmaci. Pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, Islamske zajednice u BiH, Tuzlanskog muftijstva i kalesijskog i zvorničkog Medžlisa, Općine Kalesija i Udruženja građana povratnika općine Zvornik – ove godine se održava Manifestacija “DANI POVRATKA”, koja će trajati od 14. do 21. augusta. Ova kulturna, vjerska i sportaka manifestacija ima za cilj obilježiti godišnjicu velike pobjede povratnika Bošnjaka, koji su u augustu 1996. godine u veoma nepovoljnim oklonostima odlučili vratiti se na svoja ognjšita, iako su njihove kuće bile u potpunosti devastirane. Pored stanovnika Mahale (Kalesija/Osmaci), u augustu 2016. svoja ognjišta su obišli i stanovnici Jusiča i Dugog Dijela (Zvornik) i Svjetliče (Doboj), te ova manifestacija ima cilj upravo sjećanje na teške postratne dane za povratnike.Mladost kao dokaz pobjede: Ministar Edin Ramić svečano otvorio manifestaciju “Dani povratka” Proteklih mjeseci na organizaciji ove manifestacije vrijedno su radili brojni mještani Mahale. Organizacioni odbor su činili; predsjednik Nevres Fatić, koji je ujedno i imam u džematu Mahala, te Hasan Karić i Ibrahim Aljić, koji su proteklih mjeseci “pokucali na mnoga vrata” kako bi manifestacija DANI POVRATKA bila organizovana na visokom nivou. Čast da otvori ovu manifestciju pripala je ministru Edinu Ramiću, koji je prepoznao značaj ove manifestacije te dao podršku Federalnog iministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Podršku manifestaciji je dala i Općina Kalesija, koja je finansirala izgradnju rasvjete za igralište na kojem će se održati malonogometni turnir u sklopu ove manifestacije.Proteklih mjeseci, a naročito proteklih dana, na uređenju naselja su bili angažovani brojni omladinci iz ovog povratničkog naselja. Akcijama je, kao i svih prethodnih godina, “dirigovao” Aljo Jusić (Stari Djed Aljo), koji je svojim foto-aparatom zabilježio sve događaje u Mahali u protekle dvije decenije. Na svečanom otvaranju Manifestacije bio je i veliki broj mladih, većinom rođenih nakon povratka u Mahalu, a upravo su oni uz dječake i djevojčice, koji su nosili majice sa natpisom datuma i godine (24.08.1996.) kada su hrabri Mahaljani došli obići svoje deveastirane domove, dokaz pobjede povratnika Bošnjaka. Sedmodnevna manifestacija Sedmoidnevna manifestacija “DANI POVRATKA” je nakon svečanog otvaranja počela malonogometnim turnirom. Na turniru učestvuje osam ekipa (GRUPA A: Tehnoplan, Ekipa 8, 27.maj Jusići, MIZ Kalesija; GRUPA B: Mahala, ZUX-4, Križevići, Crni Labud Šeher).Centralni događaj će se održati petak (19.augusta), kada će se održati Svečana akademija (kulturno-vjerski program), dok će se Manifestacija zatvoriti u nedjelju (21.augusta) finalnom utakmicom malonogometnog turnira i zabavnim programom za sve goste.

U petak, 24.06.2016., u dvorištu OŠ „Porodica ef. Ramić“ u Semizovcu kod Vogošće otkriveno je spomen – obilježje svirepo ubijenoj porodici efendije Ramića. Spomen obilježje su otkrili Hasan Ramić, brat ubijenog Hasib efendije, direktorica škole Mersiha Šahinbegović i općinski načelnik Edin Smajić.Na početku ceremonije učenica Ejla Mahmutović je svojim literarnim radom upoznala prisutne kroz koje su golgote prolazili članovi spomenute porodice. Direktorica škole Mersiha Šahinbegović i općinski načelnik Edin Smajić svojim obraćanjima pozvali su prisutne da se zločin nikad ne zaboravi, na što upućuje i poruka uklesana na spomen obilježje „Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet“. Načelnik Smajić: „Ne smijemo nikada zaboraviti… Ovo treba da nam bude postrek da budemo bolji ljudi, a neljudi, zvijeri i životinje rade ovakve stvari…“ Tokom emotivnog obraćanja načelnik Smajić je zamolio učenike da povremeno pročitaju poruku koja stoji na Spomen obilježju „Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet“. I ne samo da je pročitaju nego u kontekstu u kojima njihov uzrast, obrazovanje i intelekt dozvoljava da našto o tome pročitaju i kada je u pitanju vjerski ali i filozofsko-svjetovni kontekst da znaju šta to znači i koliko je duboka ova poruka. „Ne smijemo nikada zaboraviti. Ovo treba da nam bude postrek da bolje radimo svoj posao da koliko je to moguće budemo bolji ljudi, jer dobri ljudi će dobro raditi posao i praviti dobar ambijent, a neljudi, zvijeri i životinje rade ovakve stvari, kakve su nama rađene devedesetih godina“, naveo je načelnik Smajić.U maju 1993. godine srpski zločinci – pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske, su Hasiba ef. Ramića zaklali u porodičnoj kući u Semizovcu kod Vogošće zajedno sa suprugom i četvero djece. Prije brutalnog ubistva, srpske snage su zatočile Hasib-efendiju i teško ga mučili. Pored Hasib-efendije tada je brutalno ubijena njegova supruga Šefika, te djeca Muhamed, Ahmed, Meliha i Amina. Zločinci su pred Hasib-efendijom i njegovom suprugom najprije zaklali njihovu djecu, a onda i njih. Njegova djeca Muhamed i Meliha bili su učenici Osnovne škole u Semizovcu koja danas nosi ime “Porodice efendije Ramić”. Njihova tijela, na vrlo nepristupačnoj lokaciji, u Ljubini esuhumirana su 17. oktobra 1996.godine i iste godine sahranjena u haremu mjesne džamije u Svrakama. Do otkrivanja posmrtnih ostataka je došlo nakon što je u blatu rijeke Ljubine pronađena cucla male Amine, što je bio dokaz da se na tom terenu kriju posmrtni ostaci, te je izvršena ekshumacija tijela. Rahmetli Hasib ef. ostao sa porodicom u džematu i pored svegaHasib ef. Ramić, sin Sabitov, rođen je 29. juna 1954. godine u Šeheru, a živio je u Jelovom Brdu. Nakon završena Gazi-Husrevbegove medrese 1975.godine započinje svoj imamski rad u džematu Kula Grad kod Zvornika. Na područje IZ-e Sarajevo dolazi 1.oktobra 1985.godine u džemat Semizovac. Ostao je sa svojom porodicom u džematu i pored prijetnji ubistvom,zatvaranjem u logor i zlostavljanjem do pogibije 1992. kada je zvjerski likvidiran sa svim članovima porodice.

Jučer su predstavnici Patriotske lige te Udruženje “Zlatni ljiljani” i članovi porodice polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe odali počast Dževadu Džafiću iz Donjih Rainaca koji je poginuo kao komandujući čete u borbama za oslobođenje Brezika i Memića 12.juna 1992.godine.Prije agresije uspješno se bavio privatnim biznisom, što mu nije bilo prepreka da se nesebično uključi u pripreme za odbranu a onda i bude aktivni učesnik odbrane. Jedan je od organizatora Patriotske lige na području Kalesije, a osnivanjem Drugog bataljona Teritorijalne odbrane Kalesija postavljen je za prvog komandira čete Donji Rainci. Tog dana u borbama za oslobođenje Brezika i Memića svoje živote položili su i slijedeći borci kalesijskih jedinica Armije RBiH: Enver Pezić, Mujaga Mujaković, Fehim Mešanović, Arzet Hasanović i Rašid Jukanović.

Na književni natječaj za izbor najbolje kratke priče pod nazivom „Ratna priča“ pristiglo je 40-ak priča. Natječaj su raspisali JU Gradska biblioteka Kalesija i BZK Preporod Kalesija. Među autorima koji su poslali priče na natječaj, bilo je čak 12 njih koji već imaju objavljene knjige. Na natječaj su pristigle i priče iz Srbije i Hrvatske.Žiri u sastavu: Mehmed Đedović, predsjednik Društva pisaca TK, mr. Hurija Imamović, i Nermin Bukvar, predsjednik BZK „Preporod“ Kalesija, za najbolju kratku priču proglasio je priču „Nulta linija fronta“ autorice Snježane Mulić. Drugo mjesto zauzela je priča „Pamti stope“ autorice Amele Isanović, a treće mjesto pripalo je priči „Podvučeno zelenim“ Hazima Karića. Nagrada za prvo mjesto je 500,00 KM, za drugo 300,00, a za treće 200,00 KM. Žiri je odlučio da specijalno pohvali i priče „Između dobra i zla“ Medihe Selimović, „Lančani vez“ Osmana Halilovića i „U rovu“ Alme Muharemović. O terminu uručivanja nagrada, javnost i autori bit će naknadno obaviješteni. Najbolje priče pristigle na natječaj bit će uvrštene u knjigu „Ratne priče“.Pobjednica natječaja Snježana Mulić-Softić je novinarka Al Jazeere Balkans. Autorica je nagrađene zbirke priča Sanduk po mjeri i romana Povratak. Više od deset godina bila je urednica magazina Dani i saradnica mnogih domaćih i inostranih medija. Nominirana je za Nobelovu nagradu za mir za 2006. u okviru projekta “1000 Peace women”. Autorica je dva dokumentarna filma, a njene priče uvrštene su u tri antologije bh. proze. Članica je PEN centra BiH.

Na današnji dan, 23. maja 1992. godine, nakon 12-todnevne okupacije, oslobođena je Kalesija. U Kalesiji su prvi ušli borci Prnjavorske čete, predvođeni Ibrom Huremovićem, dobitnikom priznanja „Zlatni ljiljan“.– Prnjavorska četa je sa na položaju na Bijeljevcu u 17.00 sati prešla u opšti napad. Jaka kiša, koja je onemogućila vidljivost s Visa gdje su bili četnici, olakšala nam je izlazak iz korita Bijeljevca i prelazak čistinom do prvih živica i šume. U isto vrijeme u cilju vatrene podrške borcima novoizgrađenim putem iz Čanića prema Prnjavoru krenuo je “tamić” koji je neustrašivo vozio Ibrahim Huremović. Napad je otpočela grupa u kojoj su bili Mehmedalija Kaletović u pratnji Zijada i Dževada Huremovića. Kaletović granatom iz ručnog bacača direktno pogađa mitraljesko gnijezdo na kući Nijaza Bukvarevića, a istovremeno grupa u kojoj su bili Seid Gazibegović, Hazim Mujkić, Ibrahim Heljić i Nedžib Tubić privlače se toj kući, utrčavaju i zauzimaju je. Bio je to dovoljan znak da kompletna Prnjavorska četa frontalno krene u napad, priča Ibro Hurmeović o početku akcije oslobađanja kalesijskog naselja Prnjavor i centra Kalesije.Četnici iza sebe ostavili trojicu mrtvihKaže da je nakon probijanja agresorske linije među njihovom vojskom nastala panika i opća bježanija.– Oko 19.00 sati naše jedinice su već zauzele novu liniju. Prilikom uspostavljanja linije na borce kod UNIS TOK-a i do pruge iz pravca Vukovine neprestano je pucao broving sve do prvog mraka. U oslobađanju Prnjavora i Kalesije nismo imali poginulih, dok su lakše ranjeni Hazim Mujkić i Suad Mehanović. Četnici su iza sebe ostavili trojicu mrtvih, pet automatskih pušaka, jedan PA snajper i RUP 12, a nekoliko ranjenih su izvukli, kazuje Ibro Huremović.Na taj način Kalesija je 23. maja 1992. godine postala prvi oslobođeni grad u BiH. Ovaj datum se i obilježava kao Dan općine Kalesija. Tim povodom, danas, će se u Kalesiji održati svečana sjednica Općinskog vijeća Kalesija, na kojoj će se dodijeliti najviša općinska priznanja. Proteklih dana u pobodu Dana općine organiziran je i niz kulturnih i sportsih manifestacija.

Prije 24. godine u mjestu Miljanovci kod Kalesije odigrala se, možda i najbitnija bitka za spas Tuzle ali i Bosne i Hercegovine. Kalesijski borci su u bitci na Bijeljevcu, potmognutim onima iz Tuzle, Živinica i Zvornika uništili dvije četničke brigade, valjevsku i borovsku. Danas, 24. godine nakon ove bitne bitke, veliki broj građana općine Kalesija odalo je počast žrtvama proteklog rata učenjem fatihe, te polaganjem cvijeća na spomen obilježje.Mirsad Gutić, general Armije Republike BiH za NEON Televiziju rekao je da se ovom datumu treba više pažnje posvetiti, te da je i ove godine bitka na Bijeljevcu skromno obilježena.-“Mlade generacije trebaju da znaju o kakvoj je bitci riječ, trebamo da govorimo mlađim generacijama o onom što nam se dogodilo, kako se ne bi nikada zaboravilo”, rekao je Gutić. Na samom početku prisutnima se obratio načelnik općine Kalesija, Nedžad Džafić, koji je ovom prilikom istakao veličinu ove bitke za sve građane ove općine i kazao da se prošlost ne može i ne smije zaboraviti. -“Ovo je jedan od najznačajnih datuma za općinu Kalesiju. Ovdje se odigrala sudbonosna bitka, prema mnogima najodlučujuća bitka za zaustavljanje neprijateljskih snaga. Naravno ja sam volio da je o samoj bitci neko govorio od učesnika, sjećam se tih dana i koristim priliku da se zahvalim svim borcima koji su tada dali svoj maksimalni doprinos kako bi se neprijateljske snage zaustavile”, kazao je Džafić u svom izlaganju. Nakon polaganja cvijeća prisutni su se uputili u prostorije područne škole Miljanovci gdje je održana svečana sjednica Vijeća MZ Miljanovci.Od 11. do 16.maja te 1992. godine snage SDS-a i JNA užurbano pripremaju prodor prema Tuzli i Dubravama. Na njihovu žalost to im nije pošlo za rukom. 17. maja te jedinice od strane patriota Teritorijalne odbrane BiH zaustavljene su u Miljanovcima. Ta bitka je poznata kao bitka na “Bijeljevcu”. Kalesijski borci potpomognuti onima iz Tuzle, Živinica i Zvornika uništili su u potpunosti dvije četničke brigade, valjevsku te borogovsku. U borbama koje su tada vođene učestvovale su sljedeće jedinice: I bataljon Tojšići, II bataljon Gornji Rainci, III bataljon Kalesija, bataljon I tuzlanske brigade, Vukovijska četa, Samostalna četa Patriotske lige i dva voda minobacačlija.Nakon tih borbi, četnici su doživjeli prvi poraz i Kalesija tako postaje 23. maja prvi oslobođeni grad u BiH. Najveći otpor pružili su četnici iz Dubnice, ali su i oni za tri dana poraženi. U ovom selu je pronađena velika količina oružja i municije kao i sanitetskog materijala. Ovo je jasan pokazatelj da su članovi SDS-a još ranije prije početka oružanih sukoba oružjem obezbjedili Srbe u Dubnici i one u drugim kalesijskim mjestima. Danas na mjestu ove bitke stoji spomenik sa natpisom “Ovdje je odbranjena Bosna i Hercegovina”

Osvanuo je sunčan ponedjeljak 11. maja 1992. godine. Oko 7.00 h četnička artiljerija zasula je svu teritoriju pod našom kontrolom. Nakon sat vremena utihnula je, a naglo se pojačala pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Stizali su dum-dum meci, pa se više nije moglo znati odakle se puca, a na izlazu iz Prnjavora još su padale granate.Iz pravca Dubnice izašla je samohotka do mezarja i krenula prema Gornjim Tubićima. Kao da ispituje teren, zastala je ispaljujući granate, dok je broving sa samohotke neprestano pucao na sve što se miče. Kako smo na asfalt vidno postavili protivtenkovske mine, nisu prilazili selu, vjerovatno bojeći se da li ima i ukopanih mina. Bilo je nužno zaustaviti napredovanje oklopnih vozila iz pravca Memića, pa Opštinski štab formira dvije protivoklopne grupe s ciljem da pokušaju zaustaviti kolonu na području oko UNIS TOK-a. Ćazim Huremović predvodio je jednu grupu boraca koja je imala zadatak da preko Carske Bašte kroz šumu prema spomeniku zaustavi oklopna vozila, ali je brzo razbijena i povlačeći se prema centru u više navrata se pomiješala sa četnicima. Drugu grupu predvodili su pripadnici MUP-a Jusuf Sofić i Ibrahim Mušić prema UNIS-u, ali i ona je brzo razbijena te su se morali povući. Žestok napad i veliki pritisak četnika i jugo-vojske, nedostatak MTS-a i radioveza te slaba komunikacija između vodova primorala je branioce iz Kurtića, Gornjih i Donjih Tubića i Prnjavora da se povuku prema izlazu iz Prnjavora. Kolona četnika već je stigla iz pravca UNIS-a kod benzinske pumpe Ina dok druga kolona četnika ulazi preko Carske Bašte pored kuće Ivana Mandića. Naši borci od Somboleda ispaljuju još jednu granatu iz ručnog bacača prema Ini i povlače se prema MUP-u.U centru grada nastaju ulične borbe. Grupu četnika koja je dolazila iz pravca srednje škole dočekuje Mumin Turić sa grupom naših boraca. Hrabro otvara vatru na četnike koji jurišaju i zaustavlja ih. U toj razmjeni vatre ginu četnici ali i njegovi saborci Atif Alimanović i Hamid Ahmetović. Smrtno su ranjeni kod zgrade „Bijeljinka“ na ulazu u Kalesiju. Pošto je bio izložen pucnjavi sa svih strana, Mumin se morao povući, ne mogavši od siline vatre izvući svoje poginule saborce . Pod pritiskom pješadije i oklopnih vozila iz Zeline vod Tubića već se povukao iz pravca podvožnjaka. Trocijevac instaliran na traktoru s Prijemeta je davao podršku jugo-armiji i četnicima. Povlačeći se s položaja i sagledavši situaciju Rejonski štab šalje Ramu Novačinovića i Hamida Tubića da pokušaju izvući našu grupu koja je ostala kod Unisa i Carske Bašte kao i ostatak pripadnika MUP-a. Malobrojni branioci Centra nisu mogli zadržati moćnu mašineriju JNA i četnike, te se povlače prema Domu zdravlja i Donjim Tubićima. U takvoj situaciji Krizni štab Prnjavora šalje Briška Huremovića i Saliha Javrića da povuku prvi vod iz Kurtića, jer bi brzo došao u okruženje dobro organizovanog neprijatelja iz pravca Dubnice i Zolja koji je odolijevao svim napadima. Tako je i učinjeno te se vod povlači do izlaza iz Prnjavora. Oko podne se iz centra povlače naše posljednje grupe. Na izlazu iz Prnjavora, kod štale Džemaila Softića, preostali borci susreću se sa pristiglim pojačanjima braniocima Kalesije: borcima iz jedinice Patriotske lige Kalesija i jedinicom iz Živinica na čelu s Mensurom Kamberovićem. Jedinica iz Živinica brojala je 22 borca i po dogovoru opštinskih štabova TO Kalesije i Živinica trebala je stići dan ranije. Jedinica PL Kalesija, po dogovoru s Fikretom Suljkanovićem, stigla je nešto prije 10 sati iz Donjih Rainaca gdje je bila smještena. Preostali branioci Prnjavora koji su se tu okupili bili su ohrabreni dolaskom jedinice iz Živinica i jedinicom PL. Nakon kraćeg dogovora podijeljeni u dvije grupe kreću u protivnapad. Prva grupa sastavljena od boraca jedinice PL predvođena Salihom Muminovićem kreće se kroz Prnjavor jarugom pa kroz Gornje Tubiće i raspoređuje se na potezu od magistralnog puta lijevo do Doma zdravlja desno. Sa ovom grupom krenuo je Ćazim Huremović i grupa boraca Prnjavorske čete. Cilj je bio zaustaviti četnike i nanijeti im što više gubitaka, zadržati ranije položaje i uništiti transportere koji su kroz Kalesiju već komunicirali do Dubnice i nazad. Druga grupa, koju su činili Živiničani i grupa boraca Prnjavorske čete, krenula je glavnim putem kroz Prnjavor, pa ispod mosta na magistralnom putu Tuzla─Zvornik i Kalesicom do Mramorka. Tu su zauzeli prvobitne položaje a dio boraca sa Živiničanima odvojio se i krenuo prema Novom Naselju. Kod kuće Huseina Fazlića pucaju iz RB-a na samohotku, ali je ne uspijevaju pogoditi. Malo kasnije nailazi četničko vozilo “kampanjola” pored kuće Ćazima Mujkića. Ručnim bacačem protivoklopna grupa pogađa “kampanjolu”, koja se zapalila a ljudstvo u njoj uništeno. Na magistralnom putu iz kanala od kuće Behre Tubića naši borci ispaljuju tromblon na transporter, koji se brzo okrenuo u avliji Huse Nasupovića i povukao prema Centru.Iz Pravca Smajine šume prema Kurtićima jake četničke pješadijske snage podržane minobacačima spuštaju se u naselje dok četnička jedinica iz Papraće preko rijeke Kalesice s Mramorka kroz njivu Mehmeda Kurtića ulazi u Kurtiće. Došlo je do miješanja s četnicima i borbe prsa u prsa. Tu svoju hrabrost i vještinu iskazuje komandir I voda Fadil Huremović i svojim borbenošću sprečava prodor četničke jedinice iz Papraće. Posljednje borbe su vođene kod Doma zdravlja, u njima je učestvovala jedinica Patriotske lige iz D. Rainaca, predvođena Salihom Muminovićem i grupa boraca predvođena Ćazimom Huremovićem. Na tom malom prostoru naši borci ulaze u žestok sukob s četnicima, koji su napadali sa svih strana. Vatrena dejstva bila su sve jača. Snajperi su pokrivali cijelo područje. Formacije „belih orlova“ dovedenih iz Srbije sa četnicima iz Zvornika, Šekovića i istočnih dijelova opštine Kalesija izvodili su organizovane napade svom žestinom. Tom prilikom, ispred kuće Stanislava Dukića snajperskim hicima od kuće Huske Turića teže je ranjen Ćazim Huremović, dok Hajrudin Bureković prilikom njegovog izvlačenja zadobiva lakšu ranu. Ipak uspijevaju se izvući glavnim putem prema izlazu. Donji Tubići i centralni dio Prnjavora već su gorili. Kod stoga sijena Ibrahima Tubića od PM-a postavljenog ispred kuće Fadila Mujkića smrtno je ranjen pripadnik specijalne jedinice Patriotske lige Senad Požegić. Iako pod žestokom unakrsnom vatrom, njegovi saborci ga ne ostavljaju i iznose ga prilikom povlačenja. U takvoj nepravednoj borbi, slabo naoružani, bez većih protivoklopnih sredstava, bez artiljerije, jurišajući tromblonima na oklopna vozila u uličnoj borbi prsa u prsa, naši hrabri malobrojni patrioti zaista nisu imali nikakvog izgleda da pobijede, ali su četnicima pružili otpor i nanijeli mu gubitke u tehnici i živoj sili. Moćna jugo-vojska i četnici oko 14.00 h već zauzeli su Kalesiju i Prnjavor. Skupo su platili ulazak u Kalesiju, među poginulim u napadu bilo je četrnaest „belih orlova“ iz Beograda, desetkovana je i jedinica „Žute ose“, koju su činili dobrovoljci iz Srbije od Šapca do Kraljeva. Gubitke je imala i jedinica Simini četnici“ iz Rume, koja je napadala iz pravca Dubnice gdje ih je još početkom maja doveo Pero Janković. Među poginulima u napadu na Kalesiju i Prnjavor bio je i veći broj četnika iz Papraće, Borogova i drugih srpskih sela istočno od Kalesije. Napuštajući Prnjavor posljednji borci imali su priliku vidjeti kako četnici zauzimajući Prnjavor pljačkaju i pale naše kuće, štale, sijena. Tog dana nestao je Mehmed Huremović, predsjednik MZ Prnjavor. Prema kazivanju očevidaca zarobio ga je Duško (Čede) Zoljić iz Zolja, a Lazo Dragičević odveo ga je na “obradu” u gumaru Petra Jankovića. Odatle je odveden na Kiseljak, gdje mu se gubi svaki trag. Tog dana lakše su ranjeni Samir Softić, u predjelu grudnog koša, i jAsim Mahmutbegović iz Živiničke jedinice u glavu. (iz knjige: Prnjavor kod Kalesije – S Prnjavorskom četom do pobjede, Dž.T. – I.H.)

Pod sloganom „da se zločin ne zaboravi i da se zlo nikada više nikome ne ponovi“ obilježena je 24. godišnjica i XV tradicionalno obilježavanje ”8. maja – Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Obilježavanje je počelo odigravanjem malonogometnog turnira u Memićima. Program je nastavljen ispred centralnog spomenika u Memićima izvođenjem himne koju je odsvirala Hasnija Karić (učenica OŠ Memići) i polaganjem cvijeća.Prisutnima su se obratili općinski načelnik gospodin Ismet Mešić, zatim profesor Mensur Malović kao najmlađi pripadnik ARBiH, Osman Zulić član porodice šehida i direktor škole Memići, Mirzet Alić u ime boračkih organizacija, i na kraju u ime domaćina kao član vijeća MZ Memići, profesor Samir Halilović. Istaknut je značaj obilježavanja ovakvih datuma i zahvalili se svima koji na bilo koji način doprinose čuvanju uspomena na naše šehide i civilne žrtve.Istaknut je podatak da je tokom agresije na BiH na prostoru sjeveroistočnog dijela općine Kalesija ubijeno je oko 140 osoba. Voditelji programa Arnela Vildić (član porodica šehida) i Aida Suljić tradicionalno su pročitale imena 25 poginulih boraca i 17 civilnih žrtava rata iz MZ Memići i Zukići.Svečani dio programa su obogatili članovi dramske sekcije OŠ Memići Belkisa Bećić i Tarik Alić koji su recitovali stihove o Bosni.Na kraju su uručene zahvalnice pobjedničkim ekipama i najboljim pojedincima na malonogometnom turniru.Nakon svečanog programa, proučen je tevhid u džamiji Hemlijaši.

U organizaciji BZK „Preporod“, u Kalesiji je održan okrugli sto na kojem je razgovarano o Nacrtu zakona o obilježavanju značajnih datuma i ličnosti za područje Tuzlanskog kantona. Na okruglom stolu prisutni su bili predstavnici boračkih udruženja: Ćazim Huremović, predsjednik Patriotske lige Kalesija, Mirzet Alić, predsjednik Organizacije demobilisanih boraca „23. maj“ Kalesija, Mumin Avdić, predsjednik Organizacije Ratnih vojnih invalida Kalesija, i Sudin Đedović, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Kalesija, te Halil Jahić, ratni komandant 241. sprečanske muslimanske brigade „Gazije, i vijećnici Ferid Smajić i Muhamed Alić.Teočak i Sapna su bili u potpunom okruženjuUčesnici okruglog stola su bili izirčiti u stavu da je nedopustivo da do sada među datumima od značaja za Tuzlanski kanton nije bio uvršten 23. maj, dan kada je oslobođena Kalesija. – Kalesija je prvi oslobođeni grad. Mora se uvrstiti i dan kada je oslobođen prvi grad u BiH. Do njenog oslobađanja, i Teočak i Sapna su bili u potpunom okruženju. Da nije Kalesija oslobođena, veliko je pitanje šta bi bilo sa Teočaka i Sapne. Isto tako, kada su početkom agresije pali Bijeljina, Vlasenica, Zvornik, kalesijski borci su zaustavili dalje nadiranje agresora i spriječili njihovo spajanje sa jedinicama tzv. „JNA“, koje su još uvijek bile stacionirane na Aerodromu Dubrave i u kasaranama u Tuzli, kazano je na okruglom stolu.Zahtjev Ministarstvu za boračka pitanja Zaključeno je da boračka udruženja upute zahtjev Ministarstvu za boračka pitanja Vlade Tuzlanskog kantona, koje je predlagač zakona, i Skupštini TK-a da se u zakon obavezno uvrsti 23. maj, dan kada je oslobođena Kalesija. Kalesijski borci smatraju da bi se među datume i događaje značajne za Tuzlanski kanton mogla uvrstiti i Bitka na Lisači, u kojoj izvojevana jedna od najveličanstvenijih pobjeda Armije RBiH. U toj bici, koja je vođena od 8. do 23. novembra pripadnici Armije R BiH zarobili su 61 agresorskog vojnika i oslobodili kotu Lisača sa koje su agresori kontrolisali skoro cijeli Tuzlanski kanton.

U Kalesiji je jučer polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, obilježena 24. godišnjica ubistva kalesijskih policajaca Seada Bukvarevića i Zijada Živčića. Cvijeće su ispred spomen-obiježja u Prnjavoru, na mjestu ubistva, položili članovi porodica, predstavnici MUP-a i lokalne vlasti, pripadnici boračkih organizacija..Prisutnima se obratio Ismet Mešić, kalesijski načelnik po ovlaštenju, koji je, između ostalog, kazao da je ubistvo kalesijskih policajaca bio još jedan dokaz nadolazeće agresije. Kalesijske policajce Seada Bukvarevića i Zijad Živčića, 12. marta 1992. godine, ubio je Rade Janković iz Dubnice, koji je bio jedan od inicijatora formiranja SDS-a u ovom kalesijskom selu tada nastanjemom isključivo srpskim stanovništvom.Kako je pisao Sead Omerbegović u knjizi „Vrijeme odluka i otpora“, Rade Janković je bio pripadnik jedne od SDS-ovih grupa ubica zaduženih za likvidaciju određenih ličnosti. Tog dana, prije 24 godina, 12. marta 1992. godine, Rade Janković sa grupom u kojoj su bili Marinko Todić, Milan Todić, Milutin Ivanović i Vinko Todiće, svi iz Dubnice, došao je u kafanu "Miss", vlasništvo Mustafe Ibralića, i počeo provocirati goste. Na poziv vlasnika na lice mjesta ubrzo su došli policajci Zijad Živčić i Sead Bukvarević. Janković je počeo bježati, a kasnije su za njim krenuli Živčić i Bukvarević. Ubrzo su ga sustigli kod riječice Kalesijica u Prnjavoru. Bukvarević je zvao Radeta Jankovića da uđe u kola, međutim, dok su se prepirali, Rade Janković je hicima iz pištolja usmrtio prvo Bukvarevića a potom i Živčića. Ometao istragu Poslije ubistva Rade Janković se sakrio u Dubnici, gdje su ga štitili mještani Dubnice, na čelu sa Petrom Jankovićem, predsjednikom kalesijskog SDS-a. O pogibiji kalesijskih milicionara odmah je obaviješten tadašnji Centar službi bezbjednosti Tuzla koji je isto veče u Kalesiju uputio 100 specijalaca i oklopno borbeno vozilo sa zadatkom da intervenišu i uhapse ubicu. Istragu su vodili Goran Žugić, načelnik Službe državne bezbjednosti Tuzla, i Srpko Antić, načelnik Odjeljenja milicije CSB Tuzla. Međutim, Žugić je, umjesto da uhapsi ubicu, učinio sve da ometa istzragu i da omogući Radetu Jankoviću da pobjegne iz Dubnice. Isto veče u kalesijskim naseljima su počele da niču barikade. Sutradan, 13. marta, na jednoj od barikada ubijen je i Sead Avdić, miliconer iz rezervnog sastava. Njegov ubica je nepoznat.Nikad nije uhapšen Rade Janković, ubica kalesijskih policajaca, nikad nije uhapšen. Prema nekim nezvaničnim pričama, Rade Janković je poginuo u ratu, ali, kako nam je kazao jedan od kalesijskih historičara, koji se bavi proučavanjem zločina počinjenih u minuloj agresiji, nigdje na spiskovima poginulih nema Radeta Jankovića, te da se tom pričom da je poginuo samo želi zataškati ovaj slučaj.Spomen-obilježje Suad Bukvar, predsjednik Udruženju “Kalesijska policija 1991-1995”, iskazao nezadovoljstvo što još uvijek niko od nalogodavaca nije odgovarao za ovaj zločin. - Naše kolege su poginuli obavljajući svoju dužnost policajca. Mi ih nećemo ih nikada zaboraviti. Nadam se da će ruka pravde stići one koji su odgovorni za ovaj zločin, kazao je Suad Bukvar, dodajući da će se truditi da naprave spomen-obilježje za sve ubijene kalesijske policajce.

Veliki broj patriota, generala, političara i pripadnika Armije RBiH okupio se danas u Tojšićima ispred Osnovne škole gdje je tačno prije 24 godine održano savjetovanje PL BiH. Sa emocijama o ovom događaju govorio je general Vahid Karavelić.“Iz ovog malog mjesta krenula je odbrana BiH. Ovdje se te 1992.godine okupio veliki broj patriota koji su znali šta nam se sprema. Tada smo se organizovali i krenuli u odbranu Bijeljine, Janje i Zvornika, zatim Kalesije i drugih gradova”, govori za NTV Karavelić.O bitnosti očuvanja ovih datuma govorio je i ministar za pitanje boraca FBiH Salko Bukvarević, koji nam je kazao da se datumi ovakvi koji su bitni trebaju čuvati od zaborava kako bi naša djeca znala da je BiH napadnuta od četvrte sile u Evropi i da je nad BiH izvršena agresija i počinjen genocid u svim gradovima.Nakon kratkog obraćanja Dževada Tosunbegovića ispred OŠ Kalesija koji je također jedan od pokretača PL i odbrane Kalesije i BiH, položeno je cvijeće na spomen obilježje u Tojšićima.Nakon Tojšića položeno je i cvijeće na spomen obilježje u Kalesiji, a prije same ceremonije prisutnima se obratio i glavni imam MIZ-a Kalesija Envern efendija Alić.U organizaciji PL BiH u kalesijskom BKC-u “Alija Izetbegović” je organizovano i kratko predavanje odnosno podsjećanje na ono što se desilo 1992.godine, a zatim su prisutni imali priliku da pogledaju i izložbu fotografija koje su nastale u toku rata.“Drago mi je što vas vidim u ovolikom broju i što se prisjećamo ovakvih datuma. Trebamo mi Bošnjaci krenuti sa pisanjem naše historije kako bi ovi događaji zauvijek ostali upisani i kako bi naša djeca znala šta se dešavalo od 1992-1995.godine”, kazao je Fahrudin Skopljak ministar za boračka pitanja TK.

Danas, u ponedjeljak, u šehidskom mezarju Memorijalnog centra u Gornjoj Kalesiji, obavit će se ukop i klanjati kolektivna dženaza za 36 ubijenih osoba sa područja općine Zvornik. Od njih 36, u zemlju će se spustiti 26 neidentifikovanih posmrtnih ostataka, a samo deset ih je identifikovano. Riječ je o: Nuki Hasanoviću (45), Samiru Mustafiću (20), Berizu Ahmetoviću (24), Šabanu Mustafiću (47), Aliji Hrustanoviću (33), Senadu Ahmetoviću (18), Ferizu Kajiću (29), Himzudinu Aliću (20), Izetu Memiću (19) i Salihu Selimoviću (58). Najmlađi Senad Ahmetović Najmlađi je 18-togodišnji Senad Ahmetović, a najstariji Salih Selimović (58). Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja zarobljenih i nestalih lica Zvornik, nije zadovljan što će se vršiti ukop osoba bez imena i prezimena, ali se moralo pristati na to jer već skoro 15 godina tijela leže neidentifikovana. Razlog tome je, kako kaže Grahić, što porodice nikako nisu dale krv ili nisu dale dovoljne uzorke krvi za identifikaciju. Uglanom je riječ o osbama koje su 2001. godine pronađene u masovnim grobnicama na Kazan bašči i na Crnom vrhu.Ispraćaj povorke sa 36 tijela iz Komemorativnog centra Tuzla obavit će se danas u 10.00 sati. Dženazu, koja če se obaviti u 12,00 sati, predvodit će reis-ul-ulema Husejn ef. Kavazović. Mustafa Muharemović, predsjednik Medžlisa IZ-a, kaže da se žrtve ne smiju zaboraviti. – Zaborav nije doprinos miru. Doprinos miru je istina i kažnjavanje zločinaca. Zbog toga moramo podsjećati na nevine žrtve”, poručio je Muharemović. U Gornjoj Kalesiji do sada je ukopano 711 Podrinjaca koje su ubili srpski zločinci. Ukupno, na području općine Zvornik ubijeno je 2.013 Bošnjaka, najvećim dijelom civila. Traga se za još 476 tijela.

U povodu obilježavanja godišnjice oslobođenja Kalesije, u kalesijskom naselju Prnjavor izvršeno je postrojavanje preživjelih boraca Prnjavorske čete koja je, 23. maja 1992. godine, prva ušla u oslobođenu Kalesiju. Ibro Huremović, komandir Prnjavorske čete, nakon što je postrojio borce, predao je raport Naseru Oriću.– Ovdje su prisutni i generali, a ja moram da poštujem činove. Međutim, organizatori su rekli da je meni ove godine pripala čast da postrojim ovu četu. Zadovoljstvo mi je što mi je pripala ova prilika i želim da vam čestitam godišnjicu. Nadam se da ćemo svake godine u što većem broju dolaziti, da se povezujemo, da znamo jedni za druge i da gajimo našu herojsku tradiciju, rekao je Naser Orić obraćajući se propadnicima Prnjavorske čete.Održana je i svečana sjednica Mjesne zajednice Prnjavor, kojoj su prisustvovali, između ostalih, i generali Salih Malkić i Mirsad Gutić.Također, svečanoj sjednici su prisutvovali predstavnici općinske vlasti, brojni kalesijski političari i privrednici, borci i drugi građani.Ibro Huremović, komandir Prnjavorske čete, je podsjetio da su tada Prnjavor i Kalesija bili prvi oslobođeni dio teritorije u BiH, kojeg su oslobodile jedinice Armije RBiH. – I danas smo ponosni na tu našu akciju oslobađanja Prnjavora i Kalesije. Pokazali smo tada svima da možemo zaustaviti agresora i pobijediti ga, kazao je Huremović. Prije postrojavanja i dolaska u Prnjavor, na centralnom šehidskom spomen obilježju u centru Kalesije, proučena je Fatiha za kalesijske šehide.

Učenici devetog razreda Osnovne škole Tojšići danas su sa svojim nastavnicima obišli Potočare, gdje je održan i kratki čas historije kako bi učenici znali šta se tu desilo u julu 1995. godine. “Na ovaj način želimo da kažemo učenicima šta se stvarno ovdje desilo. neka znaju da je ovdje počinjen genocid nad Bošnjacima i da znaju zbog čega su ubijani”, govori za Kalesija online profesor Ibrahim Sakić. On ističe da će on praktikovati svake godine da dovede svoje učenike ovdje i da im govori o Potočarima, a ujedno je pozvao i sve druge škole da isto postupe.

Ovih dana u kalesijskoj mjesnoj zajednici Jajići okončani su radovi na izgradnji spomen-obilježja poginulom holandskom vojniku Džefriju Broeru (Jeffrey Broere), koji je poginuo od četničke granate 29. marta 1995. godine. Džefri Broer je bio pripadnik holandske jedinice INFBAT u sastavu UNPROFOR-a na osmatračnici u Jajićima. Poginuo dva dana prije rođendana “Tokom rata u Jajićima je bila UNPROFOR-ova osmatračnica. Došli su ovdje u oktobru 1993. godine i bili do kraja rata. Bilo 15-ak vojnika, koji su se rotirali. Prvo su bili Šveđani, a kasnije su ih zamijenili Holanđani”, kazao nam je Fahrudin Hamzić, predsjednik MZ Jajići, na čiju inicijativu je i podignut spomenik poginulom holandskom.Džefri je imao samo 21 godinu kada je poginuo. Poginuo je dva dana prije svog 21. rođendana. Četnici su često gađali njihovu osmatračnicu. U jeku četničke operacije „Spreča 95“, koju su pokrenuli u martu 1995. godine s ciljem da zauzmu Jajiće i da u okruženje dovedu sapnu i Teočak, snažno su granatirali Jajiće. U večernjims satima, oko 22,0 sata pogođena je UNPROFOR-ova osmatračnica. Jedan holandski vojnik je poginuo, podlegao u transpotnom vozilu na putu do tuzlanske bolnice, a dvojica vojnika su ranjena, kaže Hamzić.Poziv porodici Poziv je poslat i porodici poginulog holandskog vojnika, ali još nemaju potvrde da li će neko doći. Fahrudin Hamzić na je rekao i da su u Ambasadi Holandije pozitivno iznenađeni i zahvalni zbog sjećanja na njihvog poginulog vojnika. Delegacija sa načelnikom Prije samog otvaranja spomen obilježja u Jajićima, delegacija Holandije odnosno ambasador Jurrian Kraak razgovarao je sa načelnikom Kalesije Nedžadom Džafićem, kao i sa predstavnicima MZ Jajići. “Drago mi je da sam ovdje. Hvala ovim ljudima koji su se sjetili našeg borca i kojem su podigli spomenik. On je došao u BiH da uspostavi mir ali nije se živ uspio vratiti svojoj porodici”, kazao je za Kalesija online ambasador Kraak.Načelnik Kalesije Nedžad Džafić istakao je bitnostovakve jedne posjete te se nada da će svake godine porodica, i delegacija ove države doći i obići mjesto pogibije vojnika UN-a.Spomen ploču na kojoj je ispisano ime ubijenog vojnika otkrili su načelnik Kalesije Nedžad Džafić te ambasador Holandije Jurriaan Kraak, uz prisustvo velikog broja mještana MZ Jajići. Nakon otkrivanja spomenika u prostorijama MZ Jajići upriličeno je i prikazivanje dokumentarnog filma o boravku vojnika UN-a u ovom kalesijskom naselju smještenom na obroncima Majevice.

U Kalesiji je polaganjem cvijeća ispred spomen-obilježja i učenjem Fatihe obilježena 23. godišnjica ubistva kalesijskih policajaca Sead Bukvarevića i Zijada Živčića. Njih dvojicu je 12. marta 1992. godine ubio rade Janković iz Dubnice kod Kalesije. Osim članova porodica, cvijeće su ispred spomen-obilježja na mjestu pogibije položili i predstavnici boračkih organizacija, kalesijski načelnik Nedžad Džafić, komesar MUP-a TK-a Fadil Šljivić i pripadnici Policijske uprave Kalesija.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice Bitke na Lisači, jedne od najveličanstvenijih pobjeda Armije Republike BiH, koju su izvojevali kalesijski borci u toku minule agresije, i ove godine će se organizirati "Pohod na Lisaču".Pohod na LisačuObilježavanje počinje u petak, 21. novembra 2014. godine, kada će se u svim kalesijskim džamijama, prije džuma-namaza, proučiti Jasin i tevhid pred duše boraca koji su živote dali prilikom oslobađanja Lisače i pred duše svih ostalih bosanskih šehida.Pohod na Lisaču će biti u suboru, 22. novembra 2014. godine. Autobusi će u 9.00 sati krenuti iz Memića i ići će relacjom Memići – Kalesija – Međaš – Donje Vukovije – Tojšići – Gornje Hrasno.Okupljanje učesnika pohoda u Gornjem Hrasnu je u 10,00 sati, a polazak iz Gronjeg Hrasna prema Lisači je u 10,30 sati. U 12,00 sati je kazivanje o Bitki na Lisači.Organizacioni odbor za obilježavanje 20. godišnjice Bitke na Lisači poziva sve građane Kalesije, a naročito omladinu i učenike kalesijskih škola, srednjoškolce i osnovce, da se pridruže obilježavanju 20. godišnjice jedne od najveličanstvenijih pobjeda Armije Republike BiH.

Članovi Udruženja „Kalesijska policija 1991-1995“ polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na centralnom šehidskom obilježju u Kalesiji obilježili su godišnjicu mobilizacije policije. Odluku za mobilizaciju policije donijelo je tadašnje Predsjedništvo BiH, a veliki broj pripadnika policije svoje živote je dao u odbrani BiH. „Na ovaj način ne želimo da padnu u zaborav napši prijatelji, drugovi i kolege kojis u živote dali za ovu slobodu koju sada uživamo“, kazao je za Kalesija online Osman Mujkanović zvani Mejrin. On ističe da će udruženje čiji je on član i dalje se prisjećati ovakvih i sličnih datuma koji su bitni za policiju, ali i za samu državu.

Pred velikim brojem vjernika jučer, u nedjelju, u kalesijskom džematu Memići – Stara džamija na svečan način otvreno je spomen-obilježje porušenim bosanskim džamijama „Muzej – ostavština, tragovi, posljedice agreisje 1992. – 95“. Muzej je zapravo objekat u staklu u kojem su smješteni ostaci porušene memićke džamije. Osim ostataka munare, u objektu se nalaze i fotografije i drugih porušenih kalesijskih i bosanskih džamija.Svečano otvaranje je obavljeno prije podne- namaza. U uvodnoj riječi Elvir ef. Malić, imam džemata Memići – Stara džamija, je kazao da su izgrađeno spomen-obilježje i obnovljena džamija dokaz da se zločin ne isplati.– Onaj ko je mislio da će rušenjem džamija ostvariti neki cilj, evo, pokazalo se, nije u pravu. Naša džamija se ponovo, ponosno uzdigla, kazao je efendija Malić.Osim njega, vjernicima su se, između ostalih, još obratili i Enver. Ef. Alić, glavni imam Medžlisa IZ Kalesija, kalesijski načelnik Rasim Omerović, Idriz ef. Memić, profesor u Behram-begovoj medresi i izaslanik muftje tuzlnaskog Vahida ef. Fazlovića, i Ismail ef. Smajlović, vojni muftija i izaslanik reisul-uleme Husejna ef. Kavazovića.Džamija u Memićima je porušena na upravo jučerašnji dan, 14. septembra 1992. godine. Munara je minirana i srušena dva dana kasnije. Vrijedni Memićani su poslije rata obnovili porušenu džamiju, a dio srušeni munare podigli su na postament i oko nje podigli objekt u staklu kako bi je sačuvali od daljnjeg propadanja.Donator sredstava za ovaj projekt bila je Mediha Ramić, kćerka Eseda Turkića, koja živi u Njemačkoj. Uložila je u ovaj projekat više desetina hiljada maraka. Nakon dove koju je proučio Bilal ef. Husić, Mediha Ramić je i otvorila spomen-obilježje.

Prije 22 godine, 14. septembra 1992. godine četinici su minirali i porušili džamiju u Memićima. Dva dana kasnije su minirali i munaru te džamije. Ipak, vrijedni Memićani su poslije rata obnovili džamiju. Najveći vakif bila je mještanka Tima Bećić, supruga Salke Bećića, kojoj je i pripala čast da prva otvori obnovljenu džamiju.Mnoge džamije, kao ova u Memićima, doživjele su sličnu sudbinu, prvo su porušene, a onda obnovljene. No, razlika je u tome što džematlije iz kalesijskog džemata Memići – Stara džamija (U Memićima ima još jedan džemat sa džamijom prvi put izgrađenom poslije rata.) srušenu munaru nisu uklonili. Odlučili su da ostatak porušene džamije sačuvaju, da bude svjedok zločina i čuvar sjećanja na zločine koje su nad bosanskim muslimanima počinili njihove dojučerašnje komšije Srbi. Donator Mediha Ramić Vrijedne džamatlije su srušeni dio munare podigli na postament i oko nje podigli objekat u staklu kako bi je sačuvali od daljeg propadanja. Srušenu džamiju i taj objekat žele pretvoriti u spomenik svim porušenim bosanskim džamijama. Svečano otvaranje ovog spomen-obilježja predviđeno je za 14. septembar, upravo na 22. godišnjicu rušenja džamije.Donator sredstava za ovaj projekat bila je Mediha Ramić, kćerka Eseda Turkića, koja živi u Njemačkoj. Kako nam rekoše Elvir ef. Malić, imam, Ibro Turkić, predsjednik, i Bego Bećić, blagajnik džematskog odbora Memići – Stara džamija, Mediha ne želi da se spominje iznos koji je donirala, ali smo saznali da se radi o više desetina hiljada maraka. Završne pripreme, efendija s lopatom Svi vrše posljednje pripreme kako bi spremno dočekali otvaranje spomen-obilježja porušenim bosanskim džamijama. Bez ahmedije, a sa lopatom u ruci smo zatekli i efendiju Malića.Unutrašnjost objekta u kojem je smještena munara bit će pretvorena u muzej-sobu. Za početak će biti izvješane fotografija porušenih kalesijskih i bosanskih džamija, a prikupljat će se i drugi eksponati koji će svjedočiti o agresiji.Prilikom svečanog otvaranja spomen-obilježja prigodan kulturno-vjerski program započet će u 11,30 sati, nakon čega će uslijediti obraćanje predstavnika Islamske zajednice i sami čin otvaranja. Ibrina sreća Ibro Turkić, predsjednik džematskog odbora, veli da mu se ispunila životna želja. – Želio sam da munaru na ovaj način sačuvamo. Hvala Allahu, uz pomoć donatora Medihe Ramić i ljudi iz džemata i džematskog odbora, u tome smo i uspjeli. Kad se davno prije agresije prvi puta pravila ova naša džamija, kao učenik medrese imao sam zadaću da kažem riječi dobrodošlice dr. Ahmedu Smajloviću i dr. Jusufu Ramiću. I tada sam bio srećan, ali je sada moja sreća još veća, kazuje nam Ibro Turkić.

Povodom podizanja optužnice protiv Dragana Maksimovića za ratne zločine protiv civilnog stanovništva na području Capardi kod Kalesije, kao predstavnici udruženja koja okupljaju žrtve agresije 1992-1995 podržavamo navedenu aktivnost Tužilaštva i Suda BiH i istovremeno tražimo pojačane aktivnosti svih nadležnih organa na procesuiranje svih odgovornih za zločine po komandnoj i individualnoj odgovornosti na području opštine Kalesija i šire u periodu 1992-1995.Podsjećamo na nesrazmjer u velikom broju počinjenih zločina na ovom području i svega nekoliko do sada procesuiranih za počinjene zločine. Kada se radi o komnadnoj odgovornosti opšte poznato je da se od maja 1992. Godine područje opštine Kalesija, Zvornik, Šekovići, Vlasenica i dr. Nalazilo u zoni odgovornosti Birčanske brigade, kojom je u gore navedenih dešavanja komandovao Svetozar Andrić (postoje njegove pisane naredbe o progonu stanovništa, formiranju logora i dr.) na području tzv. Srpskih opština Kalesija, Zvornik i dr. djelovali su civilni i vojni organi i komande jedinica koje su učestvovale u zločinima i čiji je sastav organima tužilaštva dobro poznat iz već vođenih sudskih procesa (postoje odluke o imenovanjima, naredbama, spiskovi komandi i jedinica).Organizovani progon Bošnjaka jugoistočnih i drugih djelova opštine Kalesija (uključujući matletiranje, zlostavljanje, progon, deportaciju, odvođenje u logore, silovanja i ubistva, također i granatiranje mjesta naseljenih Bošnjačkim stanovništvom) započeo je još u aprilu 1992. godine, kada su poginule i prve žrtve (Kusonje, Mahala). U narednom periodu, kao i u toku 12.dnevnog zauzimanja centra Kalesije i istočnih djelova opštine ubijenis u civili zatečeni na okupiranom području (Kusonje, Caparde, Hajvazi, Mahala, Bulatovci, Memići, Kalesija, Prnjavor). Posebno težak zločin zabilježen je u Hemlijašima (ubistvo civila u štali). Kulminacija progona nastaje 27.maja 1992. kada je na osnovu naredbi političkog i vojnog vrha SAO Birač, tzv. Srpske opštine Kalesija i komandanta Birčanske brigade Svetozara Andrića, izvršen otvoreni progon i odvođenje u logore bošnjačkog stanovništva koje je ostalo u svojim naseljima, uz matletiranja, zlostavljanja i ubijanja. Privedeni Bošnjaci zadržanis u dva dana u objektu „Čitaonica“ na Kuli-Osmaci, uz stalna zlostavljanja i odvođenja jednog broja ljudi, kojima se potom gubi svaki trag, nakon toga su prebačeni autobusima u Papraću, gdje su kratko zadržani, uz nova zlostavljanja i odvođenja nekolicine koji se i danas vode kao nestali, a potom su prebačeni u logor „Sušica“ kod Vlasenice. Po dolasku u logor nekoliko mlađih osoba (uglavnom iz Kusonja) biva izdvojeno i za njihovu sudbinu se i danas ništa ne zna. Nekoliko dana kasnije, početkom juna, istu sudbinu doživljava i preostalo bošnjačko stanovništvo naselja Borogovo, Matkovac, Kusonje, Vilčevići i Caparde.U toku juna i jula 1992. godine postojao je i logor u Capardama (objekat Osnova) u kome su vršena ubistva i silovanja prilikom deportacije bošnjačkog stanovništva iz Podrinja i Posavine.U toku agresije vršena su neselektivna granatiranja područja opština uz stalna stradanja civilnog stanovništva. Također postoje i određena saznanja i dokazi o ratnim zločinima nad zarobljenim pripadnicima TO i Armije BiH (aprila 1992. u Šarcima kod Capardi, u junu 1995. godine na Visu, zatim u periodu juli-avgust 1995. godine nad izbjeglima iz zaštićene zone Srebrenica.)Ovu su samo neke naznake zločina počinjenih nad Bošnjačkim stanovništvom na području opštine Kalesija u toku agresije 1992-1995. godine, kojima se ukazuje na odgovornost vojnih i političkih organa RS, u čijoj zoni odgovornosti su zločini počinjeni.Još jednom pozivamo sve nadlžne organe i institucije da se uključe u procesuiranje svih odgovornih za zločine po komandnoj i individualnoj odgovornosti na području opštine Kalesija i šire u periodu 1991-1995. godina.Udruženje porodica zarobljenih i nestalih lica Kalesija 1992 i Udruženje progranika Gornja Spreča

Maksimović je osumnjičen da je, kao pripadnik Prve birčanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), sredinom juna 1992. godine došao naoružan pred privatnu kuću u mjestu Caparde, s namjerom da pronađe i liši života više osoba bošnjačke nacionalnosti. U optužnici se navodi da je osumnjičeni Maksimović ušao u kuću i, pucajući iz automatskog oružja, ubio pet civila – odnosno dvije žene i njihovo troje maloljetne djece, od kojih je najmlađa žrtva imala samo tri godine. Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje.

Pod sloganom „Da se zločin ne zaboravi i da se zlo nikada više nikome ne ponovi“ u organizaciji MZ Memići, ODB “23.maj” Kalesija i koordinaciji sa Organizacijom porodica šehida Kalesija, Džemata Memići Centar i općinom Kalesija obilježena je 22. godišnjica i XIII tradicionalno obilježavanje ”8. maja – Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Obilježavanje je počelo 7. maja učenjem fatihe šehidima MZ Memići na centralnom spomen-obilježju i malonogometnim turnirom u Memićima i vjerskim programom 8. maja 2014.godine u Hemlijašima gdje je proučen tevhid u džamiji.Program je nastavljen u Memićima ispred centralnog spomenika šehidima i civilnim žrtvama agresije na BiH, učenjem dove “ašare” mjesnog imama ef. Muhameda Jahića, izvođenjem recitacija: Šejle Mehmedović, Aldina Halilovića i Fatime Musić i polaganjem cvijeća predstavnika općine Kalesija i boračkih-šehidskih organizacija. U ime porodica šehida Kalesija obratio se Suljo Javrić, zatim predsjednik ODB “23.maj” Kalesija Mirzet Alić pozivajući na veće prisustvo mlađih naraštaja i članova porodica u obilježavanju ovoga datuma. U ime porodica šehida govorio je i Zulić Osman, član Mjesne zajednice.U ime općinskog načelnika Rasima Omerovića, prisutnima se obratio Zijad Kulanić pomoćnik načelnika koji je podijelio suosjećanja sa porodicama te izrazio zahvalnost organizatorima ove manifestacije, prisustvu mladih naraštaja i učenika OŠ Memići.Čuo se i podatak da je tokom agresije na BiH na prostoru sjeveroistočnog dijela općine Kalesija u naseljima: Caparde, Hajvazi, Kusonje, Papraća, Matkovac, Borogovo, Sajtovići, Šeher, Like, Drvenice, Jelovo Brdo, Mahala, Bulatovci, Memići, Hemlijaši i Zukići ubijeno je oko 140 osoba. Kao i uvijek, voditelji programa Hasmina Zulić i Edina Gačanović, članovi porodica šehida, pročitale su imena 25 poginulih boraca i 17 civilnih žrtava rata iz MZ Memići.Spisak šehida – poginulih boraca iz MZ Memići:– Halilović Ševkija Memići– Krajnović Muhamed Memići– Krajnović Nedžib Memići– Vildić Mujo Hemlijaši– Vildić Smail Hemlijaši– Vildić Pašan Hemlijaši– Vildić Mustafa Hemlijaši– Hadžić Nusret Memići– Begić Sadik Memići– Vildić Ismet Hemlijaši– Begić Samir Memići– Malović Salkan Memići– Halilović Mujo Memići– Joldić Halil Memići– Omerović Nedžad Memići– Ahmetović Huso Zukići– Halilović Ruždija Zukići– Zulić Hasan Zukići– Ibrić Fazlija Zukići– Mujanović Huso Zukići– Vildić Halil Hemlijaši– Hamzić Huso Memići– Hodžić Omer Memići– Halilović Sabit Memići– Vildić Husejn HemlijašiSpisak civilnih žrtava rata:– Ahmetović Hanifa Memići– Arifović Hasiba Memići– Bećić Hava Memići– Hamzić Mujo Memići– Hodžić Ibrahim Memići– Ibranović Abdulah Memići– Ibrić Hatka Zukići– Ibrišević Haso Hemlijaši– Jahić Juso Memići– Kajić Hasan Memići– Krajnović Smajl Memići– Mujanović Naila Zukići– Ravančić Hata Zukići– Vildić Ibrahim Hemlijaši– Vildić Šemsa Hemlijaši– Vildić Mujo Hemlijaši– Zulić Nedžib HemlijašiPrva mjesta osvojile su ekipe ŠF Miljanovci, a druga mjesta ekipe iz ŠF Memići. Najbolji mladi igrači iz ŠF Miljanovci bili su: Aljukić Armin, Gazibegović Aldin i Zahirović Nermina, a najbolji iz ŠF Memići bili su: Dedić Adela, Ibrić Muharem, Mehmedović Ahmed i Ahmetović Ahmet. Zahvalnice najuspješnijim ekipama i pojedincima na turniru uručio je Mirzet Alić. Zahvalnice je uručio i trenerima škola fudbala: Vildić Mehdinu (ŠF Memići), Aljukić Kadri (ŠF Miljanovci), Pjanić Miralemu (ŠF Rainci Gornji) i Osmanović Sadiku (ŠF „Respekt“ Kalesija) koji aktivno doprinose afirmaciji sporta kod mladih i što je najvažnije istaći da sedam godina njeguju tradiciju i doprinose u obilježavanju 8.maja – “Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Prisutni su pozivani da se 10. maja pridruže obilježavanju 22. godišnjice pogibije Mehdina – Senada Hodžića, narodnog heroja.S.Halilović

Danas je u Kalesiji polaganjem cvijeća ispred spomen-obilježja i učenjem Fatihe obilježena 22. godišnjica ubistva kalesijskih policajaca Sead Bukvarevića i Zijada Živčića, koje je 12. marta 1992. godine ubio rade Janković iz Dubnice kod Kalesije.Cvijeće su ispred spomen-obilježja na mjestu pogibije, osim članova porodica, položili i predstavnici Općine Kalesija, PU Kalesija i boračkih organizacija… Načelnik Rasim Omerović je kazao da je 12. marta 1992. godine, kada su mučki ubijeni policajci, zapravo i počela agresija na području kalesijske općine. Dodao je da sjećanje na njih i na ovaj događaj treba prenositi na mlađe jer se o ovome ne uči u školskim udžbenicima.Još niko nije odgovaraoEnver Jukanović, predsjednik Udruženja kalesijska policija 1991 – 1995, je kazao da bi Općinsko vijeća Kalesija trebalo uvrstiti 12. mart u program obilježavanja značajnih datuma za općinu Kalesija. Napomenuo je da za ovo ubistvo još niko nije odgovarao.Naveo je i da su u kalesijskoj policiji, u martu 1992. godine, imali najava da je tadašnji SDS, nakon sprovedenog referenduma za nezavisnost, formirao grupe za odmazdu. I Emir Majdančić, predsjednik Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja “Zlatni ljiljan”, je uputio apel nadležnim organima da konačno pokrenu aktivnosti na privođenju pravdi i kažnjavanju ubica kalesijskih policajaca.Cvijeće je položeno i na mjestu pogibije Seada Avdića, milicionera rezervnog sastava, koji je poginuo 13. marta 1992. godine, na jednoj od barikada koje su podignute nakon ubistva Bukvarevića i Živčića. Njegov ubica nikad nije otkriven.Ubica Seada Bukvarevića i Zijada Živčića Rade Janković, bio je član SDS-ove paravojne formacije. Nikad nije uhapšen i kažnjen. Poslije ubistva Rade Janković se sakrio u Dubnici, gdje su ga štitili mještani, na čelu sa Petrom Jankovićem, tadašnjim predsjednikom kalesijskog SDS-a. Isto veče, 12. marta 1992. godine, u Kalesiju je stiglo 100 specijalaca i oklopno borbeno vozilo tadašnjeg CJB Tuzla, sa zadatkom da intervenišu i uhapse ubicu. Istragu su vodili Goran Žugić, načelnik Službe državne bezbjednosti Tuzla, i Srpko Antić, načelnik Odjeljenja milicije CSB Tuzla. Međutim, Žugić je, kako će se kasnije potvrditi, umjesto da uhapsi ubicu, učinio sve da omogući Radetu Jankoviću bijeg iz Dubnice.Ubica pobjegao helikopteromU akciju hapšenja ubice Radeta Jankovića, kao i ljudi koji su bili s njim, tuzlanskim specijalcima pridružili su se i Vikićevi specijalci iz Sarajeva, ali im je, zahvaljujući Goranu Žugiću, tadašnjem šefu SDB-a Tuzla, bio onemogućen ulazak u Dubnicu. Žugić i Savo Janković, komandant JNA korpusa u Tuzli, organizirali su helikopterski bijeg Radeta Jankovića u Srbiju.Za Radeta Jankovića se tvrdilo da je poginuo u saobraćajnoj nesreći tokom rata, ali ta informacija nikada nije zvanično potvrđena.

Tokom minule agresije na podričju kalesijske općine vođene su žestoke bitke. Tome svjedoči i činjenica da se danas, 20 godina nakon rata, pod minama nalazi 11,1 milion kvadratnih metara zemljišta. Od Fikreta Križevca, uposlenika Službe civilne zaštite Općine Kalesija, saznajemo da je do sada deminirano nešto više od jednog miliona kvadratnih metara zemljišta.– Riječ o područjima gdje su toku rata bile linije razgraničenja. Ovih dana u toku je deminiranje 12 hiljada m2 površine u području brda Vis i Vukovine. Planirano je i deminiranja u blizini Olanovice (140 hiljada m2), Zeline (74 hiljade m2) i na lokalitetu Kazin do i Tukovi (613 hiljada m2). Deminiranje vrše pripadnici Oružanih snaga i Civilne zaštite, kazao nam je Fikret Križevac.Od Križevca saznajemo da je u poslijeratnom periodu zabilježeno 12 slučajeva aktiviranja minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iza rata. Nažalost, tom prilikom dogodila su se i četiri smrtna slučaja. Najsvježiji tragični slučaj dogodio se na Majevici, gdje je poginuo Nedžad Selimović iz Seljublja prilikom sječe drva.U ostalim slučajevima bilo je ranjavanja ljudi i stradanja stoke. Prema riječima Fikreta Križevca, situaciju usložnjavaju i neodgovorni pojedinci koji uklanjaju trake i direke kojima se obilježava minirani teren. – U nekim medijima se pojavila i informacija da lokalitet na kojem se dogodila najnovija nesreća nije bio obilježen. Mi imamo zapisnik i Civilne zaštite i Policijske uprave da je taj teren bio obilježen. Nažalost, pojedinci čupaju direke koje mi postavljamo. Jedan traktorista od tih direka je napravio stranice za traktorsku prikolicu, kazivao je Fikret Križevac.Umjesto divljači “ulovio” minu Da je Kalesija zasijana minama i da mina ima svugdje, pa čak i na drveću, uvjerio se i kalesijski lovac Hariz Paloš, koji je prilikom lova, umjesto divljači, u podnožju Visa, “ulovio” minu od ručnog bacača. – Minu sam pronašao na grani. Odmah sam obavijestio Policijsku upravu i Civilnu zaštitu koji su kasnije došli i uništili je. I lovci, i čobani i oni koji idu po drva moraju biti vrlo oprezni jer mina ima na sve strane, kaže Hariz Paloš.

U Tojšićima je danas obilježena 22. godišnjica Regionalnog savjetovanja Patriotske lige za Sjeveroistočnu Bosnu.U prostorijama OŠ Tojšići, gdje je 11. januara 1992. godine i održano Regionalno savjetovanje, ponovo su se okupili preživjeli učesnici tog skupa na kojem se dogovarane aktivnosti u pripremi odbrane BiH od nadolazeće agresije. Među prisutima su bili i generali Vahid Karavelić i Salih Malkić, komandanti i komandiri ratnih jedinica, dobitnici priznanja „Zlatni ljiljan“…Ne žele tretman socijalnih kategorija U uvodnoj riječi Hasan Ramić, predsjednik organizacionog odbora ovog obilježavanja, je kazao da pripadnici Pariotske lige još uvijek čekaju društvenu satisfakciju za sve ono što su uradili.– Ponosni smo na naš doprinos u odbrani. Želimo sačuvati od zaborava vrijeme koje je iznjedrilo mnoge heroje, posebno one koji su položili svoje živote u odbrani domovine. Želimo da sačuvamo od zaborava Kapetana Hajru Mešića Senada Hodžić – Mehdina, Saliha Zulić, Dinu Hasića. Meldina Hajdarević, Senada Požegića, Dževada Džafića, Džemu Kozarevića, Zijada Živčića, Bešira Dautovića, Ejuba Kovačevića… – kazoa je Hasan Ramić.Pprisutnima se obratio i prof. dr. Salih Kulenović, predsjednik Patriotske lige TK-a. Kulenović je rekao da pripadnici Patriotske lige ne smiju biti predmet političke trgovine sa međunarodnim finansijskim centrima, te da neće dozvoliti da ih se u zakonskim rješenjima tretira kao socijalne kategorije. Kao veliki problem zbog kojeg se ne rješavaju statusna pitanja boraca Kulenović je istakao političku podiljenost samih pripadnika boračkih organizacija.Obratio se i kalesijski načelnik Rasim Omerović koji je kazao da u današnjoj političkoj borbi za BiH nedostaje jedinstvo unutar bošnjačkog naroda. Još su govorili i Ibrahim Salihović, ministar za boračka pitanje u Vladi TK-a, Izet Hadžić, Kemal Balihodžić, u ime Patriotske lige Srednjobosanskog kantona, i Senaid Memić, načelnik općine Ilidža.Dobitnici priznanja Na skupu su dodijeljena i priznanja „Plaketa otpora“ za organizovanje i učeće u pripremi za odbranu i odbrani od agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dodijeljne su ukupno 73 plakete, koje je uručio general Vahid Karavelić. Među dobitnicima Plakete otpora su, između ostalih, i Ibro Huremović, Mustafa Đedović, Mumin Turić, Zijad Živčić. Dževad Džafić, Izet Hadžić, Dževad Tosunbegović, Alija Muminović, Rasim Omerović, Ćazim Huremović, Avdulah Kulović, Sead Džafić, Abdbumenaf Husić, Hasan Ramić, Fikret Suljkanović, Avdo Joldić, Halil Jahić, Salih Sinanović…Prije održavanja skupa položeno je cvijeće i proučena Fatiha ispred spomen-obilježja šehidima u Kalesiji i Tojšićima. U sklopu obilježavanja 22. godišnjice ovog događaja predviđen je i obilazak porodica poginulih pripadnika Patriotske lige. Nosioci obilježavanja godišnjice su Odbor za obilježavanje značajnih događaja općine Kalesija i Udruženje boraca Patriotske lige Kalesija. Pokrovitelji su Savez boraca Patriotske lige TK, Općina Kalesija i Općinski načelnik Rasim Omerović.

U nedjelju, 24. novembra, obilježena je 19. godišnjca Bitke za Lisaču i veličanstvene pobjede Armije republike Bosne i Hercegovine. Program sjećanja na veličanstvenu bitku za Lisaču započeo je učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na spomen-obilježju. Velikom broju prisutnih obratili su se Halil Jahić, komandant 241. sprečanske lahke muslimanske brigade, Šemsudin Nasupović, komandant 1. bataljona 245. brigade, Mirzet Alić, predsjednik ODB 23.maj Kalesija, i komandanti pojedinih četa koji su evocirali uspomene na zbivanja tokom oslobađanja Lisače. Prisutnima se obratio i Rasim Omerović, općinski načelnik, koji je ukazao na značaj ove bitke, izrazio zahvalnost svim prisutnima a posebno učenicima i pozvao Bošnjake na jedinstvo i što masovnija okupljanja kada su u pitanju obilježavanja ovakvih značajnih datuma.Treba istaći da je ovo do sada naj masovnije okupljanje gdje su pored navedenih prisustvovali brojni učesnici: sudionici Bitke, predstavnici boračkih udruženja sa područje općine Kalesija, predstavnici porodica šehida, predstavnici općinske vlasti, učenici škola sa svojim nastavnicima i brojni drugi sugrađani. Prisjetimo se: Bitka na Lisači, u rejonu Majevice, trajala je 17 dana, od 8. do 25. novembra 1994. godine. Tom prilikom zarobljen je 61 agresorski vojnik. Svi zarobljenici su kasnije zdravi i živi razmijenjeni. Pobjedu na Lisači izvojevale su združene jedinice 2. korpusa Armije R BiH, ali najveći dio posla, dovođenje u okruženje Lisače, odradili su pripadnici “Gazija” – 241. sprečanske lahke muslimanske brigade. Oslobađanje Lisače je bilo vrlo značajno jer je sa te kote agresor kontrolisao sva krtanja na području Kalesije, Tuzle, Živinica i Lukavca.

U organizaciji ODB “23.maj” Kalesija, ogranak MZ Memići i koordinaciji sa u saradnji sa boračkim, šehidskim organizacijama, IZ Kalesija i općinom obilježena je 21. godišnjica i XII. tradicionalno obilježavanje ”8. maja – Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Obilježavanje je počelo 7. maja učenjem fatihe šehidima MZ Memići na centralnom spomen-obilježju i malonogometnim turnirom u Memićima i vjerskim programom 8. maja 2013.godine u Hemlijašima gdje je proučen tevhid sa prigodnim vazom u džamiji u Hemlijašima.Program je nastavljen u Memićima ispred centralnog spomenika šehidima i civilnim žrtvama agresije na BiH, učenjem dove “ašare” predstavnika IZ Kalesija, himne (Hasnija Karić), izvođenjem recitacija: Adne Mehmedović, Fatime Musić i Tarika Joldića i polaganjem cvijeća predstavnika općine Kalesija, boračkih-šehidskih organizacija i MZ Memići.U ime boračkih organizacija obratio se Mirzet Alić, predsjednik ODB “23.maj” Kalesija i Suljo Javrić ispred porodica šehida Kalesija, pozivajući na veće prisustvo mlađih naraštaja i članova porodica u obilježavanju značajnih datuma iz protekle agresije na BiH.Prisutnima se obratio Zlatko Malović najmlađi učesnik prvog oružanog otpora srpskom agresoru 8. maja 1992. godine u MZ Memići sa kratkim historijskim podsjećanjem na događaje tog dana navodeći da je tačno prije 21. godina u MZ Memići pružen je prvi organizovan otpor agresoru i tom prilikom su pale prve žrtve i zarobljavanja, navodeći da je ujedno taj dan izvršen i desant u rejonu Pandurice.U ime općine Kalesija i općinskog načelnika Rasima Omerovića, prisutnima se obratila Hata Mujčinović pomoćnik načelnika koja je podjelila suosjećanja sa porodicama i majkama te podsjetila posebno mlađe naraštaje da se naši šehidi ne smiju zaboraviti i da moramo redovno i masovnije posjećivati naša spomen-obilježja posebno ovdje u Memićima zbog praktičnosti i blizine škole.U programu je istaknuto je tokom agresije na BiH na prostoru sjeveroistočnog dijela općine Kalesija u naseljima: Caparde, Hajvazi, Kusonje, Papraća, Matkovac, Borogovo, Sajtovići, Šeher, Like, Drvenice, Jelovo Brdo, Mahala, Bulatovci, Memići, Hemlijaši i Zukići ubijeno je oko 140 osoba.Tradicionalno su pročitana imena 25. poginulih boraca i 17. civilnih žrtava rata iz MZ Memići.Mirzet Alić je dodjelio zahvalnice najuspješnijim ekipama i pojedincima na malonogometnom turniru:Ekipe uzrasta 2001. – 2004. godište:I mjesto – FK MEMIĆI (najbolji igrač – Alić Tarik)II mjesto – ŠF RAINCI GORNJI (najbolji igrač – Husić Ernad)III mjesto – Ekipa IX-a razredaEkipe uzrasta 2004. i mlađi:I mjesto – FK RAINCI GORNJI (najbolji igrač – Zulić Mirzet)II mjesto – FK MEMIĆI (najbolji igrač – Karić Bakir)III mjesto – Ekipa IX-b razredaNajbolji igrač na turniru bio je Ahmetović Eldar – FK MEMIĆI.Treba naglasiti da maldi fudbaleri sa svojim trenerima već tradicionalno više godina sportskim sadržajima svojim igrama doprinose u obilježavanju 8.maja.Glavni slogan obilježavanja 8.maja je: DA SE ZLOČIN NE ZABORAVI I DA SE ZLO NIKADA VIŠE NIKOME NE PONOVIPrisutni su pozivani da se 10. maja pridruže obilježavanju 21. godišnjice pogibije Mehdina – Senada Hodžića, narodnog heroja.

U organizaciji ODB “23.maj” Kalesija, ogranak MZ Memići i koordinaciji sa MIZ Kalesija i Džematskim odborom Memići Centar obilježena je 20. godišnjica i 11. tradicionalno obilježavanje “8. maja – Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići”.Program je započeo malonogometnim turnirom u Memićima 6.maja i vjerskim programom 8. maja 2012.godine u Hemlijašima gdje je proučen tevhid sa prigodnim vazom u džamiji u Hemlijašima.Program je nastavljen u Memićima ispred centralnog spomenika šehidima i civilnim žrtvama agresije na BiH, učenjem fatihe i izvođenjem recitacija članova recitatorske sekcije OŠ Memići Adne Mehmedović i Tarika Joldića.Mjesni imam ef. Muhamed Jahić proučio je ašare i obratio se prigodnim vazom.U ime boračkih – šehidskih organizacija obratio se Mirzet Alić, predsjednik ODB “23.maj” Kalesija.Prisutnima su se obratili i učesnici prvog oružanog otpora srpskom agresoru 8. maja 1992. godine u MZ Memići sa kratkim historijskim podsjećanjem na događaje tog dana navodeći da je tačno prije 20. godina u MZ Memići pružen je prvi organizovan otpor agresoru i tom prilikom su pale prve žrtve i zarobljavanja, navodeći da je ujedno taj dan izvršen i desant u rejonu Pandurice.U ime općine Kalesija cvijeće je položio općinski načelnik Rasim Omerović koji se obratio članovima porodica i prisutnima pozivajući na jedinstvo u Memićima. Podjelio je suosjećanje sa porodicama i podsjetio posebno mlađe naraštaje da se naši šehidi ne smiju zaboraviti i da moramo redovno i masovnije posjećivati naša spomen-obilježja.U programu je istaknuto je tokom agresije na BiH na prostoru sjeveroistočnog dijela općine Kalesija u naseljima: Caparde, Hajvazi, Kusonje, Papraća, Matkovac, Borogovo, Sajtovići, Šeher, Like, Drvenice, Jelovo Brdo, Mahala, Bulatovci, Memići, Hemlijaši i Zukići ubijeno je oko 140 osoba.Tradicionalno su pročitana imena 25. poginulih boraca i 17. civilnih žrtava rata iz MZ Memići.Mirzet Alić je dodjelio zahvalnice najuspješnijim ekipama i pojedincima na malonogometnom turniru. Treba naglasiti da maldi fudbaleri sa svojim trenerima već tradicionalno više godina sportskim sadržajima svojim igrama doprinose u obilježavanju 8.maja.Glavni slogan obilježavanja 8. maja je:DA SE ZLOČIN NE ZABORAVI I DA SE ZLO NIKADA VIŠE NIKOME NE PONOVIPrisutni su pozivani da se 10. maja pridruže obilježavanju 20. godišnjice pogibije Mehdina – Senada Hodžića, narodnog heroja.

U srijedu (11.januara) u prijepodnevnim satima, u Tojšićima je obilježena 20. godišnjica Regionalnog savjetovanja Patriotske lige.Na obilježavanju 20. godišnjice podsjetili smo se na vrijeme od prije 20 godina, kada se naša domovina Bosna i Hercegovina našla pred historijskim izazovima, ostati u tkz. krnjoj Jugoslaviji i izgubiti se u nekoj novoj velikosrpskoj tvorevini, ili izabrati put ponovne uspostave suverene i nezavisne države; sve u uslovima sve izvjesnije velikosrpske agresije.— U okviru obilježavanja 20. godišnjice Regionalnog savjetovanja Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu koju organizuje Udruženje boraca Patriotske lige Kalesija i Odbor za obilježavanje značajnih datuma i događaja za općinu Kalesija, pod pokroviteljstvom Saveza boraca Tuzlanskog kantona i načelnika općine Kalesija, upriličen je obilazak mezarja heroja oslobodilačkog rata Mehdina Senada Hodžića u Hemlijašima kod Memića, a tokođer je odana počast šehidima Tojšića i položeno cvijeće na šehidsko spomen-obilježje u centru Tojšića.Na svečanoj akademiji, održanoj u prostorijama OŠ “Tojšići” prisutnima su se obratili:Dževad Tosunbegović, predsjednik skupštine Saveza udruženja boraca Patriotske lige BiH, Rasim Omerović, načelnik općine Kalesija, Asim Aljić, ministar za boračka pitanja u Vladi Tuzlanskog kantona, prof.doktor Salih Kulenović, predsjednik Saveza udruženja boraca Patriotske lige Tuzlanskog kantona, Hasan Ćorsuljić, predsjednik vjeća Mjesne zajednice Tojšići, Senaid Memić, jedan od organizatora Patriotske lige, sada načelnik općine Ilidža i Osman Brka, jedan od organizatora SDA i Patriotske lige.—- U kulturno-zabavnom dijelu programa prigodnom recitacijom prisutne su počastile učenice OŠ “Tojšići”.Svoje učešće uzeli su i članovi II folklornog ansambla KUD-a “14.maj” iz Tojšića, a prelijepim sevdalinkama o našoj domovini prisutne je počastila Šejla Mehanović, članica GKUD-a “Halisije” iz Kalesije.Općina Kalesija poznata je između ostalog po mnogo čemu, između dva rata jedna je od najnerazvijenijih općina (vjerovatno zbog uporišta legije i zelenog kadra), zatim prvi oslobođeni grad u BiH, dakle po svojim borcima.Kalesija je poznata i po izvornoj pjesmi, po kojoj su se proslavile izvorne grupe Kalesijska trojka i Kalesijski zvuci.U kulturno-zabavnom dijelu programa učešće su uzeli Kalesijski zvuci koji su još osamdesetih ušli u svjetske enciklopedije kao jedina muzička grupa iz bivše države.U svom repertoaru imaju i patriotske pjesme, a u Tojšićima predstavili su se pjesmom o specijalnoj jedinici Patriotske lige Kalesija i zlatnom ljiljanu Senadu Požegiću, koji je herojski poginuo braneći Kalesiju.*********ZAŠTO JE BITAN OVAJ DAN !?Na skupu najeminentnijih predstavnika bošnjačkog naroda u Domu milicije u Sarajevu, 10.juna 1991. godine, zaključeno je da se formira Savjet za nacionalnu odbranu i u okviru njega Patriotska liga kao vojno krilo.Formiranjem Patriotske lige naroda, kasnije Patriotske lige Bosne i Hercegovine udaren je temelj za kasnije formiranje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine i konačno armije Republike Bosne i Hercegovine.U Tojšićima, u skladu s direktivom Glavnog štaba Patriotske lige Bosne i Hercegovine, prije 20 godina održano je savjetovanje u kojem su učešće uzeli predstavnici političkih i vojnih štabova kao i pripadnici specijalnih jedinica Patriotske lige iz praktično svih općina sjveroistočne Bosne.Prije 20 godina Patriotska liga Kalesije dobila je zadatak da bude domaćin i organizuje sve što je potrebno za nesmetan rad učesnika savjetovanja.Danas, 20 godina poslije, Udruženje boraca Patriotske lige koje sa drugim udruženjima nastavlja tradiciju Patriotske lige, zajedno sa Odborom za obilježavanje značajnih datuma i događaja, nosilac je obilježavanja ove značajne godišnjice.

Povodom nastupajućeg Dana općine Kalesija, općinski načelnik Rasim Omerović i Fetah Hujdur, predsjedavajući Općinskog vijeća Kalesija, upriličili su prijem za dobitnike najvećih ratnih priznanja “Zlatnog ljiljana” i “Zlatne policijske značke”. – Uz šehide i poginule borce, one koji su krvarili za ovu državu, vi ste najzalužniji za odbranu Kalesije i BiH. Ovaj prijem jeste izraz naše zahvalnosti prema vama. Također, izgradnjom šehidskih spomen-obilježja i njihovim obliscima želimo sačuvati uspomenu na herojski otpor i žrtve branitelja, kazao je načelnik Omerović. Emir Majdančić se zahvalio načelniku i upoznao ga sa uktivnostima koje Udruženje dobitnika najvećih ratnih priznanja void na ostavrivanju zakonskih prava dobitnika priznanja. Upoznao je oćinske čelnike i da će se iduće godine druženje dobitnika “Zlatnog ljiljana” i“Zlatne policijske značke” upriličiti u Kalesiji, za što je načelnik Rasim Omerović da punu podršku. Također, Omerović je obećao i pomoć za nabavku jedinstvenih uniformi za dobitnike “Zlatnog ljiljana”. Svim prisutnim na prijemu uručene su knjige i skromne novčane hedije.Osim za “zlatne ljiljane”, upriličen je prijem i za predstavnike boračkih kategorija, udruženja građana, bivše načelnike Općine Kalesija.

Obilježena 19. godišnjica pogibije “zlatnog ljiljana” Senada PožegićaTačno 19 godina od sudbonosnih dešavanja u predvečerje 11. maja 1992. godine, na mjestu pogibije Senada Požegića, jednog od heroja odbrane Kalesije, okupili su se članovi porodice, saborci iz Patriotske lige, predstavnici kalesijskih boračkih udruženja, prijatelji i poštovaoci njegovog lika i djela. Učenjem fatihe i polaganjem cvijeća na spomen obilježju kod kalesijskog Doma zdravlja odali su dužno poštovanje čovjeku koji je kao jedan od komandira prvih jedinica Patriotske lige i Armije Republike Bosne i Hercegovine položio svoj mladi život za odbranu Kalesije i Bosne i Hercegovine.Tog kobnog dana, 11. maja 1992. godine nadmoćne agresorske snage, sastavljene od paravojnih četničkih jedinica iz Osmaka, Šekovića, okoline Zvornika i iz Srbije, potpomognute oklopnim jedinicama tzv. JNA, uspjele su ovladati centrom Kalesije i Prnjavorom, i u toku 12. dnevne okupacije počiniti brojne zločine. Sjećanje na taj dan evocirali su Senadovi saborci Ibro Huremović, Salih Suljkanović i Ćazim Huremović, koji su bili među posljednjima koji su se tog dana povukli iz Kalesije. Njihova poruka je da moramo pamtiti ove datume kako nam se 11. maj 1992. godine nikada više ne bi ponovio, i da trebamo na dostojan način obilježavati godišnjice pogibije heroja kakav je bio Senad Požegić, nosilac najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.

Danas je u Memićima počelo obilježavanje “8. maja – Dana otpora i stradanja Bošnjaka MZ Memići” i “Dana pogibije heroja oslobodilačkog rata Mehdina – Senada Hodžića” košarkaškim turnirom u kome su učestvovale ekipe: Omladina Memići, Bosna Memići i OŠ Memići sa početkom u 10:00 sati, a izostao je očekivani dolazak ekipe košarkaškog kluba iz Kalesije.Program je nastavljen učenjem tevhida poginulim borcima i civilnim žrtvama u prepunoj džamiji u Hemlijašima.Nakon toga program je nastavljen pred prelijepim spomen-obilježjem u centru Memića, gdje je rečeno da je MZ Memići poginulo 26 boraca i 17 civilnih žrtava.Glavni imam IZ Kalesija Enver ef. Alić sa mjesnim imamima proučili su ašare.U ime općine Kalesija cvijeće je položio općinski načelnik Rasim Omerović koji se obratio prisutnima, povjereniku MZ Memići Huseinu Hadžiću i članovima porodica pozivajući na jedinstvo. Podjelio je suosjećanje sa porodicama i podsjetio da se žrtve ne smiju zaboraviti.U nastavku je profesor Mensur Malović Zlaja dodjelio zahvalnice pobjedničkim košarkaškim ekipama i najuspješnijem igraču. Najuspješnija je bila ekipa Omladine Memića, a najbolji igrač je bio Adnan Muhamedović.I pored lošeg vremena u manifestaciji je učestvovalo dosta članova porodica poginulih boraca i civilnih žrtava, zatim mještana MZ Memići, kao i predstavnici Patriotske lige i boračkih organizacija.Nakon završenog programa nastavljeno je druženje i razgovor posjetilaca sa članovima porodica poginulih boraca i civilnih žrtava.Program obilježavanja ovih značajnih datuma nastavlja se sutra malonogometnim turnirom na sportskom poligonu OŠ Memići od 13.00 sati i prekosutra 10. maja u Hemlijašima tevhidom, polaganjem cvijeća i historijskim časom uz prigodna obraćanja pored mezara narodnog heroja Mehdina – Senada Hodžića.Pozivamo sve građane općine Kalesija da se pridruže u obilježavanju ovih značajnih datuma u MZ Memići.S.Latifović

Na malonogometnom igralištu na Pješavici u Gornjim Petrovicama u subotu i nedjelju odigran je 13. po redu malonogometni turnir u čast šehida i poginulih boraca “Samir Mujkić”. Na turniru, učešće je uzelo 28 ekipa.Prvo mjesto na ovom turniru pripalo je ekipi “Međeđa 121” iz Međeđe, dok je drugo mjesto pripalo ekipi “Bajro Čamdžić” iz Gornjih Rainaca. Treću poziciju zazela je ekipa “Pjana 3” iz Gornjih Rainaca.Za najboljeg strijelca turnira proglašen je Eldar Pilavdžić iz ekipe “Bajro Čamdžić” koji je postigao osam pogodataka, dok je titulu najboljeg golmana ponio Sanel Ahmetović iz pobjedničke ekipe “Međeđa 121”.Zbog fer i korektnog suđenja, u predhodnih pet godina priznanje od organizatora dobio je i sudija Mirnes Mujanović iz Kikača.

Danas, u petak, na više nego skroman način u Kalesiji je obilježen 8. april – Dan kalesijskih ratnih jedinica. Nakon učenja Tevhida u Čaršijskoj džamiji i polaganja cvijeća i učenja Fatihe ispred Šehidskog spomen-obilježja, u Sali JU BKC “Alija Izetbegović” održana je tribina na temu “Formiranje ratnih jedinica”.Uvodničar je bio Muhamed Avdić, ratni komandant 205. brdske brigade, a o pripremama za odbranu od agresije i o formiranju kalesijskih ratnih jedinica govorio je Halil Jahić, ratni komandatn 141. sprečanske muslimanske lahke brigade – Gazije.U svom obraćanju Halil Jahić je na početku govorio o Savjetovanju komandanata Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu koje je održano u Tojšićima i o formiranju prvih jedinica Patriotske lige koje su kasnije prerasle u vojne jedinica Armije R BiH.– Na području Tuzlanskog kantona Kalesija i njene jedinice su imale ključnu ulogu. Najveće rezultate naše jedinice su postigle u maju i junu 1992. gopdine, kada je oslobođena Kalesija i istočne dijelovi ove općine, te u novembru 1994. godine kada je oslobođšena Lisača. Borci naših jedinica, osim u Kalesiji, borili su se i na ratištima oko Sarajeva, Gradačca, Brčkog, Maglaja, Bihaća Tuzle, Sapne, Teočaka i drugh gradova, tako da se ne može govoriti das u to bile isključivo lokalne jedinice, kazao je, između ostalog Halil Jahić, napominjući da politika nije pratila rezultate i uspjehe kalesijskih boraca jer niti jedna kalesijska jedinica nije dobila epitet slavne ili viteške.Na tribini je bilo vrlo malo posjetilaca. Među posjetiocima je bilo tek nekoliko vijećnika od njih 31. Uočili smo predsjedavajućeg Općinskog vijeća Fetaha Hujdura, te vijećnike Ferida Smajića – Kockara, Suljku Herića i Mehu Suljkanovića. Nije bilo predsjednika niti jedne stranke…

U povodu 19. godišnjice odlaska jedinice Patriotske lige Kalesija u odbranu Kule Grada kod Zvornika i Dana otpora na Kula Gradu, Udruženje boraca Patriotske lige Kalesija, u saradnji sa Organizacionim odborom manifestacije “8. april Dan otpora Zvornik 2011” i Savezom boraca Patriotske lige Tuzlanskog kantona, u petak 8. aprila 2011. godine organizovali su POHOD STAZAMA BRANILACA KULE GRADA.Ovaj datum je presudan za odbranu Bosne i Hercegovine, 8.aprila je pružen prvi organizovani otpor agresoru. Centralno obolježavanje bilo je u Kula Gradu sa početkom U 12 sati na platou ispred džamije. Prije džume-manaza u džamiji Kula Grad pručen je tevhid zvorničkim šehidima. Istovremeno je tevhid proučen u svim džamijama na području Zvornika.Nakon džuma-namaza održan je čas historije o Zvorniku do 1992. godine i prvim danima otpora. U 15 sati je održana javna tribina na platou ispred džamije. Na tribini se govorilo o ratnom putu zvorničkih boraca, a također dodijeljen su i zaslužnim borcima.U okviru programa nastupao je hor “Bilal” iz Janje i kulturno umjetničko društvo iz Puračića.

12. marta 1992. godine u mjestu Prnjavor živote za slobodu Bosne i Hercegovine dali su Sead Bukvarević i Zijad Živčić, dvojica kalesijskih policajaca. Naime njih dvojicu ubio je Rade Janković iz Dubnice, koji je bio jedan od inicijatora formiranja SDS-a u ovom selu isključivo sa srpskim stanovništvom.Nakon ovih ubistava, Rade Janković je nestao i nikad nije odgovarao za zločin koji je počinio. Tog dana srpsko stanovništvo u Dubnici je sakrilo Jankovića i formiralo barikade u ovoj općini. Dan poslije 13. marta ubijen je još jedan policajac rezervnog sastava Sead Avdić, međutim njegov ubica je nepoznat.Danas su kolege, porodica i prijatelji na spomen obilježju u Prnjavoru položili cvijeće i proučili Fatihu za nastradale.

Omladinska organizacija “Cezam” Tojšići je jučer (nedjelja, 03. april) u saradnji sa predsjednikom mjesne zajednice Tojšići, Hasanom Ćorsuljićem, organizovala uređenje spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima u Tojšićima.Divno je bilo gledati toliko mladih ljudi na okupu koji svu svoju snagu i trud ulažu kako bi Tojšići što ljepše izgledali.Naime, vesela grupa mladih ljudi je u ranim jutarnjim satima počela sa čišćenjem i sađenjem cvijeća oko spomen-obilježja.Puni pozitivne energije uređivanje su brzo završili a nakon toga su se uputili na stadion “Ada” na druženje uz roštilj i gledanje juniorske utakmice između SLOGA – ORAHOVAC (0-0)Ono što nas pored još jedne omladinske akcije raduje jeste veliki broj mladih koji su zasukali rukave i odlučili pomoći svojoj lokalnoj zajednici.Želimo pozvati sve one koji do sada nisu bili član Cezama ili nisu prisustvovali akcijama ove organizacije, da nam se pridruže jer i u narednom periodu u planu imamo niz aktivnosti i druženja.