NAPOMENA: Autorski tekst koji je objavljen pred kraja rata u kalesijskom listu "Zeman" pod naslovom "Sanjao sam noćas da me nema", autora Elvira Huremovića.
Dok su borci ginuli i krvarili, neki su pjevaljke vodali…
San. Čudna je stvar taj san. Ako je uopće stvar. No, o tome neću ni
raspravljati, jer ni mnogo umnije glave od ove moje nisu uspjele saznati
i kazati šta je to san.
Uglavnom, san može biti lijep, a može biti i , ne daj Bože, ružan.Ima snova koji se zaborave čim se čovjek probudi, a ima i onih koji se pamte dugu, dugo.
Ja znam da san koji sam sanjao neku noć neću nikada zaboraviti. Ružan san.
Sanjam ja da sam, kobajagi, novinar. Sjedim u nekoj velikoj sobi, toliko velikoj da se čovjek polijepo umori dok s jednog njenog kraja pređe na drugi.
Sjedim tako, a ispred mene mašina. I pišem. Pišem kako načelnik te i te općine, da prostiš, “hoda” tamo s nekom. Pjevačicom. Pišem i kako načelnik one i one općine ne “hoda” ni s jednom, ali zato voli popiti nego se hljeba najesti. Pa na sve zaboravi.
Pišem i o onom komandantu. I on voli popiti, ali baš. I o drugom komandantu. Taj je još gori. Taj pije u kafani dok njegovi borci u nekoj bosanskoj šumi izvode uspješnu akciju. Pa kad se otrijezni veli: “Jesil’ vidio kako moji borci dobro odradiše zadatak”. A on u kafani!
Pišem i kako je onaj glavešina iz te i te općine nekad bio komunista, a danas, eto, opet u vlasti. Još pišem kako je taj komunista, a danas “zelenaš”, kada je trebalo ići u rat, na liniju, od sebe napravio budalu. Dobio neki faktor, ne znam koje slovo bi, i sa tim slovom, klap, u sami vrh općine. Svaka čast. Napravi čovjek od svih nas budale.
Pišem i o onom iz Komande mjesta što je ženi šehida nudio, sram ga i stid bilo, da rade tamo neke stvari, a on će joj zauzvrat pomaći da se pomakne na listi za dodjelu stanova. Kao da te liste imaju neke veze sa stanovima. U tu listu se uzdaju samo oni koji na pošten način hoće da dođu do stana. Oni drugi to riješe na drugi način. para vrti gdje burgija ne može, rekao bi narod.
Pišem i o onom brki što je svoju tečišnu zaposlio preko štele. Taj brko garant ne zna ni gdje su naše linije, a kamoli da je kojim slučajem, makar u mislima, bio na njima. Ali eto, čovjek je nekakav rukovodilac, ne znam ni ja za šta, a ne zna ni on, pa mu se može. Njegove tečišne muž je živ. U nekom je radnom vodu. A ženama šehida tamo neki ugursuz nudi…Hej! Ja Rabbi!
Malo se trznem, na trenutak probudim, okrenem se na drugu stranu i ponovo u carstvo snova. I opet pišem.
Pišem i kako je onaj urednik metno u novine neku pjevaljku, i to po naredbi. Ja, ja, nema tu pet-šest. Naredba i gotovo. Načelnikova. Sram ga bilo, bolje mu je da ne bude urednik nego da…a sram, vala, bilo i onog što je naredio.
Pišem dalje kako je onaj iz onog preduzeća zaposlio svog šurjaka, onaj svoju sestrišnu, onaj bratića… I pišem ja tako pišem, a nekakva mašina u kraju sobe sve ono što ja pišem odmah u novine pretvara. Nekakvi ljudi nose novine, dijele narodu. Narod čita i govori: “Svaka čast. Ovako je trebalo i prije. Sve njih treba kroz novine proturit’.”
Sjedem da se malo odmorim, a lijepa, visoka, krupnih plavih očiju, skladno građena, sekretarica donese kahvu. A kahva dobra. Dobra kahva, a dobra i sekretarica. Amanjarabi!
Sad će neko reći: “E, jest ti san ružan. Pišeš šta hoćeš, radiš šta hoćeš, imaš sekretaricu, i to dobru. Šta hoćeš bolje?”
Sve bi bilo lijepo da sam se tad probudio. Ali…Nisam ni dokrajčio onu kahvu, kad neko bahnu na vrata. Viskog neki hrmpalija, brdo mišića. Pita jesam li ja taj i taj. “Jesam”-rekoh.
-Jesil’ ti pis'o ono?
-Jesam.
-A štooo?
-Pa, eto, onako, valjda zato što je istina.
-A znaš li ti da o tom i tom možeš pisati samo lijepe stvari, bile istina ili neistina. Samo lijepe.
-Ne valja da pišem samo lijepo, kad ima i ružnog. Ako budem samo lijepo pisao o tom tvom, može neko pomisliti da je još i dobar…
Nisam sretno ni završio posljednju rečenicu, a onaj hrmpalija mi priđe, marnu me šakom, onako, vaspitno, i još kaže:
-Kad ti se kaže da pišeš lijepe stvari, ima da pišeš lijepe stvari. Te ružne i istinu preskoči. Jel’ ti jasno!
-Ali, Alija je skoro rekao da se smije pisati o svakome svašta. U Bosni je sloboda štampe-pravim se malo ćoškast.
-Ma ti piši o Aliji šta ho'š, al’ o tom i tom nemoj više!
Kako to reče hlupi mi još jednu šljagu iza uha, da mi pred očima zvjezdice zatreperiše. Možda bi me hlupio još koji put, ali na vratima se pojavi hrmpalija veći od ovog prvog. I on pita jesam li ja taj i taj.
-Jesam.
-Jesil’ ti ono napiso o tom i tom?
-Jesam.
-A štooo?
-Pa, eto, onako, valjda zato što je istina.
-Nemoj o njemu više pisat'…
-Hoću, Alija je rekao….
Pritrča hrmpalija, pritrča i onaj drugi, pa udri. Đah me strefi ruka, đah noga, đah šaka onako otvorena… Na vratima se pojavi i treći hrmpalija.
-Jel’ to taj i taj?-upita.
-Jest-odgovoriše ona dvojica-i ne pitaj, već udri.
Kako me koji put strefe, sve viču: Ho'š, jel’, ho'š, pa evo ti. Ja jadan, nemam kad vazduh da udahnem, da im kažem da neću. Da neću više nikad…
I da se ne probudih, bez bubrega bi, mesčini, ostao. Kad sam se probudio, pipam se po oznojenom tijelu, gledam ima li koja masnica…Nema! Brže-bolje skočim, upalim svjetlo, nađem sve olovke što sam imao, polomim ih, mašinu razbijem. Neću, vala, više ni protiv koga napisati nijedno jedino slovo. Šta se ja imam praviti budala. Sav narod zna ko šta radi, kud ko i s kim hoda, ko je koga preko štele zaposlio… I svi šute.
Ne šute uvijek. Kad nema nikog da mu priprijeti, raspriča se narod, pa melje li melje. Ali, čim neko “odozgo” ima, odmah mu se počnu, da prostiš, u pozadinu uvlačiti ( pod pozadinom se misli na guzicu, a ne na pozadinu u vojnom smislu op.a).
Svi znaju, a ja da pišem. E, neću. Može mi se, ne daj Bože, ovaj san “prenijeti” u javu, ili me mogu kakva kola, onako slučajno, zakačiti, ili…. Nek’ piše ko hoće, ja više jok!
P.S. Svaka sličnost sa ličnostima iz stvarnog života je – namjerna.
